Ne treba pisati o ljudima koji su ti prijatelji i suradnici.
Prije nego me stanete gađati kamenjem i drvljem, raščistimo neke stvari. Ivan Grobenski jedan je od mojih najbližih prijatelja. Svirali smo zajedno godinama, skupa smo pisali pjesme, poznajemo se bolje nego što bi često to htjeli. Nije dobro pisati o djelu ljudi s kojima surađuješ, jednako kao ni o onima koji su ti prijatelji. S jedne strane, krokodili iz ove male bare međusobno se predobro poznaju i ako pišeš panegirike nekom takvom svi će reći da je to zato što ti je prijatelj ili suradnik. S druge strane, ako misliš da to što rade nije dobro, dovest ćeš se u neugodnu situaciju jer si primoran napisati nešto loše o čovjeku koji ti je prijatelj ili suradnik. Stoga u pravilu takve stvari izbjegavamo.
Nadalje, nije tajna ni to da Grobenski sudjeluje u radu našeg portala. Mi smo medij koji se bavi uglavnom glazbom, a tko zna o glazbi više od glazbenika? Ako je autor pritom još i pismen i duhovit poput Ivana, teško je zamisliti boljeg suradnika. Netko će reći i da je sam portal onda u svojevrsnom sukobu interesa kad piše o Grobenskom, ali ovo je mala bara, a u pitanju je glazbenik koji na svim listama kotira kao vlasnik jednog od triju najboljih albuma godine i bili bismo bezobrazno glupi kad o njemu ne bismo pisali samo zato što on povremeno piše za nas.
To nas dovodi i do situacije u kojoj smo se našli s dodjeljivanjem novčane nagrade za album godine. Prvo što sam pitao urednika bilo je: “Je li Grobenski dobio?”. Pitao sam to iz straha jer je bilo jasno da ćemo postati metom kritika ako nagrađujemo album čovjeka koji se smatra našim prijateljem i suradnikom. Da, Grobenski je dobio s bodom ispred Chuija, samo zato što su naši kritičari doista smatrali da ima album godine. Od svih novinara s portala, upravo ja koji sam mu najbolji prijatelj i najbliži suradnik, nisam smatrao da je njegov album bolji od ostalih. Možda zato što ja znam kad on može dati više.
Uglavnom, ne treba pisati o ljudima koji su ti prijatelji i suradnici, stoga se trudimo to izbjegavati koliko možemo. Ali eto, našeg je urednika Zorana Stajčića slomila gripa, zamjenu nismo našli u kratkom roku, a ja sam se našao u publici sinoćnjeg koncerta na kojemu je Grobenski sa svojim pratećim sastavom Mental Health Customer Support promovirao taj svoj famozni “Apocalipstick” jedan od triju najboljih albuma godine po izboru svih kritičarskih lista koje smatramo relevantnima. Došao sam tamo kao prijatelj i suradnik i glupo je što upravo ja moram pisati o tome, ali bi bilo još gluplje da se pravimo da se koncert nije dogodio. Jer bio je to odličan koncert.
Bio je to odličan koncert, a skoro se nije dogodio. Dva dana prije Groba mi je pod poštenom dozom stresa i panike javio da je i njegov bubnjar podlegao boleštini. Očito nešto hara i nije ugodno. Nevjerojatan je to pothvat u roku jednog dana naći slobodnog bubnjara i u sedam sati probe izvježbati ga toliko da bude sposoban izvesti cijeli album uživo sljedeće večeri. Ipak, Daniel Kadijević se pokazao fenomenalnim izborom i uspio je ne samo odsvirati nastup, već i nekoliko puta doista zabljesnuti. To je bila prva velika i važna pobjeda sinoćnje večeri.
Druga je bila ona po pitanju posjećenosti. Groba se u solo vodama nije imao priliku pretjerano iskušati pred zagrebačkom publikom otkako je postigao značajniji uspjeh kod kritike, pri čemu mislim na njegova posljednja dva studijska albuma. Onaj prethodni, podravski etno blues dragulj “Siromahi i lazari” izašao je u doba pandemije i koncerti koji su ga pratili bili su održavani u pandemijskim uvjetima. “Apocalipstick” je nedavno predstavio u Tvornici u sklopu koncerta VIDA Live na kojem je osim njega nastupilo još četiri benda, pa se nije moglo procijeniti njegovu snagu po pitanju privlačenja ljudi. U Vintageu je dokazao da straha od prazne dvorane nema i ne treba biti. Premda gužve nije bilo, skupilo se stotinjak duša – nije mnogo, ali nije ni ćelavo.
Štogod napišem o samom koncertu moći će se tumačiti kao podilaženje prijatelju i suradniku. Sam Grobenski zna da ja “Apocalipstickom” nisam bio zadovoljan u jednakoj mjeri kao s njegovim prethodnim albumom. Jednostavno nisam sklon pop formi, nemam uho za to. Premda volim funk i soul iz kojeg je vukao nadahnuće, koliko god to neukusno zvučalo, u pravilu ga ne volim kad ga sviraju neamerički bendovi. Nisam bio oduševljen ni njihovim nastupom u Tvornici. Ali sinoć mi je to sve kliknulo i kao da mi se otvorila slika onoga što je Groba glazbeno napravio na toj svojoj ciničnoj ploči o suvremenim shizofrenijama društva i pojedinca.
Prije svega, okupio je strašan bend sa svojim producentom i suborcem, klavijaturistom Marinom Hraščanecom, začudnim kantautorom, profesorom groovea i općenito sjajnim likom Mitom Simovićem na basu te Lukom Osrečakom koji se mijenja između gitare i saksofona. Tu su naravno i Helena i Melani kao prateći vokali bez kojih nema prolaska kroz „apokalipstične“ žarnove.
Otvorili su s najavnim singlom “Lo-Fi Girl Felt Cute” miješajući raspored s ploče kako bi stvari učinili zanimljivima. Odsvirali su oni sinoć taj svoj “Apocalipstick” u cijelosti, ostali materijal nisu dirali jer je ostali materijal namijenjen svirkama s nekim drugim bendovima. Službeni dio zatvorili su melankoličnom reminiscencijom “Memories”, a kako publiku ne bi ostavili u sjetnom raspoloženju, ponovili su sjajan singl “Community” još jednom za kraj i zaokružili tih nešto više od sat vremena manifestacije groovea kako priliči bendu koji ima jednu od najboljih ploča godine.
Neću dalje, vi sami procijenite je li ovo sukob interesa ili nije.