Zapravo više o brkovima nego o ljudima. Puno više. Skoro samo o brkovima. O brkovima.
Movember je svjetski fenomen “koji uključuje puštanje brkova tijekom mjeseca studenog kako bi se podigla svijest o zdravstvenim problemima muškaraca, poput raka prostate, raka testisa i muškog samoubojstva”, ili to tako otprilike ukratko opisuje Wikipedia, najznačajnije vrelo definicija u 21. stoljeću. Otprilike s istom je agendom u našoj zemlji pokrenut November Fest čije ime više asocirana na kakav zakašnjeli sestrinski izdanak pivskog pakla Oktoberfesta nego na programsku poruku povezanu s Movemberom, premda bannere događaja prati ilustracija crnog muškog brka, a i organizatori pozivaju posjetitelje, koliko mi se čini, i muške i ženske, da u skladu s duhom manifestacije istu posjete s dlakavom gornjom usnom.
Doći ćemo valjda u ovom tekstu i do samog koncerta o kojem nam je načelno zadatak pisati, ali prije svega imam osobnu vendetu protiv Movembera koju moram pokušati artikulirati. Naime, u tamo nekom selu na Samoborskom gorju gdje je imala vikendicu, moju obitelj su zvali “Brkači”. Ne zato što brkamo pojmove, već zbog činjenice da su sve muškarce iz nje poznali po brkovima. Svog oca, strica i pokojnog djeda nikad nisam vidio bez brkova. Sve ovo spominjem samo da bude jasno da mi ozbiljno shvaćamo brkove. Muškarci se rijetko šminkaju kao što to čine njihove kolegice žene, ali priroda im je dala dlake po licu kao nešto čemu mogu pridati posebnu pozornost i posvetiti se njihovom održavanju. Dobro uzgojen brk treba služiti kao simbol muške estetske predanosti i vječne težnje savršenstvu. Od nauljenih rogova Hercule Poirota kakvog ga glumi David Suchet i ekstravagantnog dvostrukog fenomena koji nosi Kenneth Branagh u istoj ulozi, preko ušiljenih igala Salvadora Dalija do kaubojskog grma Sama Elliota ili lokalnih egzemplara poput Miše Kovača, brkovi su stil života i više od toga.
Crtač i autor Davor Schunk, i sam vrijedan proponent mustašluka, nedavno je objavio strip album “Bez brkova” u kojem prikazuje sudbinu čovjeka koju određuju upravo brkovi, od djeteta koje se rodi s njima, preko drugih koji ga pretvore u diktatorsku figuru – jer Adolf Hitler je nosio čaplinske, a i Josif Visarionovič Staljin se dičio majstorski uzgojenim primjerkom. Sve to upućuje i na povezanost brkovlja s moći, kao da u tim dlakama što vas mogu svrbjeti i bockati vašu partnericu ili partnera dok ih ljubite, leži neki tajni mojo koji bilo kojeg šonju može pretvoriti u… Toma Sellecka!
Ali samo ako se predano prepusti uzgoju i filozofiji održavanja brka. Brk nema smisla ako nije znak konstante posvećenosti. Ako puštate brk na mjesec dana, ljudi će vam se rugati iza leđa ili smijati – u brk! Kad vas vide dok prolazite gradom s tom prolaznom sjenom iznad usne, nitko neće pomisliti: “Ajme, vidi ovog brkatog gospodina, osjećam kako mi se od samog pogleda na njegov muževni labium superius oris diže svijest o zdravstvenim problemima muškaraca poput raka prostate, raka testisa i muškog samoubojstva.” Prije će pomisliti: “Šta ovaj glumi s tim paperjem, bolje bi mu bilo da se obrije ili razmisli o muškom samoubojstvu.” Đorđe Balašević je pjevao: “Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio.” Isto vrijedi i za brkove.
