Već samim naslovom ovaj komad, dramaturginje Rone Žulj koji je nastao u suradnji s kazališnim redateljem Miranom Kurspahićem u produkciji Umjetničke organizacije kazališne družine REBEL, propituje trendove pa tako i sam naslov s ‘#’ sugerira da nas u kazalištu Histrion, gdje se predstava prikazuje, očekuje otvaranje suvremene teme, odnosno trendova.
Nakon odgledane predstave ostala sam pod dojmom kako bi ju prvenstveno trebala gledati studentska populacija, iako tema može biti zanimljiva i starijim generacijama, kojima je ovaj svijet koji se prikazuje na daskama koje život znače u Centru za kulturu Histrionski dom možebitno potpuno iščašen, u dihotomiji s realnošću koju oni žive. Tog četvrtka (8.12.2022. u 20 sati) gledalište je bilo popunjeno s osamdeset mjesta i pomalo me je hvatala tuga jer sam shvatila koliko se izmijenio interes za predstave koje promiču ozbiljne teme poput ove a to je kriza identiteta, kriza seksualnosti i kriza života kojega neki od nas još pamte ali on se guši u virtualnom životu kojem svi pribjegavamo. Ugrubo ovo je predstava o egzistencijalizmu i štoviše on je prisutan i u tome koliko publiku ovakva tema zanima tako da je vidno da postoji i kriza umjetnosti i kulture. Postavlja se pitanje koja vrsta predstave ili teme treba biti financirana novcem Grada Zagreba ili Ministarstva kulture a koje predstave pune sjedišta bez problema jer su komercijalne.
Još 2011. godine u Parizu sastajala sam se s umjetnicima koji su na tržištu. Znači posve su neovisni i sami prodaju svoj rad. Mnoge umjetničke skupine bile su posve progresivne, nešto što je nama daleki domet jer publika u Francuskoj konzumira umjetnost i kulturu. Umjetnost u Hrvatskoj egzistira financiranjem iz iste kase, znači pomalo je sumanuta situacija i nema smisla jer naši izvođači najviše plaćaju hladni pogon, dvorane s rasvjetom, ozvučenjem i slično, a najmanje izvođače, te ostalo kreativno osoblje na projektu. Najveća je žalost što na kraju cijele te „umjetničke žrtve“ nema publike bez obzira na razinu promocije. Vratimo se Francuskoj, u Parizu je dakle nezavisni producent jedne plesne kompanije naprosto otkazao predstavu jer se nije prodalo dovoljno ulaznica. Ispričao mi je da se to ne isplati i da ne želi ulaziti u neka financijska opterećenja kompanije te ju izlagati propasti u umjetničkom smislu. On je imao financijski cilj koji kompanija mora postići i ako toga nema, nema ni predstave jer nema interesa. Predstava se prodavala mjesecima unaprijed. Oni su znali što žele i što nude te ako nema publike, predstava se neće održati. Unaprijed zna što se isplati a što ne i ide li se u projekt ili ne. U Hrvatskoj je to problem jer svi se ponašaju i razmišljaju kao da žele i rade Hollywood, a realitet je, iz mnogih razloga, daleko od toga. Kultura u Hrvatskoj gubi snagu jer kronično nema novca. Slijedom toga publika ju više ne cijeni, ne prepoznaje i bira samo zabavu.
Dakle, kultura i umjetnički projekti imaju težak i sizifovski posao jer uz prodaju predstave umjetnici imaju zadatak i odgojiti publiku. Odnosno, izgraditi joj ukus, a novac se uvijek vraća partnerima na projektu oni gotovo pa rade jedan humani posao a to je da pomažu kulturi da opstane i ujedno ostaju u „umjetničkom treningu“ jer ako ih nema ni ovako na sceni kako ih onda ima? Kako ćemo onda znati što je naš ukus i što mi sada proživljavamo?
Tu ulogu kazališta je uspio je ostvariti redatelj Miran Kurspahić. Njegova želja je da se mi tijekom predstave pitamo što su to iskreni odnosi? Gdje se nalazi ljubav? I kakva je naša egzistencija sada? Niz je pitanja koja nas dezorijentiraju u procesu razvoja ove predstave koja se razvija u dva dijela, prvi koji je uvodni gdje pratimo dopisivanja i komunikaciju između dvoje ljudi koji žele razviti nešto ali ni sami ne znaju u kojem smjeru se taj odnos razvija sve je to drugačije na uobičajeni susret dvoje ljudi u kafiću, manje je barijera postoji samo pisana komunikacija putem poruka i društvenih mreža. S druge strane pratimo njihovu konverzaciju koja je posve drugačija. Njih dvojica su u kontrapunktu ali je i publika zbunjena, starije generacije oni koji su već zagazili duboko u četrdesete toliko su udaljeni od svoje mladosti da ih ova mladost koja se prikazuje može i uplašiti i zgroziti jer u pozadini postoji nerazumijevanje suvremenog čovjeka. Taj je posve drugačiji od mnogih prethodnih generacija i na razini je trenda ili fenomena, ispravnije. U filozofiji, ono što se pojavljuje na samome sebi (kaže Heidegger) i što utoliko za svoje pojavljivanje ne potrebuje ništa drugo, dok se pojava pojavljuje na onome što ona sama nije (objašnjava Husserl). Ono što dramaturginja Rona Žulj i redatelj Kurspahić udruženim snagama žele naglasiti je i razlika u traumama. Ono što je trauma iz djetinjstva jednom, drugom je trauma posve benigna a iz perspektive prethodnika vjerojatno suluda, dio ispada i hira nezrele, nerazvijene i krhke ličnosti.
