Ujutro me dočekao mail Australske lutrije s Gmail domene u kojem mi čestitaju dobitak od 1,5 milijuna dolara i da im hitno trebaju moji podaci. Dok sam bez previše razmišljanja bacao u koš taj ‘obećani keš’ pomislio sam da se najveći dobitak uistinu dogodio jučer, ali time što sam otišao na koncert Mary May u Vintage Industrial Bar. Pozdrav sunčanoj Australiji uz opasku da se za 1,5 milijuna ne dižem iz kreveta, ali da ću zbog reporta s dobrog koncerta uvijek rado sjesti pred tipkovnicu i pri tom zaboraviti čak i na doručak.
Naizgled toliko netipični da ih se ne može smjestiti u nikakvu ladicu, a ustvari samo su bend koji ide tamo kud ih glazba i misli vode. Potpuno nemoćni da se tome odupru. Da kalkuliraju. Da se pokušaju svidjeti izvan okvira onog što jesu. I što je najvažnije, da upravo takvim pristupom šire magnetičnu auru oko sebe i nepogrešiv osjećaj pristupanja glazbi kao prirodnoj i nesputanoj potrebi izražavanja. Mary May i bend koji je prati (jer mi je stvarno u neku ruku ponižavajuće napisati da su ‘njen prateći bend’, obzirom na fluktuaciju vibrantne jednakosti na pozornici koju odašilju) upravo su takva izvanserijska umjetnička trupa.
Valjda ih zato i pratim od samih početaka, a nakon sinoćnjeg koncerta u Vintage Industrialu opet imam osjećaj oduševljenja kao da sam ih gledao prvi put i da ih tek trebam početi ozbiljnije pratiti, jer dosad nisam.
Svaki njihov koncert unikatna je pojava, poput penjanja uvijek nekim novim stepenicama. Nikad skloni štreberskom pristupu u ponavljanju jedno-te-istog, već uvijek spremni na jurišanje na strukture pjesama kao da su konstantno nedovršene. I uvijek su pružili neko novo rješenje, neki novi detalj, neki novi pristup. Uvijek potpuno zaigrani u ideji da nešto može bolje, bez obzira dodaju li nešto u aranžmanima ili oduzimaju. I svaki put na kraju sretni da je ideja prošla, da su se osjećali dobro i oni i publika. Nema benda kojeg sam toliko puta gledao i da je svaki put u zraku titrala ta vibrantnost da sve ide prvi put – i bendu i publici – i da na koncu sve i bude na neki način prvi put i samo taj put.
Već sam odavno potrošio retke i retke o tom njihovom jazz inputu u to što bi moglo biti svevremeni pop, ali cijela stvar postaje sve fascinantnija i fascinantnija. Ako se pitate zašto je jučer bilo bolje nego svaki put dosad, evo zašto…
Nekako je sve počelo objavom Mary May na Facebooku izjavom da će koncert u Vintage Idustrialu biti oproštaj od starog repertoara i upoznavanje publike s novim pjesmama, jer upravo njih bend želi svirati. Okej, solidna udica – rekli bi skeptici.
Na koncertu Mary May je to jasno dala do znanja na samom početku: prvo stare pjesme, a u drugoj polovini koncerta nove. Okej, provjerena koncepcija za sjebat sebi koncert – rekli bi skeptici.
Taj oproštaj od starih pjesama u emotivnom smislu je bio nešto poput oproštaja roditelja od djeteta koje šalju prvi put negdje na školovanje u bijeli svijet. Kraj jedne faze za koju je svima jasno da je neminovno iscrpljena. No glazbeno je taj oproštaj bio pun elektriciteta, kao da su svi članovi sebi dali oduška da pjesme koje su nebrojeno puta odsvirali, sada odsviraju onako kako su ih oduvijek htjeli odsvirati. Nevjerojatan spoj lakoće u intervencijama s iskustvom u izvedbama. Kao da vam u isto vrijeme pirka ugodni lahor u lice, dok donji dio tijela nosi tornado. Tko normalan i tako savršeno usviran se oprašta od ovih pjesama od kojih je svaka došla u fazu eksplozivnog hit potencijala? –odjednom se uskomešao nostalgični skeptik u meni.
Kako se približavao kraj prvog dijela, a Mary je nakon skoro svake pjesme to odbrojavala, tako je skeptik u meni počeo sve više divljati. „Softest Tune“ pred sam kraj, potpuno prearanžirana tako da je glavnu riječ u uvodu vodila bas gitara Jakše Perkovića, bilo je doslovce finale svih finala s Mary u vrisku svih vriskova na katarzičnom kraju. Poput vrhunca „Wite Rabbita“ Jefferson Airplanea nakon kojeg Gonzo od Huntera S. Thompsona traži da ga usmrti elektrošokom u kadi punoj vode u legendarnom književnom djelu „Strah i prijezir u Las Vegasu“. Tko normalan svira bis usred koncerta? –htio je potom vrištati, ma znate već, tko.
No Mary May je više brinulo hoće li imati daha i snage za interpretaciju novog, Jakša Perković je gledao kako pripaliti cigaretu, Luka Čapeta je nešto prčkao po pojačalu dok Borko Rupena ‘na lijevom krilu’ i Marin Živković na ‘desnom krilu’ već uobičajeno nisu mogli skinuti osmijeh s lica. Ne zato jer su odsvirali „Softest Tune“ najbolje ikad, već zato jer oni svoje osmjehe općenito ne mogu skinuti s lica na koncertima Mary May.
