Dolazi li Vojko V uvijek u pravo vrijeme ili je uvijek pravo vrijeme za Vojka V? Ta dvojba nekako mi se nametnula i jučer po objavi njegovog novog albuma ‘Dvojko’ i to prvenstveno zbog singla ‘Tour Life’.
Osim što je apsolutna rijetkost čuti hip-hop pjesmu koja traje punih 20 minuta (možda i jedina te vrste, općenito gledano) i što se taj potez graniči s ludilom u kojem netko namjerno sabotira svoju karijeru, putopisna pjesma „Tour Life“ dolazi u trenutku u kojem je Hrvatsku zahvatila društveno-politička histerija nakon skandala u Puli iz kojeg ključa prvenstveno potpirivanje nacionalne netrpeljivosti, a potom sve ostalo. Uglavnom, usrana situacija u kojoj nema drugog zaključka osim toga da je ta dijareja konstantna, kao što je konstantna i dijareja glavnog lika ove priče koji slušatelje i na ovom albumu svako malo podsjeti na to i u ovom drugom poglavlju svog solo opusa.
I onda dobijemo situaciju da dok se mnogi trude javno obnoviti zavjete međunacionalne mržnje, jedan Splićanin u najlucidnijem konceptualnom glazbenom obliku ‘vozi’ turneju po gradovima bivše države i jednako uvjerljivo izaziva salve smijeha i udivljenje. Gotovo je genijalno kako se izasrao po konceptima mržnje, a to mu nije bila namjera. Nimalo.
Naime, Vojko V je u pjesmi „Tour Life“ isti onaj Vojko V kakvog ga svi znaju, a to je narodski kazano ‘lik koji je stalno u kurcu’. On je stalno u vlastitim problemima do te mjere da je apolitično biće. Kao da bi ga bilo kakva politička dimenzija naprosto dotukla da je pokuša obuhvatiti. Njega muči sve. Muči ga biti poznat, ali bi ga mučilo i da je nepoznat. Kako ga muči svaki singl, tako ga muči i život na turneji. I kad postigne svaki željeni smisao svog zvanja, on se ne može otarasiti besmisla koji mu rovari po mozgu.
I njegove rime su često besmisao, gotovo je izgradio svojevrsnu famu anti-repera. Dok se njegove hip-hop kolege trude s rimama ubosti smisao i tako istaknuti karakter problema, Vojko se stalno bori sa svojim karakterom kojeg kao da ozbiljan poremećaj pažnje sprječava da bude reper. Redovno minira svaki smisao, ako mu rima otvori put do sasvim druge teme, što mu je posebno neodoljivo.
S jedne strane odaje dojam da se ne može dugo zadržati na ničemu, s druge ponudi totalni kontrast kad odrepa svoju turneju u 20 minuta namjerno ‘tupeći’ s monotonijom takvog načina života. I što je najvažnije, rijetko tko to može odrepati tako životno opipljivo kao on u tom svom koktelu nihilizma i dadaizma.
Odaje dojam najgoreg i najkenjkavijeg suputnika koji vas može zadesiti, a opet teško da vam itko drugi može tako smijehom začiniti putovanje.
„Tour Life“ je instantno od trenutka objave prešao put od najodvažnijeg pokušaja miniranja vlastite karijere do doslovce najvažnije pjesme „Dvojka“, pjesme po kojoj će taj album biti upamćen već nakon prvog dana objave, pjesme bez koje se Vojko V neće moći oprostiti od publike više na niti jednom koncertu i vrlo vjerojatno pjesme čije će dadaističke rime dobrim dijelom pjevati ista ta publika gdje god Vojko V na pozornicu kročio nogom – od Splita i Šibenika preko Zagreba, Beograda i Podgorice, pa do Prijedora i Tjentišta.
Pet nimalo loših singlova je Vojko V dosad ispalio kao najavu ovog albuma („Moja lipa“, „Umoran“, „TT-33“, „Evo me opet“ i „Saborska penzija“) i uz to uspio sačuvati najveći adut.
No ni tu nije kraj hit potencijala obzirom da album donosi 14 pjesama, tj. devet njih koje se dosad nisu mogle čuti. Tu se nekako najviše nameće „Ela“ koja kreće iz nemoguće pozicije za bilo kakav smisao, tj. riječ je o pjesmi u kojoj je Vojko sebi zadao zadatak raditi rime isključio s riječima koje završavaju s ‘ela’, ali je posljedično od toga napravio zarazni banger.
„Sharebedžija“ je dobar opener za novu dugosvirajuću dozu Vojkova stanja uma, kao što ni asocijacija iz naslova nema nimalo veze s poznatim glumačkim imenom koliko s Vojkovim opanjkavanjem samog sebe (kasnije taj patern ponovi i u „Shoe Care 98“). U narednoj „Opa“ pak svoj ego gura nebu pod oblake i manirizmom potpune političke i svake druge nekorektnosti, ali opet dovoljno ovlaš i indirektno obzirom da on i Grše već imaju potencijalnu sudsku zavrzlamu zbog pjesme „Mamići“. Kažem, potencijalnu, jer uvrijeđena lica iz te pjesme riskiraju biti uhićeni na graničnom prijelazu, ako se kane pojaviti na sudu i krenuti s pričom o duševnim bolima.
No „Opa“ je samo uvod u banger diptih, prvo kroz old school „Nikoliko“ koji je kao stvoren da dvoranama odjekuje istoimeni refren kako bi Vojko došao do zraka u dinamičkom nizanju rima, a potom kroz rejversku „Bunga Party“ u koju je uz Silvija Berlusconija uspio kao refren nametnuti i kovanicu „Facebook“.
„Ela“ tu dolazi u pravom trenutku, da bi se nakon nje „Mamacita“ doimala kao prvi filler bez kojeg se možda i moglo na ovom albumu. „Vino“ je pak zanimljiv iskorak, isprva složen po istoj špranci kao i „Ela“, ali u nekom manceovskom duhu i koraku ritma. Iako traje nešto više od dvije minute i doima se kao namjerni filler, u njoj Vojko hoda po rubu kao u niti jednoj pjesmi dotad na albumu, obzirom da na svoj osebujan način komentira narkomaniju i antivaksersku paranoju. Pjesma je gotovo odrezana nakon dvije minute trajanja, što se čini dobrim potezom, jer dublje uranjanje u tu tematiku bi možda samo pogoršalo stvari. Slična situacija je i sa „Shoe Care 98“ u kojoj se djelomično tematizira suicid i koja lomi niz u kojem su se našli svi dosad objavljeni singlovi u drugom dijelu albuma. Grupiranje poznatih pjesama u drugom dijelu je dobar potez za ovo vrijeme imperativa singlova spram albumske forme čime se suzbija osjećaj zamora materijala (iako Vojko V s posljednjom „Tour Life“ taj zamor potencira, ali na koncu donosi najveću katarzu).
U zvučnom segmentu je Vojko V jednako maštovit i lucidan, kao uostalom i na prvom albumu. Svi zvukovi i glazbeni stilovi njemu kao da dođu na isto. Ništa on tu ne poštuje više ili manje. Tu je poput gladne osobe pred švedskim stolom koja trpa u sebe istovremeno sve ponuđeno. I janjetinu, i kolače, i jogurt, i voće… Latino? Može. House? Može. Sempliranje glazbe iz „Plodova zemlje“? Može!, Jeftini disco beat? Može! Sve može. Sve će to Vojko uspješno istrolati i napraviti nešto u samo njemu znanoj metrici i kombinaciji što će dobiti neki uhu zarazni oblik.
U konačnici; zašto ga volimo? Valjda zato jer nitko bolje i šaljivije od njega ne iscrtava besmisao naš svagdašnji, kao i on sam svoju besmislenu ulogu u svemu, a sve kao da dobiva smisao po onoj poznatoj matematičkoj definiciji da minus i minus daju plus. Je li Vojko V umjetnik za sva vremena u ovom trenutku je nemoguće tvrditi. Ali zato se sa sigurnošću može zaključiti kako je on upravo kao stvoren za ova vremena, jer i za njih se još uvijek ne zna hoće li se u budućnosti na njih gledati kao na vremena ozbiljne zajebancije ili zajebane neozbiljnosti. Vojko V se može svrstati i u jedno i u drugo.
Ocjena: 8/10
(Croatia Records, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
