Porto Morto i nemanja u FUNK-u – favoriti alternative i vječita rastrganost dojmova

Kad sasvim slučajno sretneš Lea Beslaća koji svoje poslijepodne provodi bezbrižno ručajući u tvome gradu, znaš da će dan i večer biti dobra. Inače nisam od anegdotalnih izvještavanja s koncerata koja počinju onim ‘dan je bio kenjkav, padala je kiša, nisam se baš osjećao pretjerano raspoloženim za koncert, ali mi je sad drago da sam otišao’ i slično, no s obzirom da je njegovo nenadano koprivničko ukazanje u nekoliko navrata bilo ključno za ovaj report, naprosto ga ne mogu izostaviti. Spontani ručak, nekoliko rakijica i jedna zlevanka bili su i više nego dobra podloga za koncert nemanje i Porta Morta u FUNK-u koji je, po svemu sudeći, a posebno po tome što je bio besplatan i što je bila subota, mirisao kao full house u jedinom koprivničkom klubu i koncert koji će bez greške u lokalnom kolektivnom sjećanju ostati zapamćen kao jedan od alternativnih koncerata godine. Kako i ne, ta Porto Morto pune veliku dvoranu Tvornice, rijetki su s alternativne scene koje je priznala čak i ta mitska i neumoljiva struka, dodijelivši im i taj prokleti Porin, a nemanja je već dugo favorit alternative koji je, eto, baš nedavno i izvan granica Hrvatske (dakle, u susjednoj Srbiji) održao nekoliko zapaženo nezaboravnih koncerata. Dogodilo se, ipak, da je klub bio tek ugodno pun, ali ne i krcat i da je prvi od dvaju najavljenih bendova zasjenio hedlajnere.

Nemanja je svakako dragulj naše ‘alternativne’ (gadim se samom sebi kad to zovem alternativnom scenom, ali misli se, je li, na onu scenu koja nije u showu Dalibora Petka ili Kod nas doma s muzičarima koji gostuju u nekakvim emisijama gdje se u pozadini usput kuha, nisu na HR Top 40 i na Instagramu ne reklamiraju nekakve bočice vode koje bi, je li, trebale čuvati elektrolite ili što već, no znate na što mislim Nika Turković i Matija Cvek drama vibes) scene jer piči taj neki miks Afrike i funka bez puno priče i režije po onom starom dobrom receptu ‘mi smo ti i ti i sviramo to i to pa ‘ko voli nek’ izvoli’. Čini se da takav jednostavan i konkretan pristup odlično prolazi u provinciji koja nema baš previše volje za nekakve kerefeke, nego od benda na pozornici želi nešto ispod sat vremena energijom nabijene svirke koja će ih rasplesati, a što su u subotu i dobili.

Peteročlani nemanja zvuči uigrano i čvrsto, a tome je još dodatno pogodovao i zvuk koji je favorizirao upravo repetativni bubanj, bas i perkusije jer upravo je ritam sekcija ta koja nemanju čini toliko dobrim bendom. Tandem Perić/Lugarić fino drži groove, a čini se da je Lugarić koji je po vokaciji gitarist, po daru s nebesa zapravo kongaš jer izvrsno i suvereno obavlja svoj udaraljkaški posao. Ako u to dodamo i Lauru Matijašević na basu koja ništa puno ne filozofira nego beskrupulozno šajba taj bas, kombinacija je dobitna, a frontmenu i gitaristu Luki Šipetiću omogućuje da bezbrižno vozi te svoje zarazne afro-disco melodije s prepoznatljivim pustinjskim zvukom gitare. Više nego dobrodošla je i adicija Ane Kovačić na synthu i saksofonu koja svojim kratkim solističkim bravurama dodaje onaj zadnji potrebni začin da bi ta mjuza bila točno to što ta mjuza treba biti.

Iako je sredina koncerta malo pala jer se zaredalo nekoliko instrumentalnih pjesama od kojih su neke čak i baladne prirode, kraj je bio eksplozivan, a publika je zasluženo tražila i dobila bis. E sad, ja sam tu nešto petljao o tome da bi se neke bas linije mogle prorijediti da otvore prostor udaraljkama i vokalu i da groove malo više prodiše, no Leo Beslać je odmahnuo rukom i upozorio me da razmišljam zapadnjački jer bi, da sam više slušao tajlandski funk, znao da oni svi stalno sviraju preko svih i da to tako treba biti i da je baš to ono što tu mjuzu čini tom mjuzom, na što sam ja prihvatio opasku i zašutio jer tko može pobijediti u argumentiranoj raspravi s Leom Beslaćem?