November Fest je, dakle, manifestacija koja slavi kulturu antibrka, u kojoj je brk tek pomodarstvo, nešto što nije samo sebi svrha već reklama za “svijest o bolesti”, štogod to značilo. November Fest brk nosi gotovo, usuđujem li se reći, autoironično, hipsterski. November Fest je manifestacija koja na pozornicu Tvornice dovodi nekakve Pavele, uskrsuje Detour, produžuje agoniju Psihomodo Popa i čemerno tuli poput talvija s Vinkom Ćemerašem. Ali eto, u svom centralnom danu dovodi i uvijek atraktivne hip-hop dinosaure poput Saše Antića iz TBF-a, koji nastupa kao Alejuandro Buendija sa svojim bendom Sinovi, i Ede Maajke koji nastupa kao Edo Maajka i roka kao nezaustavljiva mašina energije i kurcobolje.
November Fest je manifestacija koja kasni i pola sata nakon najavljenog početka i vremena koje ste potratili zajedno s pozamašnom svotom ušteđevine na turbo-precijenjenu točenu Žuju (jer i Elon Musk bi imao problema kad bi pio bolje pivo na šanku Tvornice), gledajući u zaslon na pozornici na kojemu se vrte poruke sponzora i medijskih pokrovitelja koje upućuju da se u ovoj priči vrti i neki novac i reklama, polako se pitate zar ne bi trebalo ipak biti više ljudi na ovakvom festivalu. Zadnja tribina je ograđena, dok je ona srednja pretvorena u chill zonu za tridesetak sretnika s narukvicom ili imenom na popisu, vjerojatno pripadnika gorespomenutih sponzora i medijskih pokrovitelja. Ostale se prijekim pogledom odvraća: “No pasaran!” I pozornica malog pogona također je ograđena, no ni tamo nije gužva. Do šanka se lako probija, s jednog kraja Tvornice na drugi tijekom cijelog koncerta praktički se klizi. Tko tu kome prodaje “brigu za muda” pod bubrege? Zašto nema više posjetitelja?
Alejuandro i Sinovi sigurno nisu razlog tome, oni odmah podižu raspoloženje. Rokaju materijal s hvaljenog albuma “Škrinja” koji slavi svoj drugi rođendan. Otvaraju s pjevnom “Dešperado”, nastavljaju s “Amerikom” i prostom “Gang Bang”. Bend je solidan, Saša je dobre volje, a ubacivanje violine u hip-hop se pokazuje onim tajnim začinom koji ove pjesme čini odličnima. Oštra osuda “Majmun i pas” pokazuje se kao jedan od highlighta večeri, a rokaju i “Dijagnoza”, “D.o.o.” i “Problem”. Pridružuju se gosti, dodatni vokali, beatboxer, svirka je dobra. Atmosfera baš i ne. Kao da u publici ima više promatrača nego pravih fanova.
Edo Maajka ovog ljeta je nastupio u malom Boogaloou gdje je napravio feštu slaveći dvadeseti rođendan svog prvijenca “Slušaj mater”. Tamo je začas bio gol do pasa, a sve ruke publike bile su u zraku. Edo sinoć nije ni sako skinuo. I dalje repa kao da nema sutra. Materijal s novog albuma “Moćno” miješa s najvećim uspješnicama s prva dva albuma i nemoguće je prešutjeti razliku u kvaliteti između sjajnog starog i zamornog novog. Kad je sam na pozornici nitko mu ne može stati na put, gazi sve pred sobom rafalnom paljbom rima. Kad mu se pridružuju gosti poput Marka Louisa ili samog Buendije, kao da je sputan, a ni te pjesme nisu tako dobre. Zapjevat će publika hitove i koncertne favorite poput “No Sikiriki”, “Trpaj” i “Bomba”, dočekat će neizbježni krešendo sa “Saletovom osvetom” ili “Mahirom i Almom”, podići će ruke tu i tamo i zazvati Maajku da im bude otac. Ali nema tu onog luđačkog zanosa iz Boogalooa. Ponovit ću jednom za svagda: Edo nije ni sako skinuo.
November Fest još nije gotov. Večeras se imate priliku smijati šalama Davora Gopca ili svirci Talvi Tulija. Jedno je sigurno, ja tamo više nisam dobrodošao.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
