U četvrtak je u hotelu Westin u Zagrebu održana Prva međunarodna konferencija o digitalnim pravima u glazbenoj industriji u organizaciji Hrvatske diskografske udruge (HDU) i ZAPRAF-a na kojoj se najviše raspravljalo o ne tako davnom i u najmanju ruku suludom potezu hrvatskog zakonodavca.
Ako se parafraziraju poznati stihovi A.B. Šimića „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, moglo bi se reći da je danas „Hrvatska čuđenje u Europi“ nakon što je održana Prva međunarodna konferencija o digitalnim pravima u glazbenoj industriji u Zagrebu.
U petak su nam se čudili nimalo beznačajni ljudi, dapače prilično važni, stručni i utjecajni u segmentu glazbene industrije i njenih prava.
Konkretno:
Kristina Janušauskaitė – direktorica europskih pravnih poslova u Europskom uredu IFPI-ja u kojem radi od 2012. Uključena je u sva pitanja EU-a vezana uz autorsko pravo, uključujući Direktivu EU-a o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu (DSM Direktiva) i njezinu transpoziciju te nacionalne inicijative za autorsko pravo diljem Europe. Prije nego što se pridružila IFPI-ju, Kristina je radila kao konzultant Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) i kao odvjetnica u Litvi.
Enzo Mazza – Izvršni direktor Federacije talijanske glazbene industrije (FIMI). Enzo je u glazbenoj industriji od 1996., kada je imenovan glavnim tajnikom Federacije protiv glazbenog i multimedijalnog piratstva (FPM), čiji je sada predsjednik. U FIMI-ju djeluje od 1998. godine, i koordinira Odborom za intelektualno vlasništvo Američke gospodarske komore u Italiji i predsjednik je Fonogramskog konzorcija (SCF) od 2010.
Ludvig Werner – je direktor švedskog ogranka Svjetske diskografske federacije (IFPI) od 2010., kao i švedskog službenog pružatelja top lista Grammotex. Član je odbora Music Sweden (Musiksverige), Švedske glazbene kuće slavnih i predsjednik Export Music Sweden. Prije pridruživanja IFPI-ju, radio je za Air Chrysalis Scandinavia, MCA, Universal Music, Bonnier Amigo Music Group i startup za glazbenu tehnologiju Snowfish/Tunigo.
Dr. Mateja Đurović – izvanredni profesor ugovornog i trgovačkog prava i sudirektor Centra za tehnologiju, etiku, pravo i društvo (TELOS) na King’s College Londonu. Doktorirao je i magistrirao pravo na Europskom sveučilišnom institutu u Italiji, a ima i diplomu prava na Sveučilištu Cambridge i na Sveučilištu u Beogradu. Njegovi radovi objavljeni su u vodećim pravnim časopisima i kod najuglednijih izdavača, a član je Europskog pravnog instituta (European Law Institute), Društva pravnih stručnjaka (Society of Legal Scholars) i Društva za europsko ugovorno pravo (Society for European Contract Law).
Robbert Baruch – viši potpredsjednik za odnose s javnošću u Europi radi u diskografskoj kući Universal Music Group koji je prije toga radio kao menadžer za odnose s javnošću u nizozemskom društvu za kolektivno upravljanje autorskim pravima i glazbenim izdavaštvom Buma/Stemra.
Kad radite s pravom i pravima, mora vam biti kristalno jasno da to radite isključivo zbog individualne koristi umjetnika, a nikako zbog koristi diskografa, političkih stranaka i društava koja prikupljaju i raspoređuju sredstva od prava. – Ludvig Werner
Za one koji se pitaju čemu su čudili, odgovor je: čudili su se tome kako je mehanizam osmišljen u EU da bi se prvenstveno zaštitili glazbenici i njihova prava u novom (ali nereguliranom) digitalnom okruženju u jednoj Hrvatskoj friziran da bi potom došao u potpunu suprotnost s Europskim pravom ugrožavajući tržišno poslovanje s implikacijama stvaranja nebrojene količine sudskih sporova u budućnosti.
Jednostavnim rječnikom kazano; država Hrvatska tim je potezom slučajno ili namjerno uvela socijalizam i to onaj koji prvo kreće od otimačine stečenog. Složit ćemo se da s tim već imamo prakse u prošlosti.
Spomenuti europski panelisti dobrim dijelom pripadaju pravnoj sferi, tako da je i njihovo obraćanje nosilo dosta strukovne terminologije u sebi. S puno njihovih citata ovaj report bi se ‘riješio’ začas, ali autor ovih redaka vjeruje da bi to samo ‘pogustilo šumu oko stabla’ i da bi prosječnom čitatelju puno nejasnoća ostalo visjeti u zraku, a da se ne govori o ‘glavoboljama’ koje spopadnu glazbenike kad vide pravnike. Stoga je odluka da se problematika svega iznese na što razumljiviji način.
Kako je počelo
Treba se vratiti u 2019. godinu kada je EU krenula u izradu Direktive 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, poznatija kao DSM Direktiva, koja bi regulirala odnose glazbenika na platformama kao što su Facebook i Youtube, tj. kako bi se uveli novi mehanizmi transparentnosti zaštite prava koji dotad nisu postojali, mehanizmi za prilagodbu ugovora, time i poboljšanja za kreativce. Direktiva je tada bila kontroverzna prvenstveno za velike platforme kojima je zbog toga prijetio odljev prihoda koji su naravno zarađivali kroz user generated content, što je Robbert Baruch iz Universala ilustrirao primjerima da je to bilo normalno nabrajajući burne povijesne primjere kad su uvođeni autorski i izvođački mehanizmi na radio ili kad su dolazili novi nosači zvuka poput CD-a ili prve digitalne platforme za download. Uglavnom, trustovi mozgova svih uključenih entiteta kreirali su Direktivu koju su članice EU samo trebale implementirati u svoje zakonodavne sustave kako bi bio načinjen prvi značajni legislativni korak u zaštiti autora i izvođača, te definiranju prava u internetskoj eri.
Europski epilog
Dosad DSM Direktivu nije implementiralo u svoje sustave osam članica EU, među njima i Švedska kao jedna od najmoćnijih glazbenih velesila gledano globalno. Šveđanin Ludvig Werner je na spomenutoj konferenciji u četvrtak to objasnio riječima da Šveđani poslovično moraju dugo i detaljno raspraviti svaku točku i da se odluke donose na osnovu temeljitih izučavanja, nikad na prečac, što možemo pripisati tradicionalnoj sjevernjačkoj staloženoj poslovnoj praksi općenito. Važno je reći da taj direktor švedskog ogranka Svjetske diskografske federacije kao da u potpunosti odudara od slike funkcije koju obnaša.
Zašto glazbenik mora čekati 12 mjeseci od svojih društava za prikupljanje i raspodjelu prava da bi te novce dobio? Glazbenici također žele mjesečne isplate svojih digitalnih prava ako se njih pita, a ne da društva dugo i bezrazložno drže njihova sredstva. – Ludvig Werner.
Werner je nesputano slobodnjaštvo svojih stavova simpatično iskazao već na samom početku rekavši kako dolazi iz zemlje koja je dom Spotifyju, ali i Pirate Bayu. Ubrzo potom je izrekao stav po kojem se s uzdahom može zaključiti da je on u svojoj zemlji pravi čovjek na pravom mjestu.
„Kad radite s pravom i pravima, mora vam biti kristalno jasno da to radite isključivo zbog individualne koristi umjetnika, a nikako zbog koristi diskografa, političkih stranaka i društava koja prikupljaju i raspoređuju sredstva od prava.“, rekao je Werner. Nešto kasnije je mahao i knjigom koju su Šveđani kompilirali od niza novinarskih članaka koji obuhvaćaju stranu struke, primjera individualnih umjetničkih praksi i zahtijeva, te legislative isključivo kako bi se u diskusijama oko Direktive i njene implementacije pronašao balans. Šveđanima se nikud ne žuri iz razloga jer ne žele nikakvu nepravednost sročiti u zakon.
O samoj Direktivi u tijeku njenog dubinskog izučavanja, Werner kaže da je „u Direktivi već sve navedeno i da nema potrebe mijenjati je“ u smislu legislative. Rekao je da njegovo društvo zanimaju druge vrste poboljšanja i to upravo ona koja proizlaze iz životne i poslovne problematike umjetnika / glazbenika pojedinca. „Mi ćemo implementirati Direktivu u jednom trenutku i u to nema sumnje, ali postoji puno stvari koje treba još više poboljšati. Evo na primjer, Spotify obračunava i uredno isplaćuje prava mjesečno. Zašto glazbenik mora čekati 12 mjeseci od svojih društava za prikupljanje i raspodjelu prava da bi te novce dobio? Glazbenici također žele mjesečne isplate svojih digitalnih prava ako se njih pita, a ne da društva dugo i bezrazložno drže njihova sredstva. Ako može jedan Spotify isplaćivati mjesečno, onda nema razloga da to ne rade i društva kojima na račun sjedaju ti iznosi od ostvarenih prava njihovih glazbenika“, rezolutan je bio Werner.
Italija je jedna od zemalja EU koja je implementirala DSM Direktivu. Da je u njoj sve jasno slaže se i talijanski panelist Enzo Mazza, koji je priupitan od strane hrvatske pravnice Valentine Šokec (koja je bila uključena u hrvatski proces implementacije i koja je vodila prvi panel Prve međunarodne konferencija o digitalnim pravima u glazbenoj industriji) o tome vide li se poboljšanja, rekao je da je zarada od digitalnih servisa, posebice od jednog Youtubea narasla, ali ne nužno zbog promjene navika ljudi tijekom pandemije Covida, već zbog povoljnijih ugovora temeljem DSM Direktive koji su potpisani s brojnim digitalnim platformama.
Kristina Janušauskaitė je posebno napomenula da iako se još uvijek čekaju i službene upute za poboljšanje implementacije Direktive u zakonodavne sustave EU članica, kako je izuzetno važno da se sve članice drže originalne direktive da bi se dobio što bolji uvid u rezultate provedbe, tzv. ‘reality check’ na osnovu kojeg se može dalje djelovati u kreiranju boljih uvjeta u EU.
Hrvatska – mala zemlja za veliku zavrzlamu
Što je napravila Hrvatska? Hrvatska je implementirala DSM Direktivu u zakon, ali je jedina članica EU koja ju je išla mijenjati. Šveđanin bez dlake na jeziku, Ludvig Werner, možda je najjednostavije i najdirektnije komentirao kakvu glupost je hrvatski zakonodavac tim potezom napravio: „Otvorili ste prostor brojnim sudskim sporovima, umjesto da ste ušli u digitalnu sadašnjost i budućnost“.
Točke spoticanja su EU legislativom su dodatna pravila iz novog zakona, tj. 199. st. 4 i 306. st. 5. Po njima je glazbenicima i diskografima određen rok od tri godine za ponovno potpisivanje kompletnih poslovnih ugovora, a ne samo aneksa koji se tiču rješavanja digitalnih prava, a u suprotnom smatrat će se da prava nisu prenesena i ostvarivat će se kolektivno. To ‘kolektivno’ konkretno znači da će se novac od prava slijevati u jednu udrugu, tj. HUZIP kojim predsjedava Nikša Bratoš koji je dok je bio predsjednik Hrvatske glazbene unije stajao iza kontroverznih provedbi natječaja ‘Jer svirati se mora 1 i 2“.
E sad, ilustracije radi, zamislimo sličnu situaciju u nekom drugom gospodarskom sektoru. Na primjer onom s nekretninama. U smislu da svi koji imaju nekretninu moraju ponovno potpisati svoje vlasničke ugovore u roku od tri godine, jer ako to ne učine rentijerska i ostala prava, uključujući i vlasništvo idu u ruke jedne udruge. Ili zamislimo tu situaciju u bankarskom sektoru. Otud čuđenje uglednih spomenutih Europljana na ovu neviđenu i jedinstvenu zakonodavnu praksu u Hrvata.
Dr. Mateja Đurović s King’s College u Londonu na Konferenciji nije skrivao svoju osupnutost takvom postupkom: „Po zakonu se stečeno pravo mora štiti, a sad je upravo ono ugroženo zakonom u Hrvatskoj. Retroaktivnost je zabranjena u krivičnom pravu, a slična praksa vlada i u pravu ugovornih odnosa. Ovdje se traži ponovno pregovaranje u situaciji kad mnogi akteri više nisu živi i time je direktno ugrožena EU konvencija o ljudskim pravima i Europsko pravo. Čak i da postoji potreba da se ispravi eventualni nejednaki položaj ugovornih strana, to ovdje nije slučaj jer je radikalni članak 306 donesen samo za ugovore između diskografa i izvođača i niti za jedan drugi ugovorni odnos u umjetničkom sektoru koji se također iskorištava u digitalnoj sferi“, te je decidirano zaključio: „Ova praksa nema veze s DSM Direktivom. Napravljena je greška koja otvara hrpu novih pitanja, umjesto da se pomoglo glazbenicima. Ovo nije ni bilo na dnevnom redu Direktive, niti se razmatralo kad je jasno samo po sebi.“
Iz toga proizlazi da nerješavanje situacije koju zakon nalaže ne ide u korist ni glazbenicima, ni diskografima. Diskografi će ostati bez stečenog prava, ali ni glazbenicima to neće ići u prilog jer neće ni njima ostalo pravo raspolaganja, već će sve ići u kolektivnu kesu HUZIP-a, a od njega će moći dobiti isplatu tek kad potpišu punomoć koja već sada nije u skladu s zakonima, obzirom da se HUZIP već oglušio na uputu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo o razdvajanju prava. Ostvarivanje individualnog prava zakon doslovce ukida glazbenicima. Kolektivno je pobijedilo individualno. Kapitalizam ili socijalizam, pitanje je sad?
Čudom su se tako čudili svi gore spomenuti na salto mortale koji je od precizno i jasno određene direktive pomoći glazbenicima u digitalnoj realnosti (u čije prekrajanje nije išla niti jedna članica EU) u Hrvatskoj upravo prekrajanjem stvoren zakonski okvir u kojem će se dugogodišnja prava u kratkom roku sliti u ruke jedne udruge koja jedina skuplja i raspolaže kolektivnim izvođačkim pravima. Tu se postavlja pitanje na koje je indirektno način odgovoreno i na Konferenciji, a to je odgovara li u sadašnjoj situaciji spomenutoj udruzi efikasno rješavanje individualno-pravnih odnosa između glazbenika i diskografa ili ne.
U kojoj situaciji to kolektivno tijelo ima više koristi, nije teško odgonetnuti. Glazbenici dobro znaju da je trenutno na dnevnom redu svađalačka situacija i ona implicira mnoštvo pravnih sporova u bliskoj budućnosti.
Branko Komljenović, direktor Menarta i zamjenik predsjednika HGU to je sročio na sljedeći način: „Digitalija potiče rast. Direktiva je prošla u EU tijesnim glasanjem i Hrvatska je tada bila na pravoj strani, ali ovo je nešto drugo. Sva ta silna papirologija nam uzima jako puno vremena. Moramo potpisivati nove stare ugovore. Ako ne potpišu svi, sve ide u ruke jedne organizacije. Problem je i zvati ljude da već potpišu jednom potpisano. Netko može sporiti vlasništvo, iako je odavno uloženo u kreativni sektor.“
Zbog svega toga i domaći i inozemni panelisti uključeni u rasprave slažu se u jednom, a to je da umjesto da se fokus i napori danas usmjere na sadašnje potencijale i glazbenike koji već funkcioniraju i na digitalnom tržištu, u Hrvatskoj (koja usput rečeno slavi 100. godišnjicu diskografije) će se baviti sređivanjem papira iz mnoštva prošlih svršenih priča.
Koliko je implementacija DSM Direktive ubrzala stvari na europskom kontinentu svjedočio je podatak koji je iznio Enzo Mazza rekavši da je dobni prosjek najpopularnijih talijanskih izvođača prije deset godina iznosio 35 godina, a danas je zahvaljujući brojnim digitalnim platformama taj prosjek svega 25 godina. O daljnjim potencijalima tako pomlađene scene ne treba previše trošiti riječi, u trenutku dok Hrvatska, inače poznata po neiskorištavanju svojih potencijala i talenata te odljevu istih u druge sredine, sjedi sama u magarećoj klupi okružena jedino čuđenjem.
Jedino pozitivno čuđenje u cijeloj situaciji je podatak da u zemlji u kojoj ima manje od četiri milijuna stanovnika godišnje bude objavljeno preko 400 glazbenih albuma.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
