Punk je uvijek bio ‘ono o čemu pjevaš’, a daleko manje ‘kako sviraš’. Sve drugo je bilo i ostalo industrijsko omekšavanje tkiva i skretanje pozornosti s ‘poruke’ i bavljenje neminovnim sekundarnim temama, poput toga koliko punk može biti, primjerice, pop i metal. A punk je punk, bez obzira na stil, što su jednom davno i The Clash uporno dokazivali time što su se znali ‘zabarikadirati’ u reggae.
Punk je najjači kad mlada osoba udari u masivni društveni problem i kad glasno i bez zadrške upre prst u njega, ta da tome zvučnu pratnju onako kako zna i umije u tom trenutku. Da to ima najviše smisla upravo dokazuje i sveženski punk rock kvartet iz Los Angelesa – The Linda Lindas.
Za bend u kojem sviraju djevojke azijskih i latinoameričkih korijena prije se može reći da je izbacio skicu od nepune dvije minute, nego produkcijski ulickanu pjesmu, ali u tih minutu i pedeset iz petnih žila repetitivno vrište: „Racist, Sexist Boy“. I to je uglavnom to. Točniji komentar društva i globalnih okolnosti nije se mogao dobiti.
Svjedoci smo da je politička korektnost građena na zasadama kapitalističkog paravana da su ‘svi konzumenti’ i da je ‘konzument uvijek u pravu’ uglavnom je iznjedrila u prvi plan društveni talog i njegove odvratne stavove, jer, eto, možda nisu u pravu ali im treba dati glas. Pa se globalna zajednica našla u problemu da pametne glave troše svoje dragocjeno znanje i vrijeme na obrani onoga za što smo mislili da je davno obranjeno; od toga da opet treba dokazivati da žene i svi oni drugih rasa i nacionalnosti spram domicilnih većina trebaju biti jednaki, do toga da Zemlja nije ravna ploča. I ne treba zaboraviti da je pandemija u tijeku (ako niste primijetili, pola Azije i dalje nosi medicinske maske u javnosti) nesnošljivost i glupost još više centrifugirala u zadnje, već tri, godine.
„Racist, Sexist Boy“ dakle nisu kriknule djevojke iz Kabula, već djevojke iz Los Angelesa, da bi taj njihov krik u prvi plan istaknula na svojoj internetskoj stranici Los Angeles Public Library u kojoj su djevojke nastupile, tj. javna knjižnica Los Angelesa, društvena institucija kojoj je u interesu da ljudi čitaju knjige. Postoji li jasnije definiran institucionalni vapaj?
A prepoznali su ga i Tom Morello iz Rage Against The Machine i Flea iz Red Hot Chili Peppers, Thurston Moore, kao i vijetnamski pisac Viet Thanh Nguyen koji je uz dijeljenje videa napisao: „Ovo je pjesma koja nam je sad potrebna“. Dakle i veći autoriteti u širokom polju umjetnosti se slažu oko toga koliko je problem agresivne netrpeljivosti i nesnošljivosti raširen, i to, nažalost, među mladom populacijom ‘prvog svijeta’. „Racist, Sexit Boy“ nije endem, to je društvena dijagnoza izašla iz usta djevojki od kojih najmlađa ima 12 godina, a najstarija među njima će tek u rujnu ove godine napuniti 18.
Bilo je u prošlosti i mlađih bendova, no niti jedan se nije uspeo na autoritetsku točku na kojoj su trenutno The Linda Lindas. Jest da biznis voli teen zvijezde, ali je činjenica i da zazire od onih koji bacaju lirske molotovljeve koktele po društvu i sistemu, ali na debitantskom albumu iza kojeg stoje Bela Salazar (Linda Linda no. 1), Eloise Wong (Linda Linda no. 2), Lucia de la Garcia (Linda Linda no. 3) i Mia da la Garcia (Linda Linda no. 4) te dvije stvari idu ruku pod ruku u ovom trenutku.
Djevojke su unificirane po Ramones modelu, a „Growing Up“ kroz uvodne „Oh!“, „Growing Up“ i „Talking To Myself“ osvaja na prvu žestinom, ali i melodičnošću tako karakterističnom za Los Angeles koji jednostavno ne može a da ne ‘pobrusi rubove’ svakoj glazbi. No uzme li se u obzir današnji trenutak u kojem K-pop oblikuje ukus brojne mlade publike, produkcijska strategija s The Linda Lindas definitivno je na visini zadatka, taman do četvrte po redu pjesme „Fine“ u kojoj dotadašnji melo-punk preuzima pravi punk s naglašenim vokalnim režanjem i krikovima. Potom „Nino“, „Why“ i „Cuántas Veces“ donose promjenu u strukturi, tj. stvari postaju nešto zahtjevnije i sve nekako vodi do finalne kulminacije, tj. „Racist, Sexist Boy“, koja kao posljednja učvršćuje konstrukciju albuma, arhitektonski kazano, od temelja do krova.
Bez obzira jesu li slušatelji stari zagriženi pankeri ili mlade duše koje tek trebaju to postati, ni jedni ni drugi neće olako odmahnuti rukom kad čuju The Linda Lindas, jer djevojke posjeduju ono što se posljednjih godina s povećalom traži u glazbi, a to je stav. I ne, nije to još jedan urlik iz američkog geta kakvog znamo preko brojnih hop-hop aktera. Ovo je urlik protiv prikrivenog narativa imućne ekipe s brda, čiji je modus operandi prije više od 50 godina o(t)pjevao veliki John Lennon u pjesmi „Working Class Hero“ kroz stihove: „But first you must learn how to smile as you kill, If you want to be like the folks on the hill“.
Ocjena: 8/10
(Epitaph / Dancing Bear, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
