Sleaford Mods još jednom uvjerljivo progovaraju o beznađu današnje Britanije.
Karijeru nottinghamskog electro-punk tandema Sleaford Mods moguće je podijeliti u dva dijela od kojih onaj kasniji predstavlja stalnu evoluciju i nadogradnju minimalističkih početaka Andrewa Fearna i Jasona Williamsona. Prijelomna točka bio je album „English Tapas“ iz 2017. godine na kojem su Fearnovi beatovi po prvi puta zazvučali malo slojevitije i razrađenije, dok je Jason svoj suludo nadrkani ‘rant’ sve češće zamjenjivao pjevanjem. Tih godina dogodio se i preokret u njihovim životima s obzirom da su konačno mogli živjeti od glazbe, pri čemu je važno, možda i ključno naglasiti da su do toga stigli pod vlastitim uvjetima, odnosno da spomenuta nadogradnja sa sobom nije nosila neki ustupak mainstreamu.
„UK GRIM“, njihov dvanaesti studijski uradak ako računamo i prvih pet, naglašeno underground i DIY izdanja, otvaraju mračne premda zarazne podloge istoimene pjesme čiji refren ‘this is UK Grim, put it in the bin’ i stihovi ‘in England nobody can hear you scream’ poput kakvog društveno-političkog slogana definiraju poziciju iz koje će progovarati na ovom albumu. Ta se pozicija, da ne bude zabune, kroz godine nije puno ili čak uopće promijenila već je samo doživjela svoj update spominjanjem, primjerice, Vladimira Putina.
Tematike koje tradicionalno opsjedaju Williamsona prepoznajemo i u idućoj „D.I.Why“, gdje se po tko zna koji put obračunao s indie fejkerima koji ‘nose All Saints jakne i prodaju gitare na Facebooku’. Razlozi zbog kojeg takvi stihovi i poslije toliko albuma još uvijek nisu dosadili kriju se u njegovoj pomahnitaloj imaginaciji i totalno opičenim, zaista urnebesnim scenarijima u kojima jednog od takvih fejkera upozorava da mu je lažna tetovaža pala na pod ili pita psihijatra zašto želi šamarati darkere i post-punkere, na što mu ovaj odgovara: zato što su pičke.
Porciju je opet dobila i desnica, pri čemu je uspio izbjeći šablonsko parolašenje staviviši se u kožu nekoga tko je u ljubavnoj vezi s desničarkom („Right Wing Beast“), dok je u „Tory Kong“ konzervativnu stranku pretvorio u divovsko, ljudskog mesa gladno čudovište. „Smash Each Other Up“ beznađe današnje Britanije dodatno potencira nasiljem i tučnjavama na parkiralištima i u teretanama, a protutežu svemu tome nalazimo u „I Claudius“ gdje se, kako je često radio i na prethodnom albumu „Spare Ribs“, prisjeća svoga djetinjstva iako, sudeći po stihovima ‘what chance does the kids you have had? Just piss artists like you and dad’, razloga za nostalgiju baš i nema.
I na ovom materijalu gostuju jaka imena pa je tako „Force 10 From Navarone“ svojim glasom pojačala Florence Shaw iz Dry Cleaninga, dok se u „So Trendy“, u kojoj se bave sveprisutnom opsesijom pametnim telefonima, pojavljuju Perry Farrell i Dave Navarro iz Jane’s Addiction. Ne znam jesu li Jason i Andrew to učinili planski, no obje skladbe djeluju kao da bi ih mogli napisati matični bendovi njihovih gostiju („So Trendy“ nešto manje). Vrijedi naglasiti i kako u nekoliko pjesama možemo čuti gitaru, u fenomenalnoj „On the Ground“ utjecaje synth-popa, a vrlo zanimljiva je i linija na klavijaturama u „Apart from You“ koja podsjeća čak i na Doorse. „Tilldipper“ i „Pit 2 Pit“ zastupaju punk ogranak njihovog electro-punka koji, posebno u prvospomenutoj, ipak nije na razini ostatka ovog albuma, o starim ubodima toga tipa poput „Bored to Be Wild“ ili „Middle Men“ da i ne govorimo.
U konačnici, podloge Andrewa Fearna napravile su dodatni iskorak zbog kojeg ih se i dalje ne treba optuživati da igraju na sigurno ili da su postali previše predvidljivi. A ako pogledamo što se događa ne samo u Britaniji, već i u ostatku svijeta, čini se da Williamsonu još dugo neće ponestati ni inspiracije niti meta.
Ocjena: 8/10
(Rough Trade, 2023.)