Ugledni tenor saksofonist i skladatelj će 11. svibnja nastupiti u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh u sklopu 14. Jazzg festivala, a 13. svibnja u INK Pula u sklopu 5. Backstage Live Pula festivala.
Tijekom dugogodišnje karijere Donny McCaslin je svoj snažan ton i virtuoznu tehniku s punom paletom zvukova i raspoloženja koje njegov instrument može proizvesti integrirao u izvedbe uglednih glazbenika, ali i vlastite projekte. Nadahnut djelovanjem svog oca koji je svirao klavir i vibrafon, kao dvanaestogodišnjak počeo je svirati tenor saksofon. Još kao srednjoškolac svirao je u prestižnom kalifornijskom Monterey Jazz Festival All-Star bendu. Nakon što je pohađao Berklee College of Music, McCaslin se pridružio The Gary Burton Quintetu s kojim je svirao četiri godine obilazivši cijeli svijet. Godine 1991. preselio je u New York gdje je surađivao s Eddiejem Gomezom, a zatim se pridružio grupi Steps Ahead.
Pažnju javnosti privukao je radom u većim ansamblima, najprije kao dio Big Banda Kena Schaphorsta, a zatim i u hvaljenom orkestru Marie Schneider. Važnu suradnju ostvario je s trubačem Daveom Douglasom. Zahvaljujući velikom ugledu Douglasovog kvinteta, McCaslin je primovo velike pohvale za svoj pristup i emocijama nabijene solaže. Te su se osobine, zajedno s njegovom zapanjujućom virtuoznošću i prepoznatljivim skladateljskim pristupom, osjetile i u suradnjama na snimkama Danila Pereza i Luciane Souze te nastupima s Tomom Harrellom, Brianom Bladeom, Johnom Pattituccijem, The Mingus Bandom i Patom Methenyjem. Također svirao je na snimanjima albuma Davida Bowiea. Primjerice, klavijaturist Jason Lindner i basist Tim Lefebrve, koji će s McCaslinom nastupiti u Hrvatskoj, zajedno s njim svirali su na snimanju Bowievog albuma “Blackstar” koji je nagrađen sa šest Grammyja. McCaslin je tri puta bio nominiran za nagradu Grammy, a pobijedio je u glasovanju kritičara DownBeata za zvijezdu u usponu karijere u kategoriji tenor saksofonista.
Na koncertima u Hrvatskoj izvodit će glazbu sa svog novog albuma “I Want More” koji će biti objavljen u lipnju, kao i nekoliko starijih skladbi te ponešto s albuma “Blackstar”, ali i nove skladbe koje će tijekom ove turneje predstaviti po prvi put. Glavni fokus za pisanje novih glazbenih djela u novije vrijeme McCaslin stavlja na rješavanju traume koju je proživio u djetinjstvu. “To je imalo veliki utjecaj na moj život i radim na tome da nastavim otklanjati negativne posljedice toga”, rekao je u razgovoru koji smo vodili uoči nastupa u Hrvatskoj. “Želim živjeti ispunjenijim životom i to vidim na horizontu, ali još uvijek imam posla. Bunar emocija iz tog iskustva uvijek je prisutan u glazbi, ali ja ih ne uvodim svjesno. Pokušavam pustiti kreativno nesvjesno da radi svoje i vodi me kamo god hoće. Ponekad je neugodno i ranjivo, ali može biti i katarzično. Zahvalan sam što sam imao pristup glazbi i improvizaciji kao sredstvu za izražavanje svojih osjećaja, posebno kad sam bio vrlo mlad i na početku karijere jer nisam imao drugi jezik kroz koji bih se mogao izraziti i obrađivati traumu. Toliko se toga temelji na emocijama. Kad osjetim da nadahnuće kola mojim bićem poput vala poželim jahati na tom valu što je duže moguće. U pisanju mi je najvažnije da skladba dolazi iz srca i da krajnji rezultat bude nešto uvjerljivo i smisleno, sa što većom dubinom.”
Slaganje ornamentike
Otkako je sudjelovao na snimanju albuma “Blackstar” Davida Bowie na njegovom su repertoaru redovito i skladbe što ih je snimio s njim. Izvodit će ih i na koncertima u Hrvatskoj. “Bowie je volio jazz glazbu”, govori. “Jednom sam radio intervju s Tonyjem Viscontijem, njegovim dugogodišnjim producentom i bas gitaristom. Rekao mi je da David bio veliki obožavatellj jazza i da je ta glazba izvršila velik utjecaj na njega, ali da je to uvijek ostalo skriveno i da je u prvi plan došlo tek na albumu “Blackstar”. Volim svirati neke od tih skladbi jer to je sjajna glazba i predstavlja bio povijesti onoga što je moj sastav napravio. Dio naše povijesti je i glazba koju smo izvodili s njim. Neprestano pišem nove skladbe s tim projektom u mislima. To je svojevrsni hibrid stilova. Osjećam da je to dolično, jer to je dio naše zajedničke povijesti.”