Porto Morto je u subotu imao nešto manje sreće od nemanje, iako nisam točno uspio dokučiti zašto. Riječ je o bendu koji itekako zna svoj posao, njih sedmorica s kućicama na glavama u nekakvim kombinezonima koji bi kao trebali fingirati slikare umrljane bojom koji su glavom bez obzira pobjegli iz svojih atelijera i došli u neki klub potpuno ispunjavaju stage, uvježbani su do zadnjeg detalja, set lista je pomno posložena tako da hitove uključuje u ključnom trenutku koncerta koji je dinamičan na sve strane, od promijene stilova koje su proživjeli u ova tri albuma do toga da se stalno netko nešto mijenja na nekim instrumentima poput Hrvoja Klemenčića koji malo svira synth pa malo gitaru pa malo jedno i drugo ili sumanutog Normana koji u pozadini svira razne perkusije i pritom izgleda potpuno neurotično i neuračunljivo. Tu treba pohvaliti i our very own Luku Bošnjaka koji je napravio izvrstan posao s rasvjetom i podigao koncert na još jednu novu razinu.

E sad, ja sam tu nešto petljao o tome da su meni ove nove pjesme poput ‘Vrijeme je za čilanje’, ‘Čekam ih’ i slično naprosto odurne i da ih organski ne mogu smisliti iako mi je jasno što su i zašto nastojali napraviti kao i da su to napravili vrhunaravno dobro za to što to jest, a to je u suštini nešto što bih se usudio nazvati TikTok muzikom (tandem Klemenčić/Crnić za koju će godinu, garantiram, postati jedan od najzanimljivijih i najtraženijih autorskih dvojaca u nas), ali da mi se to, koliko god se trudio, nikako i nimalo ne sviđa i da to nije ništa osobno jer je riječ o dragim i talentiranim momcima i da mu je mnogo draži njihov stari materijal ili ono što su snimili za Zagreb Calling, na što je Leo Beslać odmahnuo rukom i upozorio me da su oni još uvijek u suštini rock bend i da se tu i dalje radi o ozbiljnoj rock svirci pa sam prihvatio opasku i zašutio jer tko može pobijediti u argumentiranoj raspravi s Leom Beslaćem?

Uglavnom, kad se sve to zbroji i oduzme, nešto je u subotu ipak nedostajalo i kao da bend nikako nije dopirao do publike ili ostvario svoj potencijal, a najmanje tog još uvijek u suštini rock benda s rock svirkom. Možda je to zato jer je nemanja pravi after party bend, a svirali su prvi ili zato što Porto ima pomno isplanirani show koji je u neku ruku dvosjekli mač jer ih jednim dijelom sputava u spontanosti i prirodnoj energiji koju neki bend postiže na stageu pred publikom ili jednostavno zato što u provinciji prolaze nešto tvrđe stvari bez toliko filozofije, no publika se do kraja koncerta prilično prorijedila, a oni koji su ostali do kraja reagirali su donekle suzdržano. Šteta, jer tkogod kaže da to što Porto radi objektivno ne valja, laže. Valja, a i uspjelo je dometnuti za ove naše prilike miljama dalje nego bilo tko drugi njihovog kalibra što sigurno nešto znači.

Ipak, to jednostavno nije za mene i ja to jednostavno ne mogu pa sam u vječitoj rastrganosti između ‘ovo je super i fino gruva’ i ‘kriste mili bože na nebesima kol’ko je ovo ogavno’ i ‘Ajmooo, to!’ i ‘pa jebemu mater ovo se sve raspada’ i ‘nemoj nikoga mrziti, to nije lijepo’ i ‘mrzim ovo iz dna duše’ i ‘baš je lijepa ova pjesma’ i ‘ovo je abnormalno pretenciozno, nitko nikada u povijesti pretencioznosti nije bio ovoliko pretenciozan’ i ‘jasno mi je zašto su napunili Tvornicu’ i ‘nema veze odakle netko dolazi, ali jebo me pas ako ovo nije koncentrat purgerske snobovštine, pa to može proći samo u Zagrebu’ i tako dalje. Sve to, naravno, nije i ne smije biti osobno i ne bi trebalo nikoga obeshrabriti da ode i pogleda ovaj bend, ali nemojte reći da vas nisam upozorio.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute