Prvi u nizu Eltonovih albuma koji će zasjesti na vrh Billboardove ljestvice, a taj niz trajat će kroz čak sedam uzastopnih izdanja.
Na samom početku 1972. godine, Elton John si je sigurno postavljao brojna pitanja o svojoj karijeri. Album “Madman Across the Water” koji je objavio dva mjeseca ranije nije postigao zapažen uspjeh, premda je na njemu i službeno potvrdio da je, u sad već dobro uhodanom autorskom paru s tekstopiscem Berniejem Taupinom, sposoban napisati pjesme koje mogu postati svevremenski klasici, a vrijeme će pokazati da je “Tiny Dancer” bila upravo jedna od takvih pjesama.
Možda se publici nije posebno dopao zvuk koji je previše stremio ka progresivnom rocku? Možda ostatak materijala nije bio jednako jak kao spomenuti singl? Možda mu je trebala samo promjena u glavi, u zvuku, u pristupu, u lokaciji. Slične su se stvari vjerojatno vrtjele i po glavi njegovog producenta Gusa Dudgeona, pa je nekako pala odluka do otputuju u Francusku i iznajme studio u dvorcu Château d’Hérouville gdje će započeti rad na novom materijalu koji će se manifestirati u obliku albuma “Honky Château”.
Naslov ploče igra je riječima s uvodnom pjesmom albuma “Honky Cat” i sličnosti francuskih riječi “chat(te)” za mačka/u i “château” za dvorac u kojem je album snimljen. Upravo će ta uvodna pjesma postati jedan od dvaju udarnih singlova s izdanja, a premda joj kritika neće biti jednako naklona kao nekim drugim hitovima iz tog i narednog razdoblja Johnove karijere, zapravo je riječ o (poput mačke) okretnom broju u kojem Elton skače u tzv. “second line” u New Orleansu iza velikana poput Professora Longhaira i onog drugog Johna koji se ne zove John, a zapravo nije ni liječnik, “night trippera” Maca Rebannacka. Već prvom pjesmom na ploči “Honky Château” nam otkriva nove smjerove u kojima će se pokrenuti eklektičnost mladog Reginalda Dwighta, a ovaj put donijet će i vrlo zadovoljavajuće financijske rezultate.
Ovjde moramo spomenuti i prvi singl s albuma, pjesmu “Rocket Man” koja će na određeni način slijediti grandiozan aranžman ranije spomenute “Tiny Dancer”, a na kojoj će Taupin malo škicati preko ramena Davidu Bowieju iz čije će bilježnice prepisati temu i motive legendarne “Space Odditty”. Zanimljivo je da će nekih pet godina kasnije pak i sam Bowie krenuti Eltonovim stopama i ući i isti taj Château d’Hérouville gdje će započeti snimanje svog seminalnog albuma “Low” s Tonyjem Viscontijem i gdje će, prema vlastitim svjedočenjima, susresti duhove. No David nije bio jedini koji je slijedio Johna u slavni dvorac. Dapače, tamošnji studio postao je legendaran, a u njemu su snimali izvođači kao što su Grateful Dead, Jethro Tull i mnogi drugi.
Prvu stranu albuma obilježit će i, kako joj samo ime kaže, meka pjesma “Mellow”, kao i “I Think I’m Going to Kill Myself” u kojoj Taupin na vrlo prpošan način progovara o ozbiljnoj temi samoubojstva. Takvo što u današnjim vremenima ne bi bilo zamislivo, ali prije pedeset godina autori pjesama mogli su pisati o čemu su htjeli, dok se danas jedna Metallica, koja je nekoć napisala “Fade to Black”, javno hvasta što je progovorila o “tabu temi” i čak stavila riječ “suicide” u naslov jedne od pjesama s novog albuma. O tempora.
Drugu stranu ploče otvorit će himnična “Salvation”, a slijedit će je spora verzija “Slave”, pjesme u kojoj je Taupin pak škicao u bilježnicu Micka Jaggera na stranicama u kojima je taj Britanac pisao o američkoj robovlasničkoj povijesti. S druge strane, Elton na njoj zvuči kao da je nadahnut glazbom Creedence Clearwater Revivala koji će se ubrzo zatim umiroviti kao ekipa. Ovdje spominjemo “sporu verziju” zbog činjenice da će se u budućnosti pojaviti i klavirska boogie-woogie verzija koja je izvorno trebala služiti kao B-strana trećeg singla, završne pjesme “Hercules”, a koji se nikad nije ostvario. Dosad je upravo brzi “Slave” bio jedan od rijetkih izvadaka sa snimanja ovog albuma, a upravo objavljeno reizdanje povodom pedesete obljetnice (iako je puno bliže 51.) donosi sasvim dovoljno pratećeg materijala da privuče pozornost kolekcionara.
Među dodatnim sadržajem naći će se osam demo snimaka sa sessiona (koji se sasvim sigurno ubrajaju među najaranžiranije i najproduciranije demo snimke ikad snimljene, a demo prirodu im otkriva samo prisutnost ponovljenih početaka i uvodnih komentara) te jednako toliko pjesama snimljenih s mnogo žara i energije uživo u Royal Festival Hall u Londonu 1972. godine.
“Honky Château” postat će prvi u nizu Eltonovih albuma koji će zasjesti na vrh Billboardove ljestvice, a taj niz trajat će kroz čak sedam uzastopnih izdanja. Isto tako, ova će ploča označiti i početak trilogije snimljene u Château d’Hérouville, a koji će nastaviti i završiti dva albuma objavljena naredne godine, “Don’t Shoot Me I’m Only the Piano Player” te “Goodbye Yellow Brick Road” koji se naširoko smatra perjanicom njegovom bogatog opusa. Može se stoga reći da je upravo ovaj album, koji i danas očito nadahnjuje kantautore poput primjerice Father Johna Mistyja (još jednog Johna koji se zapravo ne zove John), katapultirao Sir Eltona na jednu od najviših pozicija u povijesti pop rock glazbe, na tron koji ne napušta ni danas kad slavi svoj 76. rođendan, a njegova aktualna turneja “Farewell Yellow Brick Road” postala je najprofitabilnijom svih vremena.
(Mercury Records Limited, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