McCaslin će u Zagrebu i Puli nastupiti sa svojim stalnim kvartetom u kojem sviraju njegovi dugogodišnji suradnici: klavijaturist Jason Lindner, basist Jonathan Maron i bubnjar Zach Danziger. Svi su svirali na snimanju njegovog prethodnog albuma “Blow”, a zajedno sviraju i u mnogim drugim situacijama. “S Jonathanom surađujem još otkako sam ga upoznao preko Marka Guilianija kada su svirali s Daveom Douglasom”, objašnjava. “On je jedan od osnivača benda Groove Collective i nastupao je s Meshellom Ndegeocellom, Tupacom Shakurom, Shujaat Khanom, Jewel, India.Arieom, Anoushkom Shankar i Kurtom Rosenwinkelom. Zacha sam upoznao na košarkaškom igralištu nedugo nakon preseljenja u NYC. Njegov intenzitet, fokus i strast na terenu izravno se prevode u njegovu predanost glazbi u ostvarenju njegove umjetničke vizije. Bio je član Bedrocka s Urijem Caineom i Timom Lefebvreom, te je bio na velikoj turneji s Wayneom Krantzom, kao i sa svojim vlastitim projektima Boomish, Mister Barrington i Wednesday Night Titans.
“Oni razumiju presjek glazbenih jezika koje koristimo i sposobni su razgovarati na tim jezicima. Svi oni imaju element neustrašivosti u svom pristupu i volju da slijede neočekivano. Na pozornici i izvan nje iskazujemo uzajamno poštovanje i zahvalnost za darove koje svaka osoba nosi. To znači biti prisutan i pozorno slušati ono o čemu govorimo glazbeno i neglazbeno. To je volja da se prepustimo trenutku i smjeru u kojem ide zajednički razgovor, ali i da u drugim prilikama preuzmemo ulogu voditelja/poticatelja razgovora. Ravnoteža davanja i uzimanja. Kad, recimo, sviram solo, ne razmišljam o njemu kao o vodećem glasu u tom trenutku. Moramo slušati jedan drugoga, biti pripravni dati sve od sebe i prepustiti se trenutku. Dok sviram sola bubnjar ponekad svira drukčije ritmove ili puls koji je stalno isti, ali preko njega se mijenjaju različiti osjećaji. To su neprestani razgovori.”
“Budući da svi godinama sviramo zajedno, u raznim kombinacijama, upoznati smo s jezikom svakoga od nas tako da u raznim situacijama znam što će učiniti svaki od mojih kolega. To je dio našeg slaganja cjelokupne ornamentike, sola. U takvom glazbenom konceptu izvedba me može odvesti u nekom drugom smjeru i mogu preuzeti drugu ulogu. Ne moram uvijek kao saksofonist svirati melodiju dok sviram solo, mogu na neko vrijeme preuzeti ulogu basista ili bubnjara i iščekivati što će se dogoditi, kako će ritam sekcija reagirati na to. Zajedništvo je važan dio toga. Želimo povesti slušatelje na zajednički putovanje. Čak i ako se radi o nečem apstraktnom, dok god se slušatelji osjećaju pozvanima da putuju s vama bit će preplavljeni tim iskustvom. Volim istraživati glazbu na taj način.”
Umjetnikov put
McCaslin svoju glazbu zasniva na neprestanom istraživanju. Zato je uvijek puna iznenađenja. Naime, njegova glazba, pa i ona koju ostvaruje s ovim sastavom, odlikuje se slobodom, improvizacijom, spontanošću, instant kreacijom, izravnom komunikacijom… Svi ti elementi utječu na njegov kreativni duh i umjetnički kredo. “To je ono na čemu radim i o čemu sanjam”, kaže. “Sve su to stupovi na kojima razvijam svoju glazbu. Trudim se biti u pravom raspoloženju kako bih imao pristup tim elementima. To je ključno! Želim hraniti svoje kreativno nesvjesno onime što će nadahnjivati i pomoći informirati improvizaciju, spontanost i slično. Na improvizaciju gledam kao na priliku da ispričam svoju priču. Želim kopati koliko god mogu u dubine svoje ljudskosti i govoriti svoju istinu svirajući. Improvizirajući pokušavam otpustiti sve i istinski živjeti u trenutku, vidjeti kamo duh vodi i slijediti ga čak i ako je neugodno. Ne živjeti sam, nego kao član zajednice, u razgovoru s kolegama iz benda i duhom trenutka.”
