recenzija

Svi koji vole Dylanov eklektični stil koji često spaja fakte s fikcijom, poeziju s filozofijom i glazbu sa svim ostalim disciplinama ljudskog duha, bit će više nego zadovoljni s njegovim novim izletom u književnost, promišljenim uvidom u građu kao i često politički peckavim komentarima koje zdušno prosipa stranicama svoje nove knjige.

Iako Satchma pamtimo kao pionira i jednu od prvih crnačkih megazvijezda u Sjedinjenim Državama, njegova slava ima i manje poznato naličje koje se odnosi na neprihvaćanje Popsa u određenim crnačkim krugovima.

Vrlo ujednačena kompilacija koju svira izvanredan bend i cijeli niz vrhunskih interpretatora koja ni u jednom trenutku ne zakazuje niti čini kakav pogrešan korak.

Svatko normalan zna da su vremena nenormalna, a od pitanja hoćemo li se imati čime grijati ove zime, zanimljivije je jedino pitanje kako je moguće da Nicki Minaj istovremeno ravnopravno supostoji s Thee Sacred Souls, a da to nikome nije pretjerano čudno.

U duhu kasnih šezdesetih, ploča djeluje kao soundtrack spaghetti vesterna u kojemu glavne uloge tumače natripani hipiji.

Iako su svi sastojci za odličnu ploču tu, gotovo jelo ipak nije odlično nego tek dobro.

Iva, Vava, Bobo i Sergej sviraju i pjevaju kao da ih nitko ne sluša, ali zvuče vrlo solidno.

Negrito je na novom albumu spojio utjecaje svega i svačega, no najvažnije je da pjesme nisu tek preslike raznih kultnih izvođača, već njegov autentičan i originalan glazbeni izričaj.

Podnaslovljena ‘Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića’ ova knjiga jest upravo to, ali i više od toga.

Udaljenost između hrvatske i njemačke prijestolnice iznosi otprilike 770 kilometara zračnom linijom, a od danas je možete prevaliti za nešto više od sedamdeset minuta koliko iznosi ukupno trajanje novog albuma grupe Chui, “Zagreb – Berlin”.

Ja sam jednostavan čovjek pa ako vidim da se netko zove Obognjayar, a da mu se album pak zove “Some Nights I Dream of Doors”, ne razmišljam baš previše nego kliknem i gotovo mi nikada nije žao. Tako je bilo i ovaj put jer Obongjayar bi u sljedećih nekoliko godina mogao eksplodirati na svjetskoj sceni.

Ovaj strip može ponekad podsjetiti na Bowiejevu recentnu lošu filmsku biografiju ‘Stardust’ u smislu da je, osim što velikim dijelom oba uratka pokrivaju isto razdolje i teme, počesto teško vjerovati da je lik kojim se djelo bavi uistinu stvarni David.

Album koji zvuči kao obiteljsko okupljanje na kojem dvojica starih drugova potpuno opušteno izvode pjesme na kojima su odrasla; mnogo je tu smijeha i veselja, zaigranosti i zabave.

Urnebesan, inteligentan, potpuno šašav i uzbudljiv, s dvije sjajne centralne izvedbe, ovo je film u kojemu su svi zamislivi sastojci nabacani, promiješani i preneseni na celuloidne role čistog ludila.

Da, dva su slona u sobi, ali niti jedan od njih nije dovoljno velik da bi se o njemu raspravljalo. Revirgin ima sjajan album i to je jedino što po slonovskom pitanju treba reći.

Nova, četvrta po redu zbirka pjesama varaždinskog pjesnika.

Svih dvanaest pjesama zapravo djeluju poput lutanja u krug po neprohodnom putu u kojem se putokazi konstantno okreću, mijenjaju mjesta jedan s drugim, zbunjuju i lažu. Ali cijeli taj kaos morate prihvatiti i potpunosti mu se prepustiti da biste bili nagrađeni spoznajom da je album doista sjajan.

Dvadeset godina nakon što je snimljen, a više od pola stoljeća nakon što su napisane pjesme koje ga čine, ‘Toy’ se napokon pokazuje kao dobrodošla pojava u gomili posthumnih Bowiejevih izdanja kojih je toliko da njihovo temeljito preslušavanje kroz godinu iziskuje pozamašan komad čovjekova vremena.

Crowell se pokazuje kao jedan od brojnih country izvođača koji najbolje uratke ostvaruju u zreloj dobi.

Scenarist i producent Jason Richman odlučio je pozvati Cobie Smulders i vješto prilagoditi i oživjeti Stumptown, koji je prije dolaska na male ekrane bio samo ironičan naziv za Portland unutar suludo detaljnih stranica istoimenog stripa.

Karijera braće Gibb je luda vožnja prepuna vrtoglavih uspona i strmoglavih padova i kao takva je neizbježno morala doživjeti ekranizaciju u rokumentarnom valu kojem aktualno svjedočimo.

Doba zalaska glavna je preokupacija Williejevih pjesama već toliko dugo da ga je već teško zamisliti da pjeva o bilo čemu drugome.

Više nego ljepota samoga jezika, Mirelinu poeziju odlikuje britkost i dovitljivost misli