Dumasov roman napisan je prije nešto manje od dvjesto godina i kao takav danas djeluje naivno i pompozno, pretjerano melodramatično i neuvjerljivo. Umjesto da ga pokušava pretvoriti u nešto što bi današnja publika lakše progutala, Bourboulon ga predstavlja takvim kakav jest, negdje na razini tek malo višoj od istoimenog crtića koji je tvrtka Hanna-Barbera proizvodila krajem šezdesetih.

Kad bismo krenuli u pregled svih ekranizacija slavnog povijesno-pustolovnog romana “Tri mušketira” francuskog književnika Alexandrea Dumasa, trebali bismo se vratiti više od stotinu godina u prošlost, u razdoblje prije zvučnog filma i prvih dodjeljenih Oscara, točnije godinu 1921. kad je objavljen prvi celuloidni uradak s dežurnim mačevateljem tog vremena, Douglasom Fairbanksom (“The Thief of Bagdad”, “Robin Hood”, “The Mark of Zorro”), u ulozi nadobudnog D’Artagnana. Vraćat će se ta slavna avantura na holivudska platna i u svakom od narednih desetljeća, prvo u obliku glazbene komedije s Donom Amechejem 1939., a zatim i 1948. s Geneom Kellyjem nasuprot kojeg će Richelieua igrati Vincent Price, dok će Milady tumačiti Lana Turner.

Možda najpopularnija filmska verzija ove priče bit će objavljena prije 50 godina u režiji Richarda Lestera, a nosit će je snažna glumačka ekipa u kojoj su se našli velikani kao što su Michael York, Oliver Reed, Richard Chamberlain, Raquel Welch, Charlton Heston, Faye Dunaway, Christopher Lee i mnoga druga imena s tadašnje holivudske A-liste. Praćen istovremeno snimljenim nastavkom “The Four Musketeers” objavljenim naredne godine, Lesterov film postigao je uspjeh kod publike i kritike i postavio zlatni standard za ekranizacije Dumasa, a koji neće dostići sljedeća ostvarenja uključujući neslavni Disneyjev pokušaj iz devedesetih, a još manje ovogodišnji britanski pokušaj kojem je najveći doseg u pokušaju uvođenja novosti bio promjena boje D’Artagnanove kože.

Srećom, s mnogo više uspjeha stvar su ponovno u ruke uzeli sami Francuzi, a slijedeći Lesterov primjer, redatelj Martin Bourboulon (recentno je snimio povijesnu romansu “Eiffel”) svoj je uradak podijelio u dva fima, od kojih je prvi, podnaslovljen “D’Artagnan” u naša kina stigao prije tjedan dana, a drugi, “Milady” se očekuje krajem godine. Štoviše, čini se da je radnja koju njegovi filmovi pokrivaju razdijeljena po nastavcima jednako kao i ona “Tri” i “Četiri mušketira” otprije pola stoljeća, pa prvi pokriva sve od dolaska mladog junaka u Pariz do povratka iz Londona.

Bourboulon radi s glumačkom ekipom solidne snage u kojoj se mladom Françoisu Civilu u ulozi naslovnog junaka pridružuju veteran Vincent Cassel kao Athos, Eva Green kao beskrupulozna Milady te Vicky Krieps koja nakon lanjske uloge austrijske carice Sisi ovaj put glumi Anu Austrijsku. Novitet koji novi film u odnosu na izvornik donosi jest dio radnje koji se odnosi na podmetanje ubojstva Athosu oko kojeg će se razviti najveći dio zapleta, a usklađivanje s duhom vremena može se eventualno tražiti u činjenici da je jedan od mušketira prikazan kao biseksualan. Unatoč tome, ova ekranizacija “Mušketira” djeluje prilično staromodno ako se izuzmu scene borbi snimane iz ruke te upotreba dronova u nekoliko scena.

Zapravo, upravo taj staromodni pristup čini ovu adaptaciju ugodnom u vrijeme kad se sve pod pritiskom pokušava ispričati na neki novi način. Dumasov roman napisan je prije nešto manje od dvjesto godina i kao takav danas djeluje naivno i pompozno, pretjerano melodramatično i neuvjerljivo. Romanse koje prikazuje, prvenstveno ona između kraljice i vojvode od Buckinghama, a zatim i ona samog D’Artagnana i njegove stanodavke Constance, djeluju smiješno u svojim izlijevima ljubavi bez imalo erotike, no prihvaćamo ih zdravo za gotovo kao produkt zakona upisanog u priču.

Umjesto da ga pokušava pretvoriti u nešto što bi današnja publika lakše progutala, Bourboulon materijal predstavlja takvim kakav jest, negdje na razini tek malo višoj od istoimenog crtića koji je tvrtka Hanna-Barbera proizvodila krajem šezdesetih. Primjer je to eskapizma koji nam romantične bajke pružaju u crnim vremenima i kao takve ga valja prigrliti. U svakom slučaju, riječ je o jednoj od boljih koliko-toliko vjern(ij)ih ekranizacija romana koja nas ostavlja da čekamo njezin nastavak, ako već ne s nestrpljenjem i uzbuđenjem, onda barem s nekom vrstom ravnodušnog zadovoljstva.

Ocjena filma pada negdje na pola puta između šestice i sedmice, ali bit ćemo danas dobre volje i dodijeliti mu višu u nadi da će je nastavak opravdati.

Ocjena: 7/10

(Pathé, 2023.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute