Album ‘Arrival’ je savršeno društvo za osobna putovanja svih vrsta…
Ono što se proteklih par mjeseci moglo zapaziti bilo je da je iz tjedna u tjedan novi albuma Pavla Miljenovića i kvinteta okupljenog oko njega boravio u društvu najprodavanijih izdanja u Hrvatskoj. Dakle, na tržištu gdje top pozicije drže uglavnom reizdanja rock klasika ovih prostora originalno objavljenih prije 40 i više godina i gdje je od jazz izdanja u tih Top 5 znao sporadično iskočiti, također vremešni klasik, „Tiffany Girl“ kojeg je pokojni Boško Petrović snimio s Kennyjem Drewom, Peterom Herbertom i Alvinom Queenom, vrzmao se recentni album mladog hrvatskog jazz gitariste. Iako ova recenzija dolazi s malim zakašnjenjem, možda je dobra stvar što može poslužiti kao mali pokušaj u traženju objašnjenja zašto je „Arrival“ bio tako zapažen.
Miljenović pripada mladoj generaciji domaćih jazz stvaratelja, a „Arrival“ se nalazi u domeni onog što bi prosječno slušateljsko uho prepoznalo kao ‘klasični jazz’. Dakle, nije tu riječ o modernim stremljenjima i radu na hibridnom zvuku kako to rade sastavi Chui, Kozmodrum i Trokut. „Arrival“ kao da se vraća nekim starim postulatima koje je Miljenović osobno u uvodu albuma objasnio: „Ova je glazba skladana, kao i na prijašnjem albumu Kvinteta „Begin“, s naglaskom na melodije i njihov razvoj. Drugi cilj je bio biti nepredvidiv s obzirom na smjer u kojem ove melodije mogu voditi, a da pritom ostanu zanimljive i logične unutar sebe.“
Riječ ‘melodija’ tu je ključna u svom punom značenju – melodija kao logični zvučni sklop, melodija kako nešto što možete netremice otpjevušiti i odzviždati – ono prvo i osnovno po čemu nešto zapamtite. Pavle Miljenović Quintet, u sastavu Hrvoje Galler, Saša Nestorović, Zvonimir Šestak i Borko Rupena, melodijama pristupaju upravo intuitivno, kao da ih svojim instrumentima dodiruju na način da ih ne nagrde ili oštete u njihovoj originalnoj jednostavnosti.
Već s uvodnom, ujedno i naslovnom skladbom „Arrival“ kao da zapuhne sjećanje na legendarni „Kind of Blue“ album Milesa Davisa, tj. uvodnu „So What?“ jer Šestak nekako slično ‘oplete’ po žicama basa kao nekad Paul Chambers. No ne stvara se dojam da Pavle Miljenović Quintet udara tako ciljano prvoloptaški. Više je tu riječ o netremičnom preklapanju ishodišnih točki. Naime, Davis je te davne 1959. s „Kind Of Blue“ htio dotad uobičajeni kromatski pristup zamijeniti jednostavnijim pentatonskim – onim na kojem počivaju gospel i blues, dakle pijevni žanrovi, a to je rezultiralo njegovim najprodavanijim albumom u osvit ere rock and rolla (koji je također bio duboko ukopan u pentatonske skale). Miljenovićev „Arrival“ temeljen na prilično pamtljivim melodijama (drugim riječima, jednostavnima) se po prirodi stvari zatekao, uvjetno kazano, tamo gdje je i „Kind of Blue“.
Ako se pitate što je time dobiveno, treba reći da je „Arrival“ djelo koje prilično brzo hvata pažnju slušatelja. Ne stvara odbojnost u smislu da se ciljano odaju počasti određenim periodima jazza, već je imperativ saživljavanja glazbenika s melodijama i interpretacije pune autohtone izvođačke sineastičnosti. Gotovo da je riječ o glazbi nekog filma ceste. Drugi prefiks stvaranja ovog albuma, da njegova glazba bude poticaj za neka unutarnja putovanja (ili povratke u neke situacije) samih slušatelja, dakle, momenti kad se misli trebaju odlijepiti od glazbe i kad je glazba samo ‘kočija’ vašeg introspektivnog putovanja, upravo se oživljava spomenutom sineastičnošću zvuka.
U tom narativu „Arrival“ je savršeno društvo za osobna putovanja svih vrsta, album koji vas niti jednog trenutka ne prene s nečim što će vam nekim strogim unutrašnjim glasom poslati poruku da obratite pažnju na umijeće izvedbe, nešto čime će vaš ‘zvučni kompanjon’ egoistično zavapiti za time da ga počnete slijepo obožavati, što može stvoriti odbojnost.
U biti, počnete ga obožavati da toga niste ni svjesni, jer vam uvijek odgovara pustiti ponovno taj album čiju magnetičnost isprva i ne osjećate. Naravno, daleko od toga da je „Arrival“ na nekoj infantilnoj razini. To je djelo koje oduševljava svojom slojevitošću i čije promjene tempa, raspoloženja i ambijenta nekako dolaze ‘prirodno’. A upravo je to ‘prirodno’ najteže za dobiti, jer tako nešto traži od svakog člana benda da se preda jednoj ideji i davanju svog doprinosa njoj.
„Arrival“ i one nesklone jazzu nekako decentno vabi prema toj glazbi, pri tom brišući one ustaljene predrasude o njegovoj ‘teškoj prohodnosti’ za obično uho. A opet, Miljenović i društvo nisu posegnuli niti za jednom pop formom kako bi se približili publici. To je album kojim kao slušatelj prvenstveno ugađate sebi jer želite čuti nečiji talent koji dobro zna ugoditi glazbom. U neku ruku to možda i objašnjava dobar odziv „Arrivala“ među onima koji su spremni izdvojiti novac za CD. Nije to podrška našem dečku koji svira jazz, već interes za našim dečkom koji dobro zna kud odvesti (sav) taj jazz.
Ocjena: 9/10
(Croatia Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