“Kad razmišljam o tome pomislim na kvintet Milesa Davisa i ploču “Live at the Plugget Nickel”, primjerice. Godinama su svirali istu glazbu, ali na tom nastupu odveli su je u toliko zanimljivih smjerova, bili su usredotočeni na trenutak, svirali su jedan za drugoga i zajedničkom svirkom stvorili nešto drukčije. To je doista uzbudljivo. Kao glazbeniku to mi je uzbudljivo slušati. Nadam se da ću na svojim nastupima sudjelovati u takvom stvaranju, da ritam sekcija neće imati samo ulogu pratnje dok sviram solo nego da ćemo zajedno stvoriti nešto što je uglavnom neočekivano. Nije to nešto što ću uvježbavati nego nešto što će doći kroz glazbene “razgovore” unutar sastava. Naime, osjećam da moja muzikalnost i moje glazbeno iskustvo izviru iz suradnji i interakcijama s drugim glazbenicima. Nadam se da će postojati spremnost glazbenika da se prepustimo takvom pristupu i da će se to jednostavno ostvariti, da će glazba otići u smjeru u kojem treba. U tome ima puno rizika i ponekad se ne osjećam ugodno. Krenete u jednom smjeru i nešto se dogodi te morate donijeti odluku hoćete li zadržati taj smjer ili se prilagoditi trenutnoj situaciji. Ponekad se zadržim na prvotnoj zamisli, ponekad se prilagodim, a ponekad nisam siguran kako bih trebao postupiti. Zato je u toj glazbi prisutno puno rizika, ali ima i puno mogućnosti. Naravno da je ta glazba struktuirana, ali unutar strukture ima i puno slobode, mogućnosti za improvizaciju. To je dobro okružje za interakciju. Nije to lako, ali zato glazba ne zvuči isto svake večeri. Razgovaramo. To je dio umjetnikova puta.”
Njegov umjetnički put traje trideset i pet godina, a dvadeset i pet godina djeluje kao vođa sastava. Tijekom tog razdoblja pod svojim je imenom snimio petnaest albuma. “Kao voditelju benda najvažnije mi je predstavljanje glazbe na najvišoj mogućoj razini, glazbe koja je iskrena, neustrašiva i govori istinu publici”, tvrdi. “Želim stvarati okruženja unutar benda u kojem se glazbenici osjećaju osnaženi i ohrabreni da riskiraju i istražuju. Ključno je imati viziju o tome kamo ide glazba i kako tu viziju predstaviti. Na glazbenike iz sastava nastojim prenijeti svoju strast prema glazbi. Naime, strast je srž svega što radim kao izvođač. Bez obzira na okolnosti, želim prenijeti strast koju osjećam za životom i preživljavanjem i izraziti je publici s ljubavlju i uvjerenjem.”
Jazz mitologija
McCaslinova se glazba danas zasniva na spajanju raznih stilova i korištenju elektronike, ali uvijek sa snažnim jazz naglaskom. “Jazz glazba je za mene osjećaj”, kaže. “To je emocionalni kontekst. To je ukorijenjeno u slobodi izražavanja i osobnom pristupu. Nisam etnomuzikolog i ne govorim o evoluciji jazza, ali znam da to dolazi kroz borbu i traganje ljudi za tajnama onoga čime se bave. To je postalo dijelom jazz mitologije. Svatko ima priliku ispričati vlastitu priču. To nije još jedan glazbeni žanr, to je način izražavanja, demokracija koja je svojstvena jazzu, uzdizanje priča pojedinaca.
