Sve što smo dosad naučili na MENT-u stalo bi u jedan slogan: ‘Speed networking is falsely advertised’.
Tko god je ikada bio na showcase festivalu zna da je jedna od glavnih tema svakog showcase festivala pokušaj pronalaženja odgovora na vječno pitanje: čemu uopće služe showcase festivali? Promotori, glazbenici i novinari okupljaju se na konferencijama, panelima, slušaonicama koje se nazivaju listening partyjima, upoznaju se, druže, izmjenjuju vizitke, rukuju se i zaboravljaju jedni na druge do sljedećeg showcase festivala.
Postoji i nešto što se naziva “speed networking”, na što smo došli u nadi da će nas netko ponuditi speedom, ali ispostavilo se da se i tu samo dijele vizitke i rukovanja. Sve je to dosta stresno za introvertirane namjernike koji svoj društveni awkwardness nadoknađuju ekstremnom ekstrovertiranošću koju ubrzo požale i ostatak showcase festivala provode skrivajući pogled od svakoga u strahu od onoga što su im u takvim naletima otvorenosti možda slučajno rekli. “Oh, ne, eno onog lika kojeg sam pitao gdje se točno dijeli speed na speed networkingu.”
Dugogodišnjim iskustvom i nadljudskim naporima uloženim u duboko propitivanje smisla showcase festivala, došli smo do zaključka da postoje tri načina na koje se s takvog događanja može izvjestiti. Prvi je, nazovimo ga opcijom a), pristupiti amaterski, odraditi speed networking bez speeda, sjediti na konferencijama, panelima i slušaonicama koje se nazivaju listening partyjima i čekati da dođe vrijeme da netko negdje nešto zasvira i onda o tome ujutro napisati opširno izvješće puno informacija o bendovima za koje nikad nitko nije čuo, niti ih zanimaju.
Drugi je pristup opcija b), takozvani novinarski pristup, u kojem je cilj što prije progutati čim veću porciju nekog ozbiljnog LSD-a, i ostatak dana, što bi se reklo, wingati. Ili se odlučite za pristup iz opcije c), takozvani autorski pristup i vjerujete u svoju moć pisanja i imaginacije i samo zamislite da ste uzeli taj LSD i napišete report iz tog rakursa. Mali trick of the trade jest taj da svojim čitateljima ne kažete izravno za koji ste se pristup odlučili i ostavite im da nagađaju. Spoiler alert – opcija a) nikad nije ušla u ozbiljnije razmatranje.
Kad ste već uzeli hipotetski LSD postaje vam nejasno koliko su koncerti koje posjećujete zbilja magični (Frane Vasiliću, wow!), a koliko stvari odrađuje uobrazilja, i zapravo je jedini logičan pristup taj da starijim kolegama ostavite da se vrzmaju gore-dolje između dviju dvorana u Kinu Šiška, a vi se uputite do Metelkove gdje se odvija dvjestotinjak gigova – everything everywhere all at once. Poći ćete pješice, putem zastajući na Tromostovju na obvezno malo točeno i cigaretu, barem dok ne prođe onaj strašni dio s halucinacijama.
Prvi konkretni cilj u planu i programu bio nam je posjetiti koncert ambijentalne glazbe projekta X.U.L glazbenika Gašpera Selka kojeg se reklamira kao slovensku inačicu Maxa Richtera, ali ne trebamo pretjerano tajiti da smo već na prvom zadatku polučili neslavan neuspjeh. Taksi koji smo uspjeli zaustaviti obilnim korištenjem sviju ekstremiteta odbacio nas je umjesto u đački dom Tabor, do istoimenog sportskog društva čiji su nas članovi podozrivo gledali kad smo ih pokušali pitati u kojoj se od njihovih dvorana održava koncert ambijentalne glazbe. Nakon što smo gospodski usmjereni prema izlazu, nije nam ostalo drugo nego doći među prvima u Metelkovu kako bismo osjetili šarm i čari skvoterske dekadencije u Ljubljani.
Metelkova funkcionira po principu koji bi se našoj načelno zagrebačkoj čitalačkoj publici moglo opisati kao niz malih KSET-ova. U početku na cestama između klubova nema mnogo ljudi, ali čim se zavučete u neki od njih dočekat će vas nagužvan prostor u kojem ne možete provesti više od nekoliko minuta koliko vam je potrebno da izvjestite s događaja u vidu gonzo reporta sljedeće jutro. Nazovimo to nekom verzijom speed networkinga, iako u ovoj fazi speeda već negdje uistinu i treba biti.
Na showcase festivalima uvijek svira gomila bendova kojima nikad nećete zapamtiti ime, a u moru koncerata koje vas konstantno zapljuskuje bit ćete svedeni na mentalne podsjetnike poput – dva lika s naočalama i fudbalerkama. Šta su svirali? Nemam pojma. Ali ako furaš fudbalerku i naočale i nastupaš u Metelkovoj, ionako nisi tamo zbog glazbe. Unutarnjim nahođenjem prema geolokaciji i načelnom vremenskom okviru zbivanja, naknadom pameću bih rekao da je u pitanju bend Sam Handwich iz Slovačke (ako SK iz programske knjižice znači Slovačka). “Ja bih na Sam Handwich,” prozborio je netko. “Priznaj da bi tamo samo zato što se tako zovu,” odgovorio je netko drugi tko je mogao biti, ali ne i nužno bio ja.
Važno pravilo pokrivanja showcase festivala jest to da u širokom luku izbjegavate sve izvođače kojima u opisu stoji bilo kakva vrsta popa i tražite samo heavy, heavy. Eksperimentalni noise Svojata u Menzi pri koritu (ili kako je to kolegi Podrugu – kojem ovim putem zahvaljujem na naslovu – mobilna aplikacija na hrvatski prevela kao “kantina u vlaku”) bio je prva doza bučne opičenosti. Jedini problem je što u silnoj kakofoniji zvukova i energije koji su uslijedili u narednom nastupu estonskih noise-post hardcore rokera Zahir na istoj lokaciji, više ne znaš koja je buka pripadala kome. U danom trenutku ionako je samo bitno da trese.
Između tih dvaju koncerata prilično sam siguran da sam gledao i dio nekog elektroničkog acta koji je uključivao ženu, nekakve frule i šarene videoprojekcije, ali nigdje na karti ne mogu naći ni ime kluba u kojem se to navodno događalo, niti od koga mogu tražiti službenu potvrdu da nije u pitanju samo onaj demon obmanjivač na kojemu je kolega Descartes utemelijo suvremenu zapadnu filozofiju. Koje sam također veliki fan.
Lelee su jedno od trenutno najistaknutijih slovenskih alternativnih imena i trebala je tek kratka provjera njihovog nastupa da dođemo do zaključka da im je status opravdan. Nastupali su u Gala Hali koja je ujedno i najveći od svih KSET-ova u Metelkovoj, a red ispred ulaza dovoljno je govorio o njihovoj popularnosti. Imao sam dojam da se na koncert ulazi na par minuta, a onda mjesto ustupaš nekome drugom da i oni dožive svoju porciju.
Kao što rekosmo, nas je sidro tijekom večeri najviše vuklo prema Menzi pri koritu gdje su u ponoć program završili britanski O. Osim što su osvajači nagrade Ivan Goran Kovačić za najdebilnije ime benda na festivalu, O. je duo kojeg čine bubnjarka i bariton saksofonist, što nas je zvučno odmah vratilo u prvu večer festivala kojom su apsolutno dominirali domaći Etceteral koji nastupa u istoj formaciji. Uopće se dokazalo da je domaća ekipa na terenu ujedno i najjača, što sve ide u prilog našoj tezi da je upravo Slovenija mjesto gdje se trenutačno događaju muzički najinventivnije stvari u regiji.
Naš izlet po Metelkovoj priveli smo kraju nastupom srpskog post-post benda Proto tip u Gromki (?). Do tada nam je glava već bila prepuna buke i dojmova da je u mentalnoj mapi kao uspomena preostao samo jedan palac prema gore.
Najluđa stvar kod showcase festivala je to da obično traju po nekoliko dana i da znate da vas sve ovo – i više – ponovno čeka danas.
Počeo MENT 2023. – od baltičkog skijanja do obnaženih Le Femme