Portal Ravno do dna imao je svoju krticu na modnom eventu na Zlatnom Ratu. Zašto? Eto, onako…
Ne može se baš tako lako postati šminkerom. Potrebne su godine truda. Ne možete se, recimo, naokolo hvaliti kako ne čitate trač rubrike i ne kupujete žuti tisak, a onda doći na modnu reviju gdje jedini ne prepoznajete nikoga iz prvih redova. Neozbiljno je. I kad napokon prepoznate Tihanu Harapin Zalepugin, ženu koja je otkrila formulu obrnutog starenja, ne prepoznajete nijednu manekenku i misicu koja želi biti viđena pored nje. Godina dana totalne apstinencije od toksičnog dijela medija učinila je da mi je ime i prezime svake poznate face, koje su te dvije večeri na Zlatnom Ratu polumetarskim štiklama komično propadale kroz bolsko žalo, neprestano na vrhu jezika. Al’ nikako da se artikulira. Frustrirajuće.
Ne može se baš ni ušetati na luksuzni modni događaj u starim japankama i izblijedjelim trikvartačama iz Lidla te majicom za koju nikad nije bilo ni planirano da postane trend i misliti da to nitko neće primijetiti. Jer na tribinama Fashion.hr-a uglavnom su ljudi koji primjećuju. Isto k’o što je i ovaj novinar primijetio da je Saša Kopljar u šlapama, kratkim hlačama i majici sakupljača teniskih loptica, pored svoje supruge u izdanju pozlaćene Marilyn Monroe, izgledao poput njezinog nosača torbica. Što ćete, čovjek u takvom okruženju počne gledati tko što nosi. Renata Sopek se naprimjer (da, i nju sam prepoznao!) uvukla u haljinicu breskva boje, kakvu je Tajči nosila na Evroviziji. Totalno retro. Ili samo staromodno? Ili ponovno u trendu? Ne znam, pomozite!
Ne znači da ste uspjeli postati šminker niti ako imate vezu u backstageu Fashion.hr-a. Pardon, Perwoll Fashion.hr Cruise Collectiona! Boraviti u Bolu za vrijeme ovog high class fancy šmensi prestižnog modnog eventa, a ne pokušati zaviriti na pistu, bilo bi sasvim očekivano od vlasnika Lidl hlačica. Ali ne. Želja za razdjevičenjem uvijek je jača od zdravog razuma. Modna defloracija ovog wannabe fešn piskarala uključila je, hvala backstage vezi, gotovo sve elemente izakulisnog kreativnog nereda, materijal od kojega bi neki BBC-jevac sigurno napravio hvaljeni dokumentarac. Ali ne i novopečeni Lidl-fashion guru.
Za prvi put bilo mi je dovoljno shvatiti da manekenke nimalo ne reagiraju kad ih neki nepoznati dripac snima mobitelom. Toliko su oguglale na škljocanje da nit’ što pitaju, niti prigovaraju. Strpljive su, samozatajne i nezahtjevne. Barem ovih nekoliko oko kojih sam se ja indijanski motao. I jedu. Backstage veza me uspješno prokrijumčarila u hotelski restoran da se uvjerim koliko stoji najčešća predrasuda vezana uz manekenke. Jesu mršave, neke i premršave, ali jedu. Neke, doduše, samo zobaju orašaste plodove, druge se bore sa dva špageta, treće prakticiraju „samo voće“ dijetu… Kakogod, unos tvari postoji.
Hodanje po pisti zajebana je stvar. Dvadesetak metara glatke staze na grbavom zlatnoratskom žalu treba znati proći. U štiklama, na platformama, u instalacijama, uskim haljetcima, širokim i predugačkim krpicama koje se motaju oko gležnjeva, prepješačiti vlažnu stazu bez posrtanja apsolutni je izazov večeri. Neke mu nisu bile dorasle; padovi, prosklizavanja i lelujanja po pisti neminovni su. Strepnja da svaka djevojka sretno i neozlijeđeno prijeđe s kraja na kraj piste rezultira gotovo očinskim osjećajima prema svakoj od njih. Koncentrirano hodanje po nevidljivoj žeravici očito toliko izludi manekenke da i kad izađu bose na pistu – a bila je i jedna takva revija – hodaju toliko oprezno kao da su na štulama od dva metra.
I to što sam uzgojio trunčicu razumijevanja prema manekenskoj profesiji još uvijek me čini samo šminkerom „žnj“ kategorije. I dalje ostaju fakti da sam bio najlošije odjeven promatrač na tribinama, da sam bio daleko od prvih redova gdje se dijele pokloni, da sam jedini zapalio cigaretu usred revije, da skoro nikog nisam prepoznao, da me nitko nije zamolio za izjavu i fotku, da mi se Tihana H.Z. nije javila u prolazu, da na pisti nisam razlikovao spavaćicu od vjenčanice, da sam imao najslabiji fotoaparat u gledalištu koji ništa nije uspio snimiti kad je pala noć…
Svejedno, zadovoljan sam vlastitim modnim razdjevičenjem. Prošlo je glatko i bezbolno, kao nijedno do sada.
Dodatak
Bizarni detalj br. 1 – Možda Renata Sopek misli da je to bilo jako seksi, no kad je u svojim štikletinama upala među oblutke Zlatnog Rata bilo je potrebno dvoje ljudi da je pridržavajući dovuku do njezinog mjesta. Zabavno i poučno. Nimalo seksi.
Bizarni detalj br. 2 – Da Jim Morrison zna da je „Riders on the Storm“ korištena kao kulisa jedne od revija, preselio bi iz inata, kamenčić po kamenčić, Zlatni Rat na Hvar. Pa da vidimo koji bi se dizajner sljedeći put drznuo ponoviti isto.
Bizarni detalj br. 3 – Modne revije su valjda jedino mjesto na kojem muškarci „ljube“ tlo po kojemu žene hodaju. Četiri do pet kršnih momaka klečalo je, čistilo i brižno održavalo pistu kad god bi nekoliko dugonogih ljepotica prošetalo njome.
Bizarni detalj br. 4 – Restoran u Bolu koji je na internetskim stranicama najviše obećavao i kojega su ovaj Lidl-novinar i njegova backstage veza pod svaku cijenu htjeli pohoditi, nije radio. „Čekamo ljeto“, rečeno nam je. Nismo pitali jesu li zadnjih dana pogledali kroz prozor…
Bizarni detalj br. 5 – S Bola izravno u Split možete otići jedino u 6 ujutro. Okrutno. Alternativa je drndanje do Supetra, što je, ako vam je prvi put i ako vam 369 uzastopnih okuka ne šteti želucu, sasvim zanimljivo turističko iskustvo.
Bizarni detalj br. 6 – U Hrvatskoj se i najbenigniji odlazak na put vrlo lako pretvori u avanturu s neizvjesnim završetkom. Tako to biva kad vam za autobus Šibenik-Split, za koji ste najnormalnije kupili kartu, pola sata prije polaska jave da ne prometuje. Zašto gospođo? Eto zato! Jednostavno je odlučio ne prometovati! Sljedeća linija je isto prihvatljiva, stiže u Split pola sata prije nego što katamaran kreće. Na papiru. U stvarnosti, nitko ne zna – a najmanje vozač – kad dolazi, a unatoč praznoj cesti stiže deset minuta prije nego što brod digne cimu. U Japanu bi se znali obračunati s takvima…
Bizarni detalj br. 7 – Odlazak, Split, sjeverni izlaz iz grada, grafit: „Naprid Nina – Eurosong 2012“. Molim?!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