Ta emocionalnost i ritmičnost dolazi iz Afrike prenosi se preko Kariba dolazi u New Orleans i povezuje sa svim tim ritmičkim jezicama. Sva ta tradicija se spaja i tvori tu predivnu umjetničku formu. Primjerice, blues je suštinski dio glazbe. Kad sam ga počeo pažljivije slušati nevjerojatnog gitarista i pjevača Mississippi Freda McDowella, shvatio sam koliko je smislen. Ne mislim da sam stručnjak za blues, ali puno ga slušam i proučavam. Za mene je to životno pitanje – baviti se glazbom izražajnosti, suštinom onoga što glazba jest, iskazom gubitka, čežnje, patnje… Sve to dolazi mi kroz blues. Ne mogu to razdvojiti od glazbe općenito, jer bez toga bismo izgubili duhovnost, karakter. Obožavam različite vrste bluesa, gospel glazba je također ostavila snažan utisak na mene, posebice rani gospel, a također volim Motown glazbu. Aretha Franklin je ostavila snažan utisak na mene još u mojim mladim danima. Današnji glazbenici trebaju si postaviti pitanje gdje je blues. Za mlade je glazbenike koji rade na različitim zamislima potrebno baviti se bluesom, kao i učenjem skladbi “All the Things You Are”, “Autumn Leaves”… Moraju se baviti harmonijom, timeingom, formom skladbi. To bi bio moj osobni poklon mladim glazbenicima. Moraju vježbati za nastupe u raznim situacijama. Svaki improvizator mora naučiti jezik, tek tada može komunicirati s ritam sekcijom.”
“Jednom je Lester Young s velikom grupom glazbenika putovao autobusom na turneju. Mladi je tenorist vježbao razbacujući se tehnikom i nevjerojatnom virtuoznošću, a Young, koji je sjedio pokraj njega, rekao mu je: “Možeš li mi odsvirati baladu, možeš li mi otpjevati pjesmu?” Želim otpjevati pjesmu i to uvjerljivo. U Norveškoj sam upoznao promotora koji je godinama bio umjetnički voditelj Molde Jazz Festivala. Divan čovjek. Rekao sam mu da divim Janu Garbareku, a on mi je rekao da je, kad je bio mlad, zvučao baš poput Dextera Gordona. Ja sam pak rekao da to nije moguće, ali on je tvrdio da je to istina, da ima snimku na kojoj kao osamnaestogodišnjak svira uz Niels-Henninga Ørsteda Pedersena. Tražio me moju e-mail adresu. Tjedan dana poslije poslao mi je tu snimku benda koji je svirao blues u stilu Dextera Gordona i Johnnyja Griffina. Saksofon je svirao Jan Garbarek. Bio sam impresioniran jer on inače ima osebujan zvuk i unikatan pristup, razvio je vlastiti stil. Njegov zvuk ne doima se kao da je povezan s onim Dextera Gordona. To je karakterističan ECM zvuk. No kad sam slušao tu snimku zvučao mi je baš kao Gordon.”
Događaj za pamćenje
McCaslin osjeća strast prema raznim glazbenim žanrovima. Redovito sluša izvedbe glazbenika koji su u raznim razdobljima njegove karijere na neki način ostavili dojam na njega i koji ga svojim pristupom intrigiraju, bez obzira uključuje li nešto od toga u svoje stvaralaštvo ili ne. “Najvažnije je da tražim ono što otvara moj um, zaokuplja moju maštu, ispunjava me začuđenošću i nadahnućem”, objašnjava. “Djelomičan popis onoga što mi se u posljednje vrijeme nametnulo kao blisko tom načinu razmišljanju; Neil Young – “Le Noise”, Arno Bornkamp – “Buka od Horn”, The Smile – “A Light for Attracting Attention”, The Comet is Coming – “Hyper -Dimensional Expansion Beam”, The Prophets in the City – “The Bogie Band”. Što se tiče glazbenika koji me nadahnjuju, ogroman je popis koji se neprestano širi. Moje najranije ljubavi su John Philip Sousa, Chuck Berry, The Beach Boys i AC/DC. U dobi od dvanaest godina, kada sam počeo svirati saksofon, oduševili su me John Coltrane, Paul Gonsalves, Charlie Parker i Duke Ellington. U mojim tinejdžerskim godinama to su bili Michael Brecker, Tower of Power, Joe Henderson i mnogi drugi. Biti glazbenik ujedno je i biti student. Uvijek ćemo imati puno toga za slušanje, puno je toga iz čega možemo učiti. Nikad nema dovoljno vremena za proučavanje sve sjajne glazbe koja postoji. To sam osjetio kod Davida Bowieja; mogao je slušati veliku količinu glazbe, brzo je obraditi i nastaviti ići naprijed.”