Potom je najavljena pjesma „Wednesday“ s prvog albuma – pjesma koju Mary i momci nikad ne sviraju uživo, što je ona sama prokomentirala time da ne zna zašto je tako i da je došao trenutak da tu grešku isprave. I naravno, da je i to zvučalo fantastično i kao da je prvi put… U biti i bio je prvi put, no publici ta pjesma nije bila strana i opet su tenzije oduševljenja išle uzlazno kao posljednja priprema za drugi dio koncerta, onaj ‘dosadni’ koji je trebao biti na početku, a ne da se publiku u klimaksu krene voditi u nešto novo što zahtijeva više koncentracije – bar bi na taj način razmišljala većina njih, bez obzira bili glazbenici ili publika.
Ali, eto, Mary May i njen „leteći glazbeni cirkus“ nisu ta ‘većina’. Naravno cijeli taj scenarij je podsjećao na obrnuti scenarij koncerata Ramba Amadeusa, tj. da „dugi, spori i dosadni dio“ ide na kraju. Još kad je Mary May uzela tekicu s tekstovima uz opasku da prva nova „The Other“ ima puno strofa i da ne želi nešto promašiti, cijeli taj eksperiment je zaprimao dimenziju toga da ćemo nakon izuzetno dobrog benda u prvom dijelu, u finalu gledati i slušati demo bend.
Preokret je bio nenadan i silovit. Tempo nije padao, a Mary May kao da je dobila auru jedne Nine Simone koja srčano udara na svjetske nepravde. „The Other“ je predstavljala tek prvi takav obračun u nizu – obračun s licemjerjem. Bend je ‘kuhao’ kao pušten s lanca. Jurišali su slobodno u novi i nepoznati teritorij koji je uključivao i ulazak u vode saharskog bluesa. U narednoj pjesmi kao da je duh Jimija Hendrixa ušao u prste Luke Čapete dok Mary May kao da je tekstovima šamarala muški rod u nadi da pobudi bar malo empatije prema brojnim prebijenim ženama koje utočište traže u sigurnim kućama. Bio je to „ženski blues“ pun gorčine vožen psihodeličnim udarima kao da je neka 1969. „Soft And Free“ bila je još jedna inovativna eksplozivna fuzija jazza i zvuka Frisca iz njegovih najboljih revolucionarnih dana, da bi sve bilo podvučeno singlom „Don’t Call Me Baby“ u kojem je bilo generirano daleko više energije od one koju nosi studijska verzija.
Skeptik u meni bio je dotad potpuno izgorio, jer se na pozornici odvijao onaj rijetki moment kad gledate bend koji je toliko sazrio da jednostavno mora ući u novu fazu inače bi u suprotnom i on sam izgorio od toga da mora odsvirati „samo još jedan koncert Mary May“. Kad gledate i slušate bend koji to svoje novo autorsko rođenje jednostavno mora nagonski podijeliti s publikom i kao da poručuje: „Ili nas sad prihvatite ovakve nove kakvi sada jesmo, ili ćemo se zauvijek oprostiti“. To su ‘retki petki’ (pardon, četvrtki) kad je drugi album nužnost, a ne strepnja u smislu hoće li nadmašiti ono od prije. Nadmašeno je. Točka. Jebeno je nadmašeno. Nadmašeno u smislu da je nemoguće tako nadmašiti.
Ovo je bila jedna od onih (nemogućih) situacija kad vam je na kraju apsolutno jasno da nakon razarajuće dobrog novog materijala ono staro ne bi imalo smisla slušati. Ovo je bila ona ‘jedna u milijun’ situacija gdje je ispalo da je bend donio dobru odluku da ne miješa staro i novo, upravo da ne ublaži to novo.
Bis je bio neizbježan, i također fascinantan. Počeo je pjesmom „Hollywood“, jedinom u kojoj je Mary prateći vokal dok glavnu riječ vodi duet Čapeta i Perković. Prvi put su je izveli proljetos u Kinoteci, a u Vintage Industrialu nije bilo bolje pjesme za početi bis, jer spomenuti dvojac zvuči kao da je ispao iz nekadašnjeg The Banda. Za oproštaj je ostavljen još jedan novi biser „The Face“.
Sat i pol vremena na koncertu nikad mi brže nije proletjelo.
I za kraj, samo jedna opaska za nešto što je Mary May izjavila tijekom koncerta u smislu da još nema zainteresiranih diskografa za nastavak ove glazbene priče.
Moooooolim?! – i dalje u meni u nevjerici vrišti istinski glazbeni snob koji ovdje poručuje najpristojnije što situacija zahtijeva: „Dragi diskografi, za ovakve glazbene priče bi trebali stajati u redu i licitirati u nadi da vaša ponuda bude prihvaćena. Ovakav glazbeni Hollywood se ne događa svaki dan.“
Ako ništa drugo, skupit će već neke pare u nekoj akciji ovaj portal, pa da kao i dosad idemo svi ravno do dna dok nam je Hollywood pred očima.