Najnovija igrana adaptacija nekog od klasičnih naslova iz Disneyevog animiranog repertoara nadmašuje očekivanja i uspijeva nas uvjeriti da je mnogo više od keširanja postojećeg sadržaja prema uhodanom receptu.
Gledajući igrani remake Disneyjeve “Male sirene” koji je ovaj tjedan došao na kinorepertoar, teško je ne sjetiti se onih dana prošle godine kad je na internet pušten prvi trailer za ovaj film, a razjarena horda mrzitelja dočekala ga je na nož uglavnom zbog činjenice da je naslovna uloga mlade Ariele dodijeljena tamnoputoj glumici Halle Bailey. Online desnica shvatila je to kao još jedan dokaz da se Disney pretvorio u jednog od glavnih stjegonoša woke kulture (guverner Floride i najnoviji kandidat za predsjednika SAD-a Ron DeSantis ušao je oko toga u sukob s njima, što je završilo odustajanjem tvrtke od gradnje milijardu dolara vrijednog kampusa u njegovoj državi) i da je politika “uključivosti” likova drugih rasa i seksualnih orijentacija u Hollywoodu prešla svaku mjeru.
Možda se može braniti teza da se takvi likovi u nekim produkcijama javljaju više forme radi nego zbog bilo kakve dubine koju bi stvarno dodavali sadržaju, no činjenicu da je adaptacija voljenog crtića s kraja osamdesetih napadana zbog Bailey teško je opisati bilo kako drugo osim ne pretjerano prikrivenim rasizmom, prvenstveno zato što se čini da je odabir glavne glumice u mjuziklu Roba Marshalla teško mogao biti bliži savršenstvu. Mlada Halle zrači u svakoj sceni, prekrasno pjeva i ima karizmu koja upućuje na to da bi mogla postati jednom od sljedećih velikih zvijezda Hollywooda. Već ove godine to će moći dokazati u glazbenoj reinterpretaciji književnog i filmskog klasika “The Color Purple”.
Ipak, to je samo jedan od elemenata u kojima nova adaptacija nadmašuje očekivanja, što je svakako dobar znak, budući da su neka od posljednjih prebacivanja Disneyjevih klasika na područje igranog filma ili podbacila, ili prerasla u grozomorna razočaranja. Nije potrebno ići dalje od onog zadnjeg u nizu, strašnog “Pinocchija” u režiji Roberta Zemeckisa s Tomom Hanksom u ulozi Geppetta, filma koji je izašao praktički istovremeno s nemjerljivo boljom nagrađivanom stop-motion verzijom Guillerma Del Tora i na taj način s pravom ostao zasjenjen i praktički izgnan iz pamćenja.
Ne može se reći da od 2010. naovamo nije bilo i kvalitetnih uradaka među filmovima nastalima u ovoj praksi, od starijih poput “The Jungle Book” Jona Favreaua do novijih kao što je “Cruella”, a čak i kad nisu kvalitetom dosezali vrhunaravne visne, ovi su naslovi uvijek ostvarivali značajne rezultate na kinoblagajnama, pa je tako “The Lion King” (ponovno u režiji Favreaua, premda nije riječ o igranoj adaptaciji per se) zaradio preko milijardu i pol dolara i postao animiranim filmom s najvećom zaradom u povijesti. Nakon toga činilo se kako je dovoljno da se postojeći sadržaj samo prepakira i ponovno ponudi publici koja će pohrliti da ga još jednom proguta. Mlađe generacije u možda prvom susretu, a njihovi roditelji iz nostalgične gladi.
Dok paralelno Disney i Pixar stvaraju novi materijal koji je više u skladu s duhom vremena po sadržaju i izvedbi, “Mala sirena” može djelovati poput kakvog atavizma. Nastala prema bajci Hansa Christiana Andersena napisanoj prije gotovo dva stoljeća, ova priča oživljava trope o kraljevićima i kraljevnama iz supotstavljenih svjetova, no unatoč tome u svojoj staromodnoj romantici postiže uspjehe koji modernim
ljubavnim filmovima neprestano izmiču (pročitajte sinopsis filma “Love Again” koji također trenutno igra u kinima – nemojte ga gledati – i sve će vam biti jasno). Za to je djelom zaslužna kemija između sirene i princa Erica kojeg s dozom šarmantne britanske razbarušenosti u stilu mladog Hugha Granta igra Jonah Hauer-King, ali i odluka da se bajku ostavi bajkom, a da se eventualne poruke vezane za aktualnu eru zamijeni onim svevremenskima.
Da sve ne padne na leđnu peraju mlade Bailey potrudili su se i neki sporedni glumci. Melissa McCarthy je nezaboravna kao morska vještica Ursula, te u ulogu glavne negativke, s kojom Ariel sklapa faustovski ugovor u kojemu će grlo mijenjati za par nogu, unosi humor i slojevitost, a osim toga ima i najbolji song u cijelom filmu, “Poor Unfortunate Souls”, koja je, kao i većina glazbenih brojeva u filmu ostala vjerna onima iz izvornog animiranog uratka. Tako ćemo čuti i neizbježnu “Part of Your World”, kao i Oscarom nagrađenu “Under the Sea” te “Kiss the Girl” koje ovdje izvodi Daveed Diggs u ulozi raka Sebastiana u calypso stilu koji će nas podsjetiti na repertoar nedavno preminulog Harryja Belafontea.
Film donosi i ponešto novonapisane glazbe koju potpisuje sveprisutni Lin-Manuel Miranda, a među novim pjesmama izdvaja se zarazna “The Scuttlebutt” koju izvodi jedna od najboljih komičarki današnjice, sjajna Awkwafina u ulozi morske ptice (gnjurčice?) Scuttle. U tom nizu pretežno snažnih sporednih uloga ostaje nam dojam da je talent oskarovca Javiera Bardema potraćen na nezanimljivu ulogu kralja Tritona. Svi oni vođeni su znalačkom rukom Roba Marshalla koji je najveći dio karijere posvetio upravo mjuziklima, no čak ni njegov Oscarom nagrađeni “Chicago” (koji je prisjetimo se, u kategoriji najboljeg filma prije dva desetljeća potukao superiorne “Pijanista” i “Bande New Yorka”) nije šarmirao kao ovi poznati songovi iz “The Little Mermaid”.
Onaj dio prvotnih kritika koji se nije odnosio na rasu sirene (uzgred i pitanje rase je u filmu objašnjeno kroz Tritonove kćeri “sedam mora”, od kojih je gotovo svaka druge rase – a zašto i ne bi bile, pobogu, fiktivna su stvorenja?) bio je upućen tehničkoj strani filma, pogotovo scenama koje se odvijaju pod vodom, i tu im se mora dati za pravo i priznati da su mogle biti bolje izvedene. Hollywood s tim muku muči i u drugim filmovima (vidi “Aquaman”), ali čini se da se s budžetom “Sirene” ipak moralo iznaći kvalitetnije rješenje. Drugu zamjerku možemo uputiti i završnici filma u kojoj stvari naglo eskaliraju i postaju prevelike za ekran (Ursula i doslovno), no u gotovo svakom drugom pogledu “The Little Mermaid” nadmašuje očekivanja i uspijeva nas uvjeriti da je mnogo više od keširanja postojećeg sadržaja prema uhodanom receptu.
Ocjena: 7/10
(Walt Disney Studios, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