McCaslin je te spoznaje usvajao slušajući glazbu i učeći, ali i svirajući s velikanima jazza i ne samo jazza. Osim Garyja Burtona, njegovi su suradnici i mentori bili David Binney, Danilo Perez, Dave Douglas, Maria Schneider i drugi. S njima je svirao u raznim situacijama. Jedna od njih je bila njegova prva velika turneja sa sastavom Garyja Burtona tijekom koje je krajem 1980-ih nastupio i u Zagrebu. “Nakon koncerta upoznao sam Boška Petrovića u njegovom klubu gdje je te večeri bio jam session”, prisjetio se. “Odjednom sam na bini ugledao Joea Passa koji me pozvao da zasviram s njim, a tada sam bio jako mlad, imao sam dvadeset ili dvadeset i jednu godinu. Odjednom sam se našao na bini svirajući s Joeom Passom. Bio je to događaj za pamćenje, jako zabavno. Bilo je još takvih doživljaja, ali taj je bio dokaz da glazba može biti nevjerovatna, da može biti uzvišena. Osjećao sam povezanost s duhom glazbe. To što se dogodilo osjetio sam kao neki vid poniznosti. Jednom, dok sam još također bio mlad i dok sam svirao u Burtonovom sastavu, imali smo dogovoren niz koncerata u Kanadi, na festivalima koji se tamo održavaju tijekom lipnja i srpnja. No imao sam vodene kozice i nisam mogao ići na tu turneju. Zadnji koncert bio je u Montrealu. Oporavio sam se do kraja tjedna i otišao na zrakoplov kako bi im se pridružio. Svirali smo u velikom montrealskom klubu Spectrum. Na tom koncertu je Pat Metheny bio Burtonov poseban gost. Prije toga Pat je neko vrijeme bio član Garyjevog sastava, ali tada već jako dugo nisu svirali zajedno. Samo njegova prisutnost izazvala je snažan, moćan, uzvišen dojam na sve u sastavu. Bio je to jedan od koncerata na kojima se svi osjećaju povezani, na kojima su svi uzbuđeni. Kao veliki obožavatelj Pata Methenyja odjednom sam se, kao dvadesetjednogodišnjak, našao s njim na pozornici. Iznimno uzbudljivo! Bio je to sjajan nastup. Odlično je svirao. Bio je to jedan od najvažnijh koncerata koje sam održao u mladosti.”
Lijepa simetrija
Važno iskustvo McCaslin je stekao i svirajući u poznatim big bandovima, među ostalima s onima Georgea Gruntza i Gila Evansa te s Mingus Big Bandom. No u tom kontekstu najvažniju suradnju ostvario je s Mariom Schneider. “Kad svirate u velikom ansamblu to je potpuno drukčije okružje”, objašnjava. “Puno toga ovisi o tome kako ritam sekcija svira dok improvizirate, kako procjenjuju tu situaciju. Maria Schneider je predivna. Njezin pristup donosi osjećaj topine u tom orkestru. Na probama polaže veliku pažnju na detalje. Duboko uranja u glazbu kako bi donijela puno elemena koji bi mogli biti prosvirani i na koje treba obratiti pažnju. Ona vodi kroz proces koji će to izbaciti na vidjelo i koji će dovesti do toga da glazba dosegne razinu po kojoj je poznata. Precizna je, zna što želi i zna to objasniti na zanimljiv način. Primjerice, imamo melodijske pasaže koje ponekad možemo svirati legato, ponekad stakato, a ponekad nam kaže da neku melodiju svirao kao da plešemo, da “plešemo” kroz izvedbu. To je na neki način prilično slikovito.”
“To je zanimljiva analogija, dobar način da se opiše glazba. To je doista kreativan pristup. Ona postavi posebno okružje za izvođenje onoga što je napisala: harmonije, solo dionice, pratnju… Boje su posebne. Ohrabruje ritam sekciju da u sviranje unosi puno slobode i da pristupa na interaktivan način. Zato su članovi njezinog orkestra uspješni, jer ubacuje ih u međuodnos. To je visoko kvalitetno orkestrirana glazba s postavljenim posebnim okružjem i puno slobode za soliste. Uspostavlja međuigru između napisanog i improviziranog. To djeluje uvjerljivo. Divno je svirati s njom. Zaista je sjajna glazbenica, predana ostvarenju svoje glazbene vizije što je predivno. Ima poseban način dirigiranja. Silno se trudi kako bi povezala sve vidove svoje glazbe. To se reflektira u načinu na koji dirigira. Skladba i njezin način dirigiranja su neodvojivi. Svjesna je svih detalja, svih nota, smjera u kojem se skladba kreće, svih novih detalja, dinamike i izražaja koje nastoji izvući iz orkestra. Sve to odražava se u njezinom dirigiranju. Predivno! Tako stvara lijepu simetriju. Zato volim svirati s njom.”
(Preuzeto iz Novog lista od 23. travnja 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
