Mi na Ravno do dna rijetko pokrivamo ovakve koncerte. Kad sam ostavljao e-mail adresu na koju da mi pošalju fotografije, organizatori su izrazili čuđenje zbog činjenice da su i naši predstavnici odlučili pokriti događaj. Razumljivo, i mi u redakciji smo djelomično iznenađeni.
“Samo nemoj početi onom legendarnom rečenicom ‘Ja ovo inače ne slušam.'” To mi je napisao urednik kad sam mu javio gdje se sinoć nalazim. Evo, nisam.
Svi koji očekuju tekst s ironičnim odmakom mogu odmah prestati čitati, jer ovo nije taj tekst. Ivanu Kindl poznajem granično, više preko nekih bliskih ljudi i sinoć sam u par rečenica progovorio s njom više riječi (uglavnom o mačkama) nego ikad u životu. Prvi put sam je realno zamijetio još kasnih devedesetih kad sam je gledao kako pjeva prateće vokale u bendu Tonyja Leeja Kinga kao predgrupa izvornom basistu Rolling Stonesa, velikom Billu Wymanu, a zadnji put vjerojatno prije nekih osam godina u Varaždinu na Špancirfestu gdje je nastupala s Miroslavom i Gordanom Evačić i dalje privlačeći pozornost svojim prodornim vokalom. Tako da nisam došao na promociju njezinog petog albuma naslovljenog “Put ka sebi” kao netko tko glumi da je previše cool za pop formu, već više kao netko tko je u potpunosti ne razumije, ali ne zazire od toga da se suoči sa stvarima koje mu leže izvan zone ugode. Ako tko, pak, očekuje da će ovo biti tekst o tome kako sam poput Hanka Williamsa ugledao svjetlost i napokon otvorio oči za te stvari, također će ostati razočaran.
Ono što mogu reći o materijalu koji je sinoć Ivana predstavila klubu punom osvjedočenih pripadnika i pratitelja estrade jest to da je riječ o solidno odsviranoj glazbi namijenjenoj radijskom eteru koji bi sigurno bio plemenitiji nego što sad jest kad bi se punio ovakvim popom prožetim određenim soul i funk ambicijama, nego zabavnjačkim dvoakordnim pizdarijama koje su dizajnirane da potpiruju najniže strasti svog slušateljstva. Veliku većinu albuma “Put ka sebi” čine pjesme koju su već su ionako godinama prisutne i opticaju, a među njima se izdvajaju primjerice “Divovi ljubavi” ili pak “Dobra stvar” koja nije loša stvar.
Čuli smo i “Sve istine i laži” i “Imamo razlog”, kao i “Najbolje” koja je zatvorila nastup kao što i zatvara album, koji zbog činjenice da u tolikoj mjeri okuplja stare singlove više djeluje kao kompilacija višegodišnjeg rada nego novo autorsko djelo. U jednom trenutku sam došao do zaključka da glazba tako vjerojatno uglavnom i funkcionira izvan našeg svakodnevnog, pretežno alternativnog iskustva, što čak i ima smisla u internetskom dobu i slutim da zvučim poput potpuno izgubljenog pajaca čudeći se nekim najosnovnijim praksama u susjednom svijetu popularne glazbe. Valja izdvojiti i hrabar moment u kojem su Ivana i bend odlučili uklizati na sklizak teren obrađivanja Ekatarine Velike i pritom ostali živi.
Najzačudnija stvar na sinoćnjoj promociji bila je neobičan koncept u kojemu je zvijezda večeri svoj dio programa odradila učinkovito i relativno brzo, a zatim pozornicu prepustila svom mladom suradniku i kolegi, još jednoj koprivničkoj (fakat nisu normalni, znam) uzdanici Ericu koji će, kako je Kindl najavila, producirati njezin naredni album. Eric je oko sebe okupio gotovo all-star bend sa sjevera zemlje od kojih dobar dio čine članovi Mental Health Customer Supporta sveprisutnog kantautora Ivana Grobenskog, kao što su gitarist i saksofonist Luka Osrečak te prateća pjevačica Melani Krog, a i sam rudlavi debeljko se prihvatio sviranja bas gitare u ulozi session glazbenika, jer će za sebe (ispravno) reći da je puno bolji basist nego gitarist. Valjda mu je ambicija da ga zovu koprivničkim Paulom McCartneyjem, ne znam.
Kako bilo, Eric je sa svojim snažnim sastavom prošarao kroz autorski materijal okupljen na preklanjskom prvijencu “I Am Eric” (I am Ivan, drago mi je), a sve to je podupro i s nekoliko obrada koje su uključivale izbor iz repertoara pokojnog Massima, Gnarlsa Barkleyja, Rag’n’Bone Mana te Arctic Monkeysa. Na pozornici im se nakratko pridružila i Ivana, ali najveće iznenađenje koje je bilo planirano nažalost je izostalo. Na polovici koncerta trebao je gostovati i gospodin Kandžija, no vjerujem da je umor presudio i jednostavno nije uspio dočekati taj trenutak. Mene je, eto, koštao barem jednog zanimljiviljeg odlomka teksta.
Možda je ovo sve skupa bilo samo izazov da vidim jesam li u stanju izvršiti zadatak pokrivanja jednog koncerta glazbe za koju nemam nimalo smisla, još k tome u Saxu u koji sam zadnji put ušao otprilike u vrijeme kad je onaj prokleti komet presudio braći dinosaurima. Ako je tako, ne mogu reći da sam pretjerano uspio, ali eto, u ime raznolikosti i Maovih tisuću cvjetova, nek’ ostane zabilježeno da sam preživio, dobro se zabavio, a na trenutke čak i ugodno osjećao posjećujući paralelni svemir glazbe za koju znade više od par stotina ljudi u Hrvatskoj.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
