Ako redateljeva vizija i izvedba tijekom filma više puta preskakuju granicu između umjetnosti i pretencioznosti, njegova stalna iskupljujuća kvaliteta jest njegova zvijezda Ana De Armas.
Ako bi lani Netflixov film “Don’t Look Up” bilo lako zamisliti kao osvajača nagrade za film koji je najviše podijelio javnost, čini se da streaming gigant ove godine ponovno ima svog konja za trku koji dolazi u obliku biografije popkulturne ikone Marilyn Monroe nazvane jednostavno “Blonde”.
Riječ je o filmu novozelandsko-australskog redatelja Andrewa Dominika koji nam je najpoznatiji po svojim filmovima s Bradom Pittom otprije deset i petnaest godina, sjajnom poetičnom vesternu kilometarskog naslova “The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford” te “Killing Them Softly”. Nakon tih naslova Dominik je režirao samo dvije epizode hvaljene serije “Mindhunter” te dva dokumentarna filma o Nicku Caveu, “One More Time with Feeling” iz 2016. i ovogodišnji “This Much I Know to Be True“.
Suradnja između Dominika i Cavea seže još od “The Assassination of Jesse James” za koji su Nick i Warren Ellis snimili vjerojatno najbolji soundtrack svoje karijere, a nastavlja se i na “Blonde”. Njihova eterična glazba igra bitnu ulogu u filmu, a njegov soundtrack je čak drugi koji su Cave i Ellis objavili za Netflix unutar tjedan dana, budući da mu je netom prethodio i album glazbe snimljene za seriju “Monster: The Jeffrey Dahmer Story” koja govori o zloglasnom ubojici iz naslova.
“Blonde” je polufikcionalizirana biografija slavne glumice temeljana na romanu književnice Joyce Carol Oates. Premda se okvirno drži životnog puta svoje antijunakinje, čini se da su sve nijanse u filmu izmišljene ili poluizmišljene. No, samog mesa u ovoj priči ionako je malo, ona je ispričana najviše kroz konstantan osjećaj mučnine, dezorijentacije i potonuća u ludilo. Sve to prezentirano je tehnički impozantno i raskošno pa će tako u više navrata podsjetiti na još jednu recentnu filmsku biografiju, onu Dominikova zemljaka Baza Luhrmanna o Elvisu Presleyju.
Za razliku od Baza, Dominik se ne razmeće svjetlucavim i šarenim setovima, već više poteže u “artsy” ambicioznost, pa tako miješa (odličnu) crno-bijelu fotografiju sa scenama u boji, mijenja širinu slike i koristi neke kadrove koji kao da ne služe drugome nego da šokiraju gledatelja. Vidjet ćemo tako abortuse snimljene iz unutrašnjosti vagine, povraćanje po kameri i pružanje oralnog seksa predsjedniku iz nezgodnog kuta. Zbog svega toga film je postao prvim Netflixovim sadržajem koji je označen kao neprimjeren za maloljetnike.
Ako redateljeva vizija i izvedba tijekom filma više puta preskakuju granicu između umjetnosti i pretencioznosti, njegova stalna iskupljujuća kvaliteta jest njegova zvijezda Ana De Armas, sjajna kubanska glumica čija karijera je obećavala već u njezinim ranijim pojavljivanjima u filmovima Blade Runner 2049 (2017), Knives Out (2019), a zatim je zablistala u najboljoj sceni lanjskog filma o Jamesu Bondu, “No Time to Die”. S “Blonde” De Armas suvereno prelazi na teren glavnih uloga dokazujući kako je zvijezda doista rođena.
Najslabiji dio Dominikovog filma je njegov vlastiti scenarij koji ne daje svojoj protagonistici dovoljno dubine i zapravo je istinsko čudo koliko De Armas postiže s tako mršavim sadržajem. Cijeli film je apsolutno predugačak sa svojih 166 minuta, a od prve do posljednje scene ispunjen je gotovo isključivo traumama Norme Jean, od majke
(izvrsna Julianne Nicholson) koja je u uvodu pokušava ubiti, preko svih mogućih muškaraca koji je seksualno iskorištavaju na putu do uspjeha, pa do nasilnih muževa (Bobby Cannavale glumi Joa DiMaggija, a Adrien Brody njegovog smirenog antipoda Arthura Millera) i bezobzirnih predsjednika.
Zadnji put kad smo gledali biografiju s tolikom razinom patnje bilo je vjerojatno u “The United States vs. Billie Holiday”, ali dok je u filmu Leeja Danielsa patnja djelovala kao dokumentarna pornografija, Dominik to izbjegava pretvarajući svoj film u predugačku snomoricu u kojoj se sumorne vizije miješaju s izmaglicom jave. Odstupanje od inzistiranja na realnosti stvara dovoljno prostora za odvajanje od stvarne Marilyn, njezini razgovori s fetusom ili pretjerano potencirani “daddy issues” pretvaraju svoj subjekt tek jednu od mogućih verzija Ms. Monroe, a ona je ionako bila samo persona iza koje se skrivala prava Norma Jean. Koju u ovom filmu nemamo priliku upoznati.
(Netflix, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
