10. MAKK – nove prakse i problemi kreative i njene alternative

Ovogodišnja Međunarodna autorska kreativna konferencija (MAKK) održana 24. i 25. studenog u Muzeju suvremene umjetnosti imala je u fokusu područje ostvarivanja autorskih i izvođačkih prava, vidljivost scene, digitalne servise i Eurosong.

10. Međunarodna autorska kreativna konferencija (MAKK) održana je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (Izvor: makk.hr)

Možda bi najbolje bilo bilo krenuti od onoga po čemu će se najviše upamtiti 10. po redu MAKK, a to je, možda sasvim neočekivano, panel koji se ticao Eurosonga.

Winning song vs Whining Song

Za to je najviše ‘kriv’ Doron Medalie, izraelski autor pobjedničke pjesme Eurosonga 2018. i nedvojbeno jedna je od najvećih zvijezda ovogodišnjeg izdanja. Netko kao Medalie je ujedno i nešto najbolje što se dogodilo MAKK-u – čovjek odvažnosti, vizije, upornosti, pameti, analitike i izvrsnog raspoloženja. Doslovce je oduševio svojom prezentacijom „It’s not the song – it’s the story“ u kojoj je podastro sve elemente nečeg što se može okarakterizirati kao pobjednički mentalitet i kako je upravo s time postigao da Izrael postane jedan od važnih faktora Eurosonga nakon što je njegova zemlja par desetljeća bila potpuni autsajder tog najvećeg europskog glazbenog okupljanja, na koncu slično ono što je i Hrvatska u ovom trenutku.

Madalie je analizirao sve i za one koji ne znaju otkrio i korijene dobro poznate javne tajne o tome zašto Šveđani vode glavnu riječ na Eurosongu, jer ne ispuštaju iz ruku uspješnu formulu još otkad je ABBA s pjesmom „Waterloo“ udarila temelje te dominacije. No da ne ulazim pretjerano u prepričavanje jednosatne prezentacije koja je zbog svoje uzbudljivosti proletjela kao da je trajala triput kraće, njeni glavni postulati bili su sadržani u tome da i autsajderske zemlje tu mogu postati velesile ako znaju prepoznati originalnost i biti hrabre u prezentaciji, dakle recept koji po njegovim riječima ne garantira da će pjesma postati pobjednička, ali da neminovno može biti pozicionirana među prvih pet.

Jacques Houdek, Doron Medalie, Konstrakta, Branimir Mihaljević i Duško Ćurlić (Izvor: makk.hr)

Utoliko je bio zanimljiv panel ambicioznog naziva „Hrvatska – pobjednik Eurosonga 2032.“ koji je odmah potom uslijedio i na kojem su pored Dorona učestvovali Ana Đurić – Konstrakta, srpska predstavnica ovogodišnjeg Eurosonga, zatim Jacques Houdek, Branimir Mihaljević i Duško Ćurlić, dok je panel moderirao Milan Majerović Stilinović. I što reći drugo nego da se na panelu vrlo brzo iskristaliziralo zašto je Hrvatska tu gdje jest po pitanju Eurosonga, a da domaći sugovornici toga možda nisu bili ni svjesni. Kao da Doronov „winning song koncept“ nije ni došao do Houdeka koji je počeo ‘guditi’ svoju „whining song“. Došao je Houdek skoro do teorija zavjera protiv sebe, optuživši sve na tom putu za svoj neuspjeh na Eurosongu, osim sebe, čvrsto se držeći teze „da su mu neki drugi rekli“ da bi sigurno bio treći, a ne trinaesti da je kojim slučajem pjevao za Italiju, a ne za Hrvatsku.

