Velimir Grgić ‘Hrvatski gen’ – vodič za autostopere kroz neoliberalizam

Književni hibrid psihologije, filozofije, sociologije, ekonomije, teorija zavjere i medijske studije koji ne ostavlja ravnodušnim. Udarac u trbuh idiokraciji.

Hrvatski gen - Velimir Grgić

Možda ste naišli na podatak koji kaže da 10 posto odrasle populacije posjeduje i kontrolira 85 bogatstva cijele planete, no jeste li se ikada zapitali tko su ti ljudi i trudili se naučiti njihova imena onako kako ste naučili ne samo imena igrača svojih omiljenih nogometnih klubova, holivudskih glumaca i pop zvijezda, već i sve o njihovom slobodnom vremenu, horoskopskim znacima, omiljenim bojama, higijenskim, prehrambenim i seksualnim navikama? Znate li približno toliko detalja o ljudima koji iz međunarodne, državne, regionalne, lokalne i kvartovske fotelje doslovno kontroliraju sustav onog vašeg svakodnevnog života, koliko znate o onima koji zarađuju zabavljajući vas? – tim pitanjima pisac Velimir Grgić započinje „Hrvatski gen – Snovi o bijegu s brdovitog Balkana“, svoju prvu opsežnu sociološku, ekonomsku i političku studiju. U istoj, jednostavnije kazano, na otprilike 250 stranica od postavljenih pitanja nudi odgovore i u iznimno razumljivom i pitkom novinarskom stilu piše o vjerovanjima, nastojanjima i navikama ljudi i organizacija po čijim zakonima funkcionira eskapizam kakav je u današnje vrijeme po neoliberalnoj matrici na globalnom ‘meniju’ u kojem sprega konzumerizma i moderne TV (čitaj: celebrity) kulture naizgled ispunjavaju živote velike većine.

Grgić je ujedno i jedan od prvih domaćih pisaca iz miljea, ne samo pop kulture, već kulture općenito koji se uhvatio u koštac novostečenim navikama moderne Hrvatske, one koja je, uvjetno kazano, nastala 2001. godine, rođenoj u shopping mallu, hranjenoj reality showovima i odgajanoj u uvjerenju da je bijeg s brdovitog Balkana moguć. Preskočio je ratne godine i period traumatičnog buđenja nacije i fokusirao se na ono što je nacija prihvatila kao lijek, tj. ‘normalan’ način života u internacionalnom neoliberalizmu. Grgić time dobro poentira da je samo riječ o zamjeni jedne traume drugom traumom (koja se naizgled zbog šarene ambalaže nije tako činila u početku), da bi ubrzo krenuo u proces evaluacije i iznošenje podataka nečega što svakako podsjeća na globalnu zavjeru u kojima mediji imaju ključnu ulogu.

Ovdje sada treba pojasniti neke stvari. Naime Velimir Grgić je i sam novinar koji već skoro dvadeset godina aktivno prati i piše unutar redakcija koje se bave filmom, glazbom i televizijom – dakle on je insider i svakako osoba koja se na ‘licu mjesta’ uvjerila kada su ‘cice & guzice’, celebrity skandalčići i praćenje istih preuzeli primat u medijima i kad je i politika zaigrala po novima pravilima i dobila onaj slavni nastavak ‘tainment’. No on nije literarno (i banalno) poput Dorothy raskrilio zastor iza kojeg je moćni čarobnjak jednog univerzuma ustvari simpatični dedica koji mora trikovima plašiti svoje podanike, jer bi bez njega nestao i taj cijeli univerzum, nego je to napravio na isti onaj novinarski perfidni način, kako se primjerice vrši persuazivna gimnastika u kojima naslovi s riječima seks, bradavice, skandalozno, obline, celulit i sl. grabe čitalačku pažnju. Grgićevo polazište je pozitivno i može se reći da cilj opravdava sredstvo. Ima u njegovoj knjizi i Severine i Ante Gotovca i Siniše Svilana, ali su oni tu u ulozi mamaca za onu vrstu čitatelja koje je već počeo nagrizati idiocracy sindrom. Zamaskirao je tako desertom glavno jelo. Štivo koje se guta poput kakvog trilera pak glavni uteg ima na potpuno suprotnoj strani. Pogađate, na onima o čijim imenima, navikama, strategijama i društvima kroz koje su djelovali i djeluju 80 posto populacije nema pojma.

Vješto je donio kratki uvid u filozofsku misao i kreiranje društava i država, počevši od Platona, Plutarha i Morea, metodom zrcala dočarao utopijske i distopijske teorije, te dao poseban naglasak na pisce i znanstvene fantastike poput H. G. Wellsa i Orwella koji se u mnogočemu pokazuju ne samo kao teoretičari futurologije svog vremena, već kao kreatori navika našeg vremena zahvaljujući onima koji djeluju po njihovim naputcima.

Što se tiče samog naslova knjige tj. „Hrvatski gen – Snovi o bijegu s brdovitog Balkana“ i on je tu u funkciji mamca za one koji možda naivno traže dešifriranje vječite ovdašnje teze ‘da je život negdje drugdje’. Takvima Grgić de facto nudi šamar otrežnjenja. Jer odavno više nema zaštitnog staklenog zvona socijalizma koji koliko je bio nepodnošljiv narodima i narodnostima je ipak nudio i određenu zaštitu, prema kojoj se danas gaje nostalgične misli. U petoj smo brzini prema Vrlom Novom Svijetu u kojem su pravila daleko perfidnija nego što se prosječnoj usnuloj balkanskoj ovci to čini i da, za početak, samo za shvatiti taj svijet, je potrebno puno više čitanja nego gledanja u šarenu kutiju. A Grgić je naveo solidan broj imena i njihovih djela koje ne bi trebali izbjeći oni koje zanima dobivanje uvida u širu sliku.

(270 str., Cafe Noir, Jesenski i Turk, 2011.)

Saznajte više: Intervju s Velimirom Grgićem: ‘Moć se prebacila s ekipe koja maše zastavama na ekipu koja maše novčanicima’

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X