Čak se postavlja važno društveno pitanje, volimo li mi svoje prethodnike i razumijemo li mi naše nasljednike i gdje smo u svemu tome mi? Kako možemo izgraditi svoj identitet i preživljavanje u suvremenom društvu koje gradi i živi virtualne živote, mimo tog virtualnog svijeta. Oni, baš kao i sve veći broj ljudi, nemaju puno sadržajnog života, zaključak je ovog kazališnog komada. Ništa što govori jedan ne govori drugi, reklo bi se ovako prateći razvoj predstave da se oni ne razumiju, opet pokazuju neku začudnu privrženost. Nije jasno kako točno dolazi do toga da se naši glavni likovi spoje u neki jako iščašeni odnos. Snaga ovog kazališnog komada je upravo u otvaranju pitanja novog egzistencijalizma, što je važna tema ali popraćena svega s osamdeset ljudi i s premijere dvjesto, ukupno se dvjesto osamdeset ljudi zainteresiralo za ovu temu.
U ovoj predstavi mi se susrećemo s dvije generacije jedan lik ima pedeset godina a drugi dvadesetak i njihovi svjetovi čine se daleki. Kroz razvoj njihovog odnosa postaje sve više apsurdna svaka nova situacija jer oni su sada daleko od prvotno zamišljene gradnje imidža na društvenim mrežama i svojih virtualnih života.
Sredovječni muškarac s aspirirajućom glazbenom karijerom, prilikom pretraživanja po društvenim mrežama pronalazi svoju idealnu ženu – mladu, platinastu plavušu s velikim grudima. Ona obožava njegovog omiljenog pjevača, filmski ukusi im se podudaraju kao i glazbeni, oboje vole citate iz Alan Forda, a kad shvate da dijele jednaku strast prema istom ne toliko razvikanom nogometnome klubu, čini se kako im je ljubavna priča zajamčena. Ispostavlja se kako je objekt njegove žudnje – muškarac, koji je drag queen senzacija društvenih mreža.
U priči je to predstavljeno kao da je heteronormativni muškarac suočen sa spoznajom da je zaljubljen u drugog muškarca, te u dilemi između osjećaja, zadanih normi i ideje o sebi, odlučuje usvojiti novi identitet, te pod okriljem rodnih uloga on će izabrati onu idealnu koja bi opravdala njegovu poziciju. Mladić isprva nije osobito zainteresiran za odnos, no s rastućom popularnošću njegovog novog prijatelja na društvenim mrežama i njegov stav se pomalo mijenja, te se ipak odlučuje više involvirati. Njihov spoj odgovara trendovskoj “woke” kulturi internetskih života gdje im popularnost raste i stječu veću vojsku pratitelja.
Uz minimalnu scenografiju i jednostavne kostime, redateljska forma se gradira postupno kroz izmjenjivanje poruka putem društvenih mreža a zatim kako se priča gradira tako nas redatelj vodi ka katarzi i završava s krajem koji se može protumačiti u dva smjera. Na vama je da odlučite kojim ćete putem poći.
Izvedbena umjetnost je na razini, obojica su svoje likove razradili, promislili, smjestili u kontekste i njihova gluma je podjednako snažna i upečatljiva na jednak način. Uznemiruju, iritiraju, nasmijavaju a možda jer je potencirana njihova slabost. Glumci su razvijali slabosti svojih likova i onda su ih kroz tu prizmu i prikazali. Zanimljiva je izvedba Nikše Marinovića kojem se zbilja na riječ vjeruje, a i ostavlja dojam kao da je upravo ta uloga pisana za njega, premda nije. Igor Juranić je nova glumačka pojava čije izvedbe ćemo sigurno još pratiti i ovdje glumi posve egzaltiran ali prema svemu sudeći takvo ponašanje je nova kultura koju grade mladi danas tako da je to ponašanje nešto s čime se možete upoznati. Time se zaključuje da je njihova gluma nova, zanimljiva, uvjerljiva, prava umjetnost.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