Valjda na kraju nije ni shvatio kad mu je Doron spustio za tu vrstu malodušnosti rekavši mu da Hrvatska nije Italija i da ona treba pronaći svoj (originalni) put. Mihaljević se pak držao sporednih stvari poput cijene pirotehnike i sličnog na samom natjecanju, tj. da su problemi možda u budžetu, ali neke svježe ideje i strategije koje bi vodile do pobjede za deset godina (obzirom na naziv panela) nismo čuli, pa je neki zaključak (ali od autora ovih redaka) da bi možda najefikasnije bilo angažirati ili Dorona Medaliea za taj vizionarski posao, ili Šveđane, ili možda Srbe, obzirom na uspjeh susjeda, jer eto i Konstrakta, za koju je ovog proljeća zdušno navijao ne samo cijeli Balkan, što ju je dovelo do 5. mjesta je dosta toga važnog rekla o samoj koncepciji umjetničkog rada koji i kad nije ciljano rađen za jedan Eurosong (što je definitivno njen slučaj) može biti prepoznat na jednoj takvoj talent platformi.

Plovidba digitalnim morem

Na panel diskusiji „Kamo ide streaming“ sudjelovali su Bojan Mušćet (Glazba.hr), Ivo Jagnjić (grupa Dalmatino), Frane Šesnić (ZICER) i Nenad Marčec (HDS ZAMP) dok je moderatorica bila Ida Prester. Na njoj se moglo doznati da je došlo do ‘male eksplozije’ u zaradi od streaming platformi kako je rekao Marčec. Pandemijska 2020. donijela je hrvatskoj glazbenoj industriji 8 milijuna kuna, no u 2022., koja još nije kalendarski gotova, ta brojka je narasla za 50% i trenutno iznosi 12 milijuna kuna.

Svoje oduševljenje prema streaming servisima kao sadašnjosti i budućnosti konzumacije glazbe nisu krili ni Mušćet, ni Jagnjić, ali je Marčec otišao korak dalje možda i previše ishitreno kad je o ulozi diskografa u današnje vrijeme rekao da je to „prošli glazbeni život“ navodeći da je hrvatska diskografija svoj vrhunac imala 2000. godine kad je bilo prodano CD-a u vrijednosti od 5 milijuna kuna, što kasnije nije nadmašeno kad je riječ o fizičkoj prodaji, iako je tijekom panela bila prikazana i statistika da 55% zarade od streaminga pripada diskografima i izvođačima. Pa sad, vremena i platforme su se promijenili, no može se na prste zbrojiti da su po prikazanim infografikama diskografi samo od streaminga ove godine utržili više od 5 milijuna kuna, bez da se tu još uračunava zarada od prodaje fizičkih nosača zvuka u trenutku dok vinilni format doživljava renesansu na domaćem i regionalnom tržištu, kao i prihodi od drugih prava.

Nenad Marčec, Bojan Mušćet, Ivo Jagnjić i Frane Šesnić (Izvor: makk.hr)

Stoga je ipak malo problematično da čelni čovjek HDS ZAMP-a pokazuje veću naklonost prema politici krovnih glazbenih udruga poput HGU-a i HUZIP-a (koji su trenutno u sukobu s diskografima), umjesto da se tu drži neutralno obzirom na prirodni uzročno-posljedični habitus HDS-a i diskografa, jer ako tu ide loše tržištu, onda ne može biti dobro ni onima koji žive od naplate prava s tog istog tržišta.

Na koncu, pomalo je bilo i nepravedno što na panelu nije bio pozvan niti jedan predstavnik diskografa koji bi tu mogao reći nešto više i konkretnije, posebno kad su došli upiti glazbenika iz publike vezano za naplate od streaminga na što su dobili više-manje paušalne i uopćene odgovore od panelista. Naime, činjenica je da je dolazak streaming servisa u Hrvatsku (što se na panelu slavilo) bio upravo zakočio HUZIP prije 7 godina kad je podigao tužbu protiv Deezera, a da u međuvremenu regionalni i nezavisni diskografi nisu osnovali RUNDA-u u koju je uključeno i tržite Albanije pored zemalja ex-Yu i da nisu nekoliko godina zajednički lobirali upitno je bi li Spotify došao u Hrvatsku i regiju.

