Povodom nagle reaktualizacije opusa Leta 3, za sve one koji nisu dovoljno upućeni u razvojni put glazbe legendarnog riječkog sastava, kao i za one koji vole ponavljati gradivo, Ivan Grobenski će nas provesti kroz cijeli katalog benda, album po album. ‘Živi kurac’, tj. prvi live album u karijeri benda, predstavlja novo novo poglavlje.
Nazvati vlastiti album “Živi kurac” može samo netko tko jako dobro zna da je njegov kurac najbolji u izlogu ponuđenih kuraca.
Let 3 je u vrijeme snimanja nastupa u Zagrebu, Rijeci i Ljubljani koji i čine ovo live izdanje, to itekako znao. Ne mora, dakle, netko biti posebno upućen u to tko su i što su Let 3, ne mora čak biti ni obožavatelj benda, ne mora voljeti takvu vrstu glazbe, ne mora dapače znati ili raditi ništa i svejedno će mu odmah biti jasno da se radi o jednom od najboljih koncertnih albuma ikad snimljenih na ovim našim prostorima, a izbor i nije bogzna kako velik.
Prvo i osnovno, to sve skupa produkcijski najjednostavnije zvuči točno onako kako takav jedan koncert treba zvučati – gitare grizu, bass grize, bubanj grize, Prlja grize, svi ostali sporadično pojavljujući instrumenti grizu, publika grize, sve grize, vau-vau.
Drugo i osnovno, sve to isto grize i svirački pa je “Živi kurac” u tom smislu showcase neprikosnovene moći koji su Let 3 oduvijek imali uživo, a koju imaju i dan danas. Ne treba o tome previše filozofirati jer se nema što filozofirati. Nije ‘buldožer’, al’ je Killdozer, ako me razumijete.
Treće i osnovno, kad se sve te pjesme stave na hrpu, nije to nekakav ‘dobro došli dragi gosti, slavimo deset godina benda, ovo je za nas vrlo emotivna večer’ koncert, nego prilično mračno, prilično napucano i prilično nadrkano napadanje svih osjetila bez ikakve poštede prema sebi ili publici, prožeto očekivanom Mrletovom zajebancijom iz bajkovitog i basnovitog svijeta gusaka, ciklama i srničica. Džabe bi inače bilo uopće snimati i izdavati live koncert, ako sve to skupa ne grize, a što neki naši izvođači koji su se odlučili objaviti neka druga live izdanja nikako da nauče.
Četvrto i osnovno, publika im jede iz ruku, a to dovoljno govori o tome kakvi su to koncerti bili i što je sve to skupa u to vrijeme nekome značilo i zašto. Možda sam, naravno, u krivu, ali vjerojatno i nisam jer sam i sam kao malo dijete gledao Let 3 nekih par godina kasnije (stavili su me na izdignuti miks pult da me rulja ne zdrobi), a onda i deset godina kasnije kada su odsvirali zadnji koncert u tadašnjoj Kuglani 2 prije zatvaranja i kojeg se i Ribafish sjetio na svom tadašnjem blogu, pa ću ga ovdje i citirati: Uglavnom, 450 ljudi, urlanje, Joža i Čelik s Jasminkom kao džokerom na cugi, piva u potocima, Slav, Đuka i curke u elementu, čak se i gradonačelnik raskakao (na kaj bi naš skakao, o isuse…), dva sata uživanja, znojenja, otkidanja glasnica i pozdrav. Dio ljudi je otišao, Kono nastavio puštat Velvete, Pixiese i druge velikane, škvadra uživala i pjevala. Do zore. Možda se ne može suditi ni prema dva primjera, ali siguran sam da bih ih našao još i da bi bilo isto – nije to samo izvrsna mjuza, to je stvar odgoja, stavova, mišljenja i razmišljanja, raspoznavanja, generacija, svjetonazora…
Peto i osnovno, “Živi kurac” nije samo odličan dokument jednog vremena i jednog benda u naponu snaga, nego i nezaobilazna domaća glazbena lektira, a pogotovo za sve one koji su tek s “Mamom ŠČ” otkrili Let 3 pa se na društvenim mrežama u svojim ‘reacting’ videima čude da ‘ti ljudi znaju svirati’ ili da ‘ovaj lik zapravo zna pjevati’. Nemojte biti blesavi, djeco, pa nismo djeca.
Eto, toliko od mene i zato zapamtite djeco, ukratko: nema Leta 3 do Leta 3, a nema Leta 3 do Leta 3 uživo pa, dakle, mrtav je rock, živio rock ili sve je kurac, živio “Živi kurac”!