Dva praktički istovremeno objavljena filma vode nas u osamdesete i prikazuju nastanak kulturoloških fenomena u obje zaraćene strane hladnog rata. Mogu li filmovi o rođenju tenisica i videoigre uopće biti dobri?
Nije nikakva novost da Hollywoodu drastično ponestaje novih ideja. Osim što nas stoga zatrpavaju stalno novim rebootovima, nastavcima, remakeovima i drugim vidovima podgrijanih uspješnica iz prošlosti, to dovodi i do slučejeva da uradak koji djeluje originalno i svježe poput “Everything Everywhere All At Once”, koliko god otkačen bio postane najnagrađivanijim filmom u povijesti. Iscrpljuje se, naoko, i bazen istinitih priča za ekranizaciju. Gledali smo nemalo dosadnih biografija glazbenika, znanstvenika i inih javnih osoba, a čini da su nakon ljudi na red došli – proizvodi.
Nekom igrom sinkroniciteta istovremeno su objavljena dva filma koja nas vraćaju u osamdesete kako bismo svjedočili nastanku jednog kulturološkog fenomena. U jednom slučaju u pitanju je računalna igrica prodana u stotinama milijuna primjeraka, u drugom pak linija tenisica koja je zaradila više milijardi dolara. Može li banalnije od toga? Tko, dovraga, želi gledati film o tenisicama? Koliko zanimljiva može biti povijest jedne videoigre? Ipak, “Air” i “Tetris” bolji su filmovi nego što zvuče njihove premise.
Prvonavedeni “Air” ima cijeli niz aduta koji ga čine iznimnim ostvarenjem. Počnimo od sigurne režije višestruko dokazanog Bena Afflecka koji je, prije nego što je za svoj “Argo” osvojio Oscar za najbolji film, legendarne 2007. (vjerojatno najbolje godine za filmska ostvarenja u modernoj povijesti Hollywooda) imao jedan od najboljih uradaka “Gone Baby Gone” s kojim je gotovo mogao parirati naslovima kao što su “There Will Be Blood”, “No Country for Old Men”, “Atonement”, “The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford” i “I’m Not There”.
Osim toga, odgovorno tvrdim da Affleck još uvijek nije režirao ni jedan slab film, a da “Air” ne bude prvi takav, bilo je potrebno više od njegove umješnosti i vizije. Prije svega, da bi film o rođenju cipele bio zanimljiv potreban je zbilja vrhunski scenarist, a “Air” ga ima u obliku debitanta Alexa Converyja, čovjeka za čije ime će se svakako čuti u budućnosti. Dijalozi su mu izvrsni, a od priče koja nije suđena da bude mnogo više od dvosatne reklame za Nike objavljena na Amazon Primeu napravio je film vrijedan gledanja na velikom platnu koje su neke novine brzo proglasile najboljim ovogodišnjim filmom dosad.
Treća i ne najmanje bitna sastavnica koja čini film o tenisici vrijednim gledanja je fantastična glumačka ekipa. Affleck se udružuje sa Mattom Damonom s kojim mu prijateljstvo seže duboko dalje u prošlost od zajedničkog pisanja scenarija za “Good Will Hunting” koji će im donijeti Oscare, a povijest njihovih zajedničkih pojavljivanja na platnu nije prekinuta od osamdesetih do preklani kad su obojica glumili u viteškoj drami “The Last Duel” Ridleya Scotta.
Damon u “Air” glumi centralnu figuru filma, trbušastog stručnjaka za košarku Sonnyja Vaccara koji tvrdoglavo zapne za ideju da rookie Michael Jordan postane zaštitno lice Nikejevog brenda tenisica u doba kad su Adidas i Converse dominirali tržištem u tom sportu. Affleck igra CEO-a tvrtke Phila Knighta, čovjeka vođenog oprečnim postulatima zen budizma i tržišnnog kapitalizma, a sporedni cast oplemenjuju fantastične izvedbe Jasona Batemana (“Ozark”) kao marketiškog stručnjaka Roba Strassera, zatim Chrisa Tuckera kao brand managera Howarda Whitea, te uvijek obožavane Viole Davis i Juliusa Tennona kao Jordanove roditelje. Spomenimo i Chrisa Messinu kao sportskog agenta Davida Falka koji će biti zadužen za bijesno vikanje na telefon u kojemu sočne prijetnje služe kao jedan od glavnih izvora smijuljenja publike tijekom filma.
