Nakon dvije sezone u kojima je odlučivala publika, sinoć su na Eurosongu o pobjedi odlučili žiriji nacionalnih TV kuća.
Kao prvo, dosad se nije dogodilo da je neki hrvatski izvođač pred Eurosong uspio pobuditi toliki interes i povući toliko veliki broj ljudi da zdušno navija za njega na istom tom natjecanju kao što je to učinio Let 3. Taj bend je na velika vrata ušao ne samo u hrvatski mainstream prostor već i puno šire. Vjerojatno je blizu stotinu milijuna (realnih, a ne kupljenih) pregleda na Youtubeu i ostalim streaming platformama, a prezentirali su svoju viziju, stil i stav na manifestaciji koja nipošto nije njihov par rukava. Biti sedmi po broju glasova publike u toj konstelaciji, daleko je vrijednije nego da su kod publike prošli nezapaženo, a da su ih žiriji nacionalnih TV kuća favorizirali.
Također ne treba zaboraviti ni onaj početni glasački impuls koji ih je doveo do pobjede na Dori, a to je velikim dijelom bilo kako bi otišli na Eurosong da bi ga ismijali. No kako je krenuo interes proteklih mjeseci stvorila se masovna nacionalna mantra kako je ustvari riječ o favoritima. I na tu mantru su se mnogi uhvatili i potom je krenula navijačka groznica slična onoj koja prati i domaće sportske reprezentacije čim se npr. odlijepe od nekih osmina finala na nekom natjecanju. To je jednostavno tako. Navijačka smo nacija, vjerojatno ništa manje navijačka spram bilo koje druge. No s druge strane sport je egzaktna disciplina s egzaktnim rezultatima, a glazba nešto sasvim drugo. U sportu se svake sezone točno zna tko su šampioni. S glazbom nije tako iako postoje natjecanje poput Eurosonga.
Kao drugo, ne postoji natjecanje u bilo čemu koje je na glasu kao Eurosong po iznimno čudnim i tajnovitim kriterijima, posebno onom famoznom da treba pogoditi pravi trenutak ili da se nekom moraju „poklopiti zvijezde“. Drugim riječima, prevrtljivi su kriteriji Eurosonga. S jedne strane je zabranjeno iskazivanje političkih stavova, s druge strane postoje sezone kad se mrtvo hladno kaže kako je rezultat nečije pobjede čista politička odluka. Uzmimo za primjer samo prošlu godinu kad je empatija prema Ukrajini tri mjeseca nakon ruske vojne agresije presudila i o izboru pobjedničke pjesme na Eurosongu. To je dakako razumljivo jer je za tu pobjedu bio zaslužno glasanje širokog auditorija, prema tome nitko se nema pravo petljati u motive i empatiju svakog pojedinca koji je svoj glas dao bilo kome.
Je li nakon toga bilo pogrešno imati zaključak da je ispravno imati jasno određenje prema ratnoj tragediji koja je zadesila Ukrajinu. Nije. Jesu li Let 3 to zapakirali u svoj scenski izričaj najbolje što su mogli? Jesu. Ali druga je stvar što su se ove godine tamo doimali kao usamljeni hipiji u tom stavu spram svih ostalih, izuzev možda švicarskog predstavnika koji je također došao s antiratnom pjesmom na Eurosong.
Konkretno. ove sezone je nešto drugo bilo u modi iako rat u Ukrajini ne jenjava. Za držanje Ukrajine u fokusu obilato se pobrinuo ovogodišnji organizator najbolje što je mogao i to je u neku ruku vjerojatno doživljeno kao maksimum hommagea po tom pitanju. Na koncu i ukrajinski predstavnici su došli s pjesmom koja je napravila odmak, tj. s crnim pjevačem i scenskim showom koji je igrao na kartu tehnološkog napretka. Samim time ni Ukrajina nije bila favorit o kojem se priča ove godine.
Pojavljivanje Björna Ulvaeusa iz grupe Abba u prijenosu finalne večeri ipak je dalo naslutiti što je trend ove godine. A to je Švedska, tj. činjenica da se iduće 2024. navršava 50 godina od pobjede Abbe na Eurosongu kao najsvjetlijeg trenutka u povijesti te manifestacije, jer Eurosong u pedeset godina nakon toga nije iznjedrio niti jednu zvijezdu čiji sjaj se može mjeriti sa sjajem Abbe. S tim je koincidirala činjenica da se švedska pobjednica Loreen iz 2012. (s pjesmom „Euphoria“) prijavila po drugi put i jurišala na mogućnost da pobijedi dvaput što je dotad jedino pošlo za rukom irskom pjevaču Johnnyju Loganu 1980. i 1987. godine. Dakle, čudesna prilika da Eurosong oživi još jedan mit o svojoj čudesnosti drugog pokušaja.
Kao treće, nije toj konstelaciji bila nikakva prijetnja to što je dosad uglavnom minorna Hrvatska poslala neke super-čudake, već izvođač iz jedne druge skandinavske zemlje – Finske. Ako netko treba plakati zbog svega što se sinoć dogodilo, to su Finci jer njihov Käärijä nije imao toliko povoljnu poziciju nakon glasanja žirija kao što su to prije dvije godine imali talijanski Maneskin pa da razvali pripetavanje Švedske, Italije i Izraela u finalnom poretku, kao što je Maneskin razbucao pripetavanje Francuske i Švicarske 2021. i napravio neočekivani preokret.
Je li se već u utorak u prvoj polufinalnoj večeri znalo da je po glasovima publike „Cha Cha Cha“ veći favorit od „Tattoo“? U to se može biti svakako siguran. No Eurosong nije natjecanje gdje odlučuje samo publika. Odlučuju i žiriji nacionalnih TV kuća. A čudna je koincidencija da su upravo oni bjesomučno trpali Švedskoj dvanaestice, kao što su trpali i prošle godine Englezu Samu Ryderu, samo što Ryder nije mogao dobaciti dalje od Ukrajine, ali je cilj postignut i s drugim mjestom, tj. da Eurosong nakon niza decenija ponovno dođe na otok.
Ovog puta glasovi publike nisu bili odlučujući i zbog toga je ostao kiseli okus u ustima nakon sinoćnjeg raspleta u finalnoj večeri. Jedino hrvatskom žiriju očigledno nitko nije ništa došapnuo, jer je 12 bodova već tradicionalno išlo talijanskom predstavniku. Hm, ili možda jest, obzirom da je Talijan tijekom glasanja žirija bio odmah iza Loreen?
Mama kupila traktora, Cha, Cha, Cha i ode pobjeda u ruke Švedske, ŠČ!
Jedan moj kolega novinar je dobro sinoć poentirao svojim komentarom na društvenim mrežama napisavši da je Eurosong natjecanje u kojem uvijek pobjeđuje ABBA.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
