Ovaj članak će pokušati na najjednostavniji mogući način objasniti u čemu je stvar.
Percepcija Eurosonga od strane velikog dijela naše populacije zakočena je i zaostala na percepciji Eurosonga iz vremena 1980-ih. Vidi se to iz svakodnevnih brojnih komentara koje ljudi ostavljaju po društvenim mrežama i člancima internetskih medija. Uglavnom se svode na: „To je estradni freak show koji nosi popularnost od 3 minute“. Od te teze točan je samo djelić i to uvjetno.
Kolokvijalno kazano, točno je samo: „freak show“, ali umjetnost je oduvijek pripadala „čudacima“, pa ni to nije neka velika pamet. Druga je stvar što Eurosongu izuzetno odgovara ta neformalna „freak show“ kvalifikacija u vremenu kad samo naziv „show“ nije dovoljan za privući masovnu pažnju. Neće direkcija Eurosonga to nikad javno priznati, ali dokle god se o Eurosong priča kao o freak showu, dotle je dobro. Kad postane samo „show” značit će da je dosadan. Da je zenit prošao. U današnje vrijeme možete biti apsolutno sve, osim biti dosadni.
Što se tiče popularnosti od 3 minute (koliko traje izvedba pjesme), ona je vrijedila za predinternetsko doba. Konkretno, tko se te večeri nije našao pred malim ekranom, propustio je Eurosong i jedina mogućnost da nešto o tome ponovno uloviti bio bi isječak refrena pobjedničke pjesme u nekoj naknadnoj informativnoj TV emisiji, ili na radiju, pod uvjetom da nije snimao na svoj VHS cijeli događaj. I to je bilo to. Sve je bilo prilagođeno takvoj konzumaciji; i pjesme i sam događaj koji smo jednom imali i u Zagrebu, kad je cijeli Eurosong stao u KD Vatroslava Lisinskog. Danas su arene koje primaju od 17 do 20 tisuća ljudi produkcijski minimum Eurosonga.
Internet je donio kopernikanski obrat u kojem onaj stari Eurosong uspoređivan s današnjim izgleda kao da uspoređujete globalnu turneju neke svjetske zvijezde s večernjom zabavom u vatrogasnom domu.
Današnjoj, iz godine u godinu, sve većoj popularnosti nije kumovalo ni to što se Eurosong protegnuo na tjedno događanje s tri koncertne večeri u svibnju. To je samo posljedica. Eurosong je izdignuo prvenstveno internet. Tu dolazimo do onih famoznih „3 minuta slave“ koje treba u potpunosti brisati iz percepcije u današnje vrijeme.
Danas su sve pjesme koje ulaze u natjecateljski žrvanj dostupne mjesecima prije Eurosonga, dakle odmah po održavanju nacionalnih natjecanja poput Dore u Hrvatskoj. Milijuni ljudi te pjesme pregledavaju, uspoređuju, komentiraju, važu favorite, ocjenjuju i predviđaju. To je stvorilo mogućnost da se može ići i sa zahtjevnijim i kompliciranijim aranžmanima. Dapače, izuzetno je poželjno da tu idu vrsni skladatelji i izvođači, jer nije poanta više kao nekad bljesnuti u tri minute jer auditorij to gleda prvi (i vjerojatno jedini) put. Danas je apsolutno svaka pjesma na testu hita – preslušava se puno puta, često na repeatu, jer puno njih želi da im ‘sjedne’, da nije nepoznanica i da se vidi ima li potencijal da se sluša puno puta i da ne dosadi.
Tri večeri Eurosonga su tim slijedom ‘samo’ finalne katarze u kojima se napeto prati ishod svega jako dobro poznatog i preslušanog. Tu apsolutno niti jedna pjesma nije nepoznanica ogromnom auditoriju.
Razlika je, priznat ćete, frapantna. Umjesto 3 minute za pokazati se, ‘audijencija’ za nastup i pjesmu traje mjesecima i to fokusirano i globalno gledano: masovno.
Dakle, internet je donio kopernikanski obrat u kojem onaj stari Eurosong uspoređivan s današnjim izgleda kao da uspoređujete globalnu turneju neke svjetske zvijezde s večernjom zabavom u vatrogasnom domu.
Internet je omogućio i da se plasman prati mjesecima unaprijed po pregledima i izazvanom količinom interesa na Youtubeu kao (zasad) glavnom markeru masovne popularnosti. Na to se vežu i medijski prioriteti ogromnog broja medija od mainstreama do onih usko specijaliziranih. Za sve njih je mjesecima ‘akcija u tijeku’ (većinu će zanimati pravi favoriti, ali i oni najzačudniji će naći svoju nišu kod specijaliziranih, a da se ne govori o dobitnoj kombinaciji začudnosti i realnog favorita).
Pogledamo li samo globalni epilog talijanskog benda Maneskin i regionalni epilog srpske pjevačice Konstrakte u zadnje dvije godine, jasno je da Eurosong nije odskočna daska u zaborav, već u apsolutni fokus najšire moguće javnosti, a o glazbenoj da se i ne govori.
Uz sve, identičnu taktiku Eurosonga primjenjuju i nacionalna natjecanja. Sve pjesme su dostupne za slušanje i analiziranje mjesec dana prije natjecanja. Ni tu nema previše situacija „vidim i slušam ovo prvi put“, posebno među mlađom populacijom. Tko uspješno prođe to sito, spreman je za europsko sito.
U konačnici je ovdje riječ, ne o tri minuta slave, već pet mjeseci intenzivnog praćenja i medijskog fokusa. Ima li neki drugi događaj da skoro pola godine zaokuplja toliko pažnje i dobiva tolikog prostora? Nema.
Da ne počinjem s onom dozlaboga dosadnom samoljubnom formom „stavite i meni medalju, jer koliko dugo već o tome pišem i govorim“, sažet ću sve u to da je HRT konačno shvatio u našim nacionalnim okvirima, tj. Tomislav Štengl, ovogodišnji glavni i odgovorni za Doru u Opatiji, da je velika razlika kad se za najvažniji europski showbusiness event priprema ofrlje spram toga kad se pripreme naprave vremenski puno duže nego uobičajeno i kad se produkcijski pogon potegne na maksimum. Kad se složi vrhunska rasvjeta, LED ekrani, upotrijebi proširena stvarnost i sve se pokriva s velikim brojem kamera. Jer, na koncu prošle subote je na Dori bilo ozbiljnih umjetnika koji takvu produkciju i zaslužuju, dok najbolji dobivaju odlično ‘generalnu probu’ za ono što ih čeka na Eurosongu, u smislu početne točke od koje se treba izgraditi i usavršiti još bolji nastup.
HRT je tu nakon dosta vremena definitivno dobio vjetar u leđa. O tome govori i podatak o visokom udjelu u gledanosti (SHR) od 42 posto, tj. to je nešto manje od polovice svih onih koji su o tom trenutku bili pred svojim malim ekranima..
U Hrvatskom slučaju je bila pravilna odluka da se Dora ‘otme’ iz ruku estradnjaka, jer s njima je ta Dora bila poput dodatnog troška plaćanja hladnog pogona koji ničemu ne služi, a potencijalno je to izuzetna i potentna stvar koja može donijeti neslućeno dobro, kako za same izvođače, tako za sceni i zemlju u konačnici.
To se pokazuje sada u post-festumu u situaciji kad Hrvatska po prvi put ima istinskog favorita za Eurosong, kad raste globalno oduševljenje i kad se brojčanici pregleda ludo vrte. Kome normalnom sada može pasti na pamet da njorga kako je cijeli taj Eurosong bez veze? Ne, draga gospodo, činjenica je samo jedna, a to je da dosad nismo imali favorita.
Uz sve, u roku od 24 sata su pali u vodu svi moronski pokušaji o tome da će „Mama ŠČ“ biti krivo protumačena i iza kojih je stao uobičajeni ‘moronski kartel’ predvođen jednako tako moronskim ultradesnim medijima kako u Hrvatskoj, tako i u susjednoj nam Srbiji.
Reakcije ljudi iz svijeta pak nisu nimalo moronske. Ovaj portal je prenio reakcije običnih ljudi bez cenzuriranja iz Ukrajine, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Njemačke, Portugala, Poljske, Ujedinjenog kraljevstve, Irske, Švedske, Norveške… i reakcije i percepcije su jasne: svi su odmah prepoznali da je to snažna, ne samo antiputnivska i antiratna kritika, već kritika sveopćeg autoritarnog psihopatskog liderskog ponašanja.
Može li itko reći da Let 3 nisu pogodili tamo gdje treba kad im se žena iz ratne Ukrajine od srca zahvaljuje i poručuje da će potrošiti sve novce na glasanje za njih na Eurosongu? Ima li ikog iz našeg uobičajenog društveno-političko-umjetničkog života koji nam je tako osvjetlao obraz u ovo turobno doba?
Pjesmu „Mama ŠČ“ trenutno recenziraju globalno iz najraznovrsnijih rakursa, a posebno je zanimljiv onaj glazbeno-stilski kakav se ne prakticira često ni u našem medijskom prostoru, gdje specijalizirani jazz i rock blogovi strukturu i maštovitost Leta 3 uzdižu u nebesa, zaključujući kako tako nešto napredno nisu dugo čuli u svijetu rocka općenito.
Zbrojimo li sve, Let 3 je ovoj zemlji došao k’o budali šamar.
Naše brkajlije tamo idu kao narodni heroji.
To je isto jedan važan moment zbog kojeg ćemo karijeru Leta 3 morati još važnije početi validirati u neposrednoj budućnosti. Jest da smo navikli da nas zabavljaju svojim kurcima i guzicama, ali smo iz fokusa izgubili njihov talent i muda.
Stoga, hvala ostatku svijeta što nas je na to podsjetio, upravo zahvaljujući Eurosongu.
Kad se nakon svega ovoga vratimo na Doru, jasno je da nema nazad. Stoga se toplo nadam da će se iduće godine prijaviti još više naših kreativnih talenata bez obzira na žanrove u kojima djeluju, jer da citiram jedan komentar: „Eurosong je danas najvažniji glazbeni EXPO“.
Estradna igračka bio je baš jednom davno, kad su bake i djedovi bili mladi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
