Nezaboravni nastup legende koja je (s)rušila aparthejd

Kad se pojavio na pozornici, svi su znali da je Hugh Masekela živuća glazbena legenda, ali kad je koncert završio, kao da je postao nešto više od toga…

Hugh Masekela u Poreču (Foto: Zoran Stajčić)

Teško je riječima dočarati, ne samo snagu glazbe Hugha Masekele, već i njega kao čovjeka. Vjerojatno na porečkom otoku Sv. Nikola na kojem se održava Valamar Jazz Festival u subotu navečer nije boravila pozitivnija i više entuzijastična osoba od njega.

Publiku je digao na noge, a nije joj podilazio niti jednog trenutka, dapače još ju je provocirao i tjerao da pjeva i vrišti. U tome je bio šarmantan kao rijetko koji glazbenik. Istovremeno je svojom pričom i glazbom ne samo približio Južnoafričku Republiku, već kao da je publiku transcedentno izmjestio u Soweto, jednog od najsiromašnijih predgrađa svijeta, dočarao očaj i nadu vožnje vjerojatno najprljavijim vlakom na svijetu kojim se iz cijele Južne Afrike slijeva proleterijat prema jugu kako bi radio u rudnicima dijamanata za mizernu nadnicu. A opet približio je i neobične svadbene običaje svog naroda koji se i u tim uvjetima života veseli, slavi, druži, voli i planira budućnost.

Masekela je jednostavno medij koji spaja ljude i ruši predrasude koje ih razdvajaju. Koliko je Nelson Mandela bio politički vođa u borbi protiv aparthejda, toliko je Masekela bio šaman koji je u to vrijeme donio nadu kroz glazbu. Nimalo ne čudi što je njegova pjesma „Bring Him Back Home“ postala himna za Mandelino oslobađanje iz zatvora.

Na svom koncertu u Poreču zračio je vitalnošću za svoje 73 godine i uspio sa žarom i mudrošću prenijeti svoje poruke i istovremeno glazbom zabaviti prisutne. A kad se nekoga vidi u takvom elementu, teško je i pomisliti da je taj ikad samo odradio koncert u svom životu. Njegov jazz koji je neraskidivo vezan uz južnoafričku folklornu glazbu po vokaciji je podsjećao na stara vremena kad su američki glazbenici u većini slučajeva bili i revolucionari. Samo što Masekela posjeduje i prirodnu crtu velike pop zvijezde kojoj i stadion ‘može jesti iz ruke’.

Cæcilie Norby (Foto: Zoran Stajčić)

Ustvari sve što je u subotu sa svojim bendom i napravio bila je predstava one stare teorije o afričkoj glazbi kao najjačem komunikacijskom sredstvu među ljudima Crnog kontinenta. Hugh Masekela došao kao legenda, tijekom nastupa pomogao publici da se opusti, da bi na kraju s pozornice bio ispraćen kao prijatelj. Bilo je to više od nastupa. Prije terapijska seansa s uspješnim oslobađajućim efektom na kraju. A ne idu li ljudi u svojoj srži upravo zbog toga na koncerte?

Prije Masekele na pozornicu je izašla danska pjevačica Cæcilie Norby sa svojim kvartetom s kojim je pop maniri vokalnog jazza sigurno i iskusno predstavila skandinavsku školu jazza. Da dolazi i klasičarskog miljea dokazala je na kraju koncerta izvedbom pjesme „Hallelujah“ koja je bila kombinacija Cohenovog i opernog stila.

No opet, ipak je Masekelin nastup bio taj zbog kojeg će se ta večer urezati u pamćenje.

Festival će večeras zatvoriti trombonist Fred Wesley & The New JB Horns, čovjek koji je od 1968. do 1975. bio glazbeni direktor, aranžer i skladatelj sastava JBs, tj. funk mašine Jamesa Browna.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh