3,6 rendgena: ‘The Menu’ ili požderimo bogate

Mylod nas pokušava natjerati da se kao manje imućna klasa naslađujemo patnjom onih koji imaju više od nas, kao da nam razlika u prihodima automatski daje pravo da se osjetimo moralno superiornima njegovim likovima.

“The Menu”

Treba li okriviti kozmos ili neke ljude s imenom i prezimenom za nesretnu činjenicu da su ovaj tjedan na isti dan u domaću kinodistribuciju, gotovo ruku pod ruku, izišli filmovi “Triangle of Sadness” (koji smo recenzirali nekidan) i “The Menu”? Oba su filma oštre kritike životnog stila najbogatijeg sloja društva i uključuju putovanje brodom na otok s kojeg nema izlaza, a sve je to popraćeno perverznim jelovnicima. Kad se sudbinski poklopi da oba ova filma gledate dan za danom u kinu, čini se da je neizbježno da će onaj naslov koji gledate drugi djelovati kao da vas tjera da prolazite poznatim terenom. Svakako ćete prečesto pomisliti kako se smijete stvarima kojima ste se smijali i sinoć i samim time oštrica satire bit će mrvicu tuplja nego što bi bila da nisu izišli u paru.

“The Menu” je režirao Mark Mylod koji je prethodnu slavu stekao kao redatelj određenih epizoda HBO-ovih serija kao što su “Succession” i “Game of Thrones”. Producent je, pak, Adam McKay koji je lani podigao dosta prašine također satiričnim filmom “Don’t Look Up“. Premda je njihov novi zajednički uradak također djelo koje prvenstveno obitava u sferi satirične crne komedije, u njemu je prisutan i izrazito jak ugođaj tzv. “elevated horrora”, a taj dojam osnažuje i činjenica da glavnu žensku ulogu u filmu igra Anya Taylor-Joy koja se, nakon što se proslavila ulogom u modernom klasiku žanra “The WitchRoberta Eggersa (da bi se kasnije pojavila i u ovogodišnjem filmu istog redatelja “The Northman“) polako pretvara u jedno od zaštitnih lica te trenutno popularne filmske struje.

Anya glumi Margot koju upoznajemo dok puši čekajući brod koji će je povesti na gastronomski izlet kojim predsjeda slavni kuhar Julian Slowik (Ralph Fiennes), a na koji je vodi njezin partner Tyler (Nicholas Hoult) koji je snob i ono što se nekad nazivalo gurmanom, ali se danas u duhu vremena pojmovne ispraznosti označava kao “foodie”. Na izletu im se pridružuje i elitistički odred bogataša, zvijezda i pseudointelektualaca iz kojeg izdvajamo Janet McTeer kao kritičarku restorana Lillian te Johna Leguizama u ulozi filmske zvijedzde na zalasku karijere. Svi oni – i drugi – očekuju da će za vrtoglav iznos koji su uplatili dobiti nezaboravnu večeru. I hoće, ali ne na onaj način na koji su zamislili. Sa svakim jelom koje im Slowik prezentira postaje jasnije da se ekipa neće prežderati („Jest ćete manje nego što želite i više nego što zaslužujete,“ upozoreni su u jednom trenutku), a stvari postaju sve čudnije i mračnije. Kad na polovici filma jedan od članova kuharske ekipe počini samoubojstvo pred gostima i likovi i gledatelji postaju svjesni kako se nitko s ove večere neće vratiti živ.

Prateći kako slijed za slijedom “The Menu” sve više tone u mrak poremećenog uma velikog kuhara, gledatelj se često može naći u situaciji u kojoj dobiva dojam kako ova satira ima određeni potencijal koji bi je mogao pretvoriti u odličan film, ali istovremeno se prema serviranom odnosi s velikom zadrškom, jer kako se stvar bliži završnom dijelu i desertu, postaje sve jasnije da taj potencijal neće biti u potpunosti iskorišten. Klasne razlike u društvu su ionako bolno očite svakome tko nije član onih jedan posto najbogatijih, a kad vas nasilu hrane njima u holivudskom filmu čije je snimanje koštalo više nego što ćete ikad u životu zaraditi, prema tome se morate odnositi s posebnim oprezom.

Možda će netko pitati zašto taj prigovor nisam imao kad sam pisao o “Trokutu tuge”, ali čitanje tog filma isključivo kao kritike bogatih je užasno površno i neinteligentno. Naravno da Östlund veći dio filma posvećuje plaženju jezika tom opscenom krugu milijardera, ali on svojim filmom osuđuje ljudsku prirodu kao takvu, zlo koje proizlazi iz moći bila ona u rukama kapitalista ili proletera kad je se domognu. U “The Menu” imamo određene situacije u kojima gledamo ljude koje se kažnjava isključivo iz razloga što imaju mnogo novca.

Mylod nas pokušava natjerati da se kao manje imućna klasa naslađujemo patnjom onih koji imaju više od nas, kao da nam razlika u prihodima automatski daje pravo da se osjetimo moralno superiornima njegovim likovima, premda u najvećem broju slučajeva nema opravdanja za takvu stancu. “The Menu” igra na nezgodan aspekt ljudskosti, na robovski moral s kojim računa kod svoje publike, ali ne želim nastaviti u tom smjeru jer će me čitatelji s pravom optužiti da u svemu o čemu pišem pronalazim aspekte ničeanske filozofije, kao da u životu nisam ništa drugo pročitao.

Ipak, unatoč tim zamjerkama samoj srži filma, “The Menu” ostaje upamćen kao zabavan film koji će izazvati smijeh i zgražanje, iako možda ne u jednakoj mjeri kao Östlundov drski uradak s kojim igrom nesretnog slučaja mora biti uspoređivan. Možda nije dubok onoliko koliko bi želio biti, ali neće vas zamoriti izvedbom. Nije izvrstan, ali nije ni loš. Drugim riječima, 3,6 rendgena.

(Searchlight Pictures, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X