Dakle, notorna je činjenica da na panelu nije bilo nikog iz redova onih najzaslužnijih za dolazak streaming servisa i koji su po najnovijim podacima nedavno podigli i iznose zarade s jednog Youtubea koji nije klasični streaming servis (u smislu kako ih se doživljava i definira obzirom na pretplatu), ali je najpopularnija internetska platforma u regiji po pitanju konzumacije glazbe.

Odgovor o konkretnim postocima za glazbenike sa streaming platformi tako nije dobila ni glazbenica Ivana Radovniković koja je iz publike postavila to pitanje. A možda je iz istih tih redova publike poentirao Anđelko Preradović iz Aquarius Recordsa uputivši pitanje moderatorici, ujedno i glazbenici Idi Prester, bi li razmislila o diskografskom ugovoru obzirom na to koliko vremena glazbeni kreativci moraju potrošiti na menadžiranje brojnih internetski platformi i profila. Ida se dakako jako dobro izvukla diplomatskim odgovorom na direktno pitanje, no ipak je ostalo visjeti u zraku da Marčec možda nije u pravu kad govori o ulozi diskografa u digitalnom svijetu.

I tu je činjenica da je velika razlika između onih koji nemaju potpisan diskografski ugovor spram onih koji imaju. Ivo Jagnjić iz grupe Dalmatino (koja od početka karijere objavljuje za Dancing Bear) bio je očiti primjer benefita onih koji imaju nekog tko im to sve vodi na ovaj ili onaj način. Jer Dalmatino je bend koji nikad nije računao da bi ikako mogao kotirati na digitalnom tržištu, a Jagić je rekao da su se iznosi od tog segmenta u godinu dana ušesterostručili mimo činjenice da će ta grupa vrlo vjerojatno uskoro napuniti i Zagrebačku Arenu obzirom na više od 13.000 trenutno prodanih ulaznica. Ida Prester je pak tijekom panela u šali rekla da ona od toga trenutno ima zaradu za jednu bolju večeru.

(Mainstream) Mediji gdje ste?

„Meni nije jasno kako recimo jedan Hiljson Mandela koji bi svuda bio izvrsni i zahvalni medijski materijal kod hrvatskih medija skoro nikako ne kotira? Kao da je potpuno anoniman?“ – u tom pitanju jednog kolege iz glazbenog posla čije mišljenje prilično cijenim možda je bila sadržana cijela problematika panel diskusije „Deset godina od danas“ u kojoj su učestvovali mlade pjevačice Miach i Domenica, spomenuti Hiljson Mandela koji je trenutno jedno od vodećih lica domaće trap scene, Mak Murtić kao vođa izvrsnog mnogoljudnog projekta Mimika Orchestra, ali i jazz sastava Truth ≠ Tribe, zatim jedina hrvatska bedoom pop senzacija (ali zasad najviše na dalekom istoku) Fran Vasilić, te Roko Crnić iz grupe Porto Morto, a koju je moderirao Boris Jokić. Kolega mi je gore spomenuto pitanje izrekao tijekom pauze za ručak kad smo lamentirali o problematici vrednovanja glazbenih trendova i mjernih alata, dakako ono se nije ticalo ovog portala gdje su svi spomenuti glazbenici prilično poznati i praćeni u okvirima naše specijalizirane redakcije, no jasno je da jedan takav medij nije dovoljan čak i u ovako maloj državi da bi širi auditorij dobio uvid u recentne događaje na domaćoj sceni.

Hiljson Mandela, Domenica, Fran Vasilić, Mak Murtić, Miach i Roko Crnić ((Izvor: makk.hr)

Mak Murtić je to gotovo i ponovio na panelu na kojem je, paradoksalno, moderator najpoznatije lice, a ne glazbenici koji samostalnim koncertima pune Tvornicu kulture, u smislu da je prilično teško raditi bilo kakve desetogodišnje projekcije razvoja u situaciji u kojoj se medijska mainstream scena ponaša potpuno indiferentno prema domaćim umjetnicima, u ovom slučaju domaćim popularnim umjetnicima.

