Zvijezda večeri trećeg dana Valamar Jazz Festivala trebao je biti Joey Calderazzo i njegov trio, no jetlag je učinio svoje i iznenađenje večeri predstavljali su Enrico Rava Tribe.
Najjači adut porečkog Valamar Jazz Festivala su koncerti na otoku Sv. Nikola, a kad se nastupi tamo presele onda situacija i s imenima koja nastupaju dobivaju još jednu potenciju više, uz naglasak da se i po posjećenosti osjeti da je to u tom trenutku događaj broj jedan u Poreču. Ovogodišnju ‘sezonu’ na otoku Sv.Nikola otvorili su talijanski kvintet Enrico Rava Tribe i trio jednog od vodećih pijanista današnjice Joeya Calderazza.
Enrico Rava je istaknuti trubač, ne samo talijanske, već i svjetske jazz scene, a njegovo ‘pleme’ u sastavu Gianluca Petrella (trombon), Giovanni Guidi (klavir), Gabriele Evangelista (kontrabas) i Fabrizio Sferra (bubnjevi) odnijelo je prevagu u u petak navečer nad inače iznimnim Calderazzom iz razloga što je Calderazzo ‘bacio ručnik’ već na samom početku svog nastupa. Naime američki pijanist, kojeg je domaća jazz publika imala priliku vidjeti i čuti u izvrsnom nastupu s Branfordom Marsalisom na Vip Zagreb Jazz Festivalu prije tri godine, objasnio je publici kako je u vraškom jetlagu, nenaspavan ni nakon 14 sati sna otkad je došao u Poreč isključivo i samo zbog Valamara i nastup najavio riječima: „Bit će to jedan od ‘onih’ koncerata.“
Uvod je bio furiozan sa skladbom „The Mighty Sword“ u kojoj je odmah bilo jasno kako sa svojim skandinavskim kolegama kontrabasistom Martinom Sjöstedtom i bubnjarom Danielom Fredrikssonom diše skladno poput jednog bića, no ubrzo potom tempo je znatno usporio i Joey Calderazzo Trio je uplovio u mirne vode.Čak je i sam pijanist pitao publiku je li joj smeta što će koncert nastaviti u laganijem ozračju, na što je dobio znake odobravanja. Teško je reći da je koncert bio razočarenje, ali oni koji su navikli na Calderazzu ‘ekspresionistu’, dobili su ‘impresionistu’ koncentriranog na laganije komade poput solo klavirske skladbe „La Valse Kendall“ i „The Meaning Of Blues“.
No zato je Enrico Rava Tribe briljirao. To je, da parafraziram, bio također jedan od ‘onih nastupa’, ali onih koji se pamte po fluidnosti peckavih ideja glazbenika, vratolomnih preokreta, snažno kontrastiranih zvučnih slika i maštovitih onomatopejskih improvizacija svakog člana sastava. Posebno su se istakli Giovanni Guidi čiji prsti su izvodili potpuno zaseban ples od iskrivljenog položaja tijela pijaniste, koji naizgled kao da je nezainteresirano sjedio za svojim instrumentom, te trombonist Gionluca Petrella koji se na mahove činio kao istinski vođa puhačke sekcije, dok je Enrico Rava bio uglavnom onaj iskusni ‘začin’ koji je svojim trubačkim intervencijama samo još više davao vjetra u leđa ‘mladim lavovima’ u svom ‘plemenu’.
Kako je jedan moj puno iskusniji kolega napomenuo tijekom nastupa Enrico Rava Tribea: „Ovo je bend kojim bih otvarao svoje jazz emisije, to su oni trenuci kad se nema ništa za dodati ni oduzeti.“ Stoga je opus Enrica Rave svakako nešto čemu ću se i osobno više fokusirati nakon sinoćnjeg nastupa, koji je samo potvrdio staro pravilo da nekad nije potrebno posegnuti za imenima preko Velike bare kako bi buknula odlična jazz atmosfera. U ovom slučaju bilo je dovoljno potražiti jazzere preko naše male jadranske bare.