Valja spomenuti i zanimljivu odluku da se Michaela Jordana praktički ne iskoristi kao lika u ovoj priči. U rijetkim scenama u kojima ga vidimo prikazan je s leđa, a glas mu čujemo samo u par sekvenci. Vaccaro umjesto toga poslovne razgovore obavlja s njegovom majkom Deloris, što Violi Davis daje priliku da još jednom zasja svojim talentom. Ni sama tenisica se ne pojavljuje u više od jedne scene, što film o tenisici Air Jordan ostavlja i bez tenesice i bez Jordana. A i dalje funkcionira.
I “Air” i “Tetris” imaju veliku potrebu da vam ne daju da ni na trenutak zaboravite da se odvijaju u osamdesetima. Za velik dio toga zaslužan je soundtrack u koji “Air” ulazi s “Money for Nothing” Dire Straitsa dok se u pozadini uz uvodnu špicu vrti kolaž pop kulturnih referenci koje nas uvode u ozračje Sjedinjenih Država godine Orwellove tisuću devetsto osamdeset četvrte. Ubrzo zatim svirat će i “Blister in the Sun” Violent Femmesa, a čut ćemo i sve velike hitove od “Time After Time” Cindy Lauper do “Born in the U.S.A.” Brucea Springsteena. Radnja “Tetrisa” odvija se četiri godine kasnije, a taj se film pak odlučuje za hitove dekade prepjevane na ruski, budući da se najveći dio dogodovština odvija u Sovjetskom Savezu.
“Tetris” prati Henka Rogersa (igra ga brkati Taron Egerton), sitnog igrača koji se nađe usred opasne špijunske igre između KGB-a i financijskih moćnika kad pokuša priskrbiti distribucijska prava za naslovnu računalnu igru. Redatelj Jon S. Baird, autor prethodno poznat po “Stan & Ollie“, uspješnoj biografiji slavnoga komičarskog para, ovdje se odlučuje pomiješati elemente komedije s prijetećim ozračjem hladnoratovskoga špijunskog trilera. Moskva s kraja osamdesetih u ovome je filmu hladno i mračno, opasno i bezlično mjesto gdje činovnici iz redova komunističke partije kruže oko stranih investitora poput krvožednih morskih pasa jer su naslutili da se Sovjetski Savez raspada i da je prilika da se zaradi novac.
Najveći problem “Tetrisa” leži u njegovom zamršenom scenariju. Koliko je sama igra jednostavna, film je kompliciran jer je gledatelj konstantno zaposlen u pokušaju pamćenja koja od nekoliko upletenih strana ima prava na koji oblik “Tetrisa”, a pritom je teško prokljuviti ima li itko ikakva prava i zašto ih ima ili nema. U toj nesigurnosti film gubi sastojak koji bi ga usidrio u pozornost njegove publike, pa dobivamo dojam da Baird pokušava nedovoljno zanimljivu istinitu priču o pravnim zavrzlavama napucati izmaštanim uzbuđenjima koja uključuju i nabrijane potjere automobilima samo da ne bi bio onoliko dosadan kako zvuči njegova premisa.
Gledajući ih zajedno, “Air” i “Tetris” na koncu daju zanimljiv pogled na obje strane upletene u hladni rat koji je obilježio dekadu u kojoj se odvija njihova radnja. Šareni vizuali konzumerističke Amerike u Affleckovom filmu oštra su suprotnost tmurnom i umirućem komunizmu SSSR-a u uratku škotskog redatelja. No, spomenuti elementi scenarija, glumačke postave i režije od “Air” su napravili film koji ima šanse ostvariti značajne rezultate na kinoblagajnama, a iako je rano, možda je moguće i već sada razmišljanje o potencijalnim nominacijama kad krene sezona nagrada. S druge strane, “Tetris” će biti osuđen na publiku streaming servisa Apple TV+ i vjerojatno neće biti upamćen do kraja godine.
Ocjene:
“Air”: 8/10 (Amazon Studios, 2023.)
“Tetris”: 6/10 (Apple TV+, 2023)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