Pa u tom kontekstu ću i osobno ‘doliti ulje na vatru’ i ovdje se zapitati: gdje gledaju kolege mainstreamaši kad ne vide tipa od dva metra s ružičastom punđom od pletenica koji je ove jeseni po objavi prvog albuma prvo rasprodao zagrebački koncert, a prošlog tjedna i onaj u Rijeci? Kad će ga primijetiti? Valjda, kad i Dalmatino, nakon što su dotični proslavili 20 godina karijere. Preslikamo li to na situaciju s uvijek zimzelenim Novima valom na ovim prostorima, da je tada vladala slična medijska ignorancija onda bi vjerojatno s proslavom ulaska u novi milenij 2000. godine narod saznao da su ovdje postojali neki Film, Azra, Šarlo Akrobata, Električno orgazam., Haustor i drugi.

Glumci u raljama buyouta

Panel diskusija „Ugovorna odredba o jednokratnoj isplati (buyout) i autorsko pravo“ (sudjelovali su: Marko Baretić, Danilo Šerbedžija, Nenad Marčec, Vito Turšić, Ana-Marija Vrdoljak, Nikša Bratoš, Frane Tomašić, Chris Marchich, moderirao je Igor Gliha) mirisala je na izuzetno aktualnu temu i to globalnu; ona koja se tiče stotina milijuna dolara teških otkupa kataloga zvijezda o kojima se dosta piše poput Boba Dylana, Brucea Springsteena, grupe Blondie… Gotovo svakog većeg imena upamćenog u povijesti glazbe. Obzirom da se ni u Hrvatskoj ni u regiji dosad nije dogodio sličan buyout slučaj, ta panelica je ‘mirisala’ na to da bi se možda po prvi put otvorila ta tema.

No stvari su otišle u sasvim drugom smjeru i potpuno izvan glazbenog segmenta. Otišlo se u filmske vode, no osvijestio se drugi problem koji tinja ispod površine već duži niz godina u Hrvatskoj. Započelo je dokumentarnim prilogom koji je najavila Ana-Marija Vrdoljak u kojem domaći glumci objašnjavaju da su zbog potpisivanja tzv. buyout ugovora ostali bez ikakvih prava, time i naknada, za brojna televizijska reprizna prikazivanja serija i drama u kojima su glumili.

Ta praksa je u Hrvatsku došla s pojavom komercijalnih televizija i njihovim produkcijama, što je automatski vodilo do toga da i nacionalna kuća uvede ista pravila jer u cijeloj situaciji ona nije htjela ispasti „jedini naivac koji plaća prava“, kako je navela Vrdoljak.

Tako smo doznali da ono što je za glazbene kreativce „emitiranje“ za koje se zakonom regulirano isplaćuju prava, u sferi TV produkcija i za glumce je to „reprizno emitiranje“ od kojeg kastovi nemaju ništa. Također se moglo saznati da je ta vrsta brutalnog eksploatacijskog levela u neku ruku došla iz gejmerskog sektora gdje su digitalni kreativci po deafultu također prisiljeni potpisivati slične buyout ugovore o potpunom odricanju prava.

Dakle, možda se očekivala priča o budućim milijunskim glazbenim dealovima na Balkanu, ali je na vidjelo isplivala brutalna prekarijatska praksa nekih drugih kreativnih sektora po sistemu: ako želiš angažman, odrekni se prava. Ispostavilo se i da je panelica pored Glihe puna pravnika i svi oni su više-manje slijegali ramenima i sve se vrtjelo oko savjeta da kreativci iz glumačkog svijeta ipak trebaju pripaziti što potpisuju. Po svemu sudeći, jedna velika problematična tema tek je otvorena u javnosti.

Ako bi se trebao izvesti neki sveobuhvatni zaključak 10. MAKK-a mogao bi se svesti na: edukacija i samo edukacija svih sudionika kreativne industrije. Inače bi se i 2032. mogli vrtjeti oko istih (bolnih) tema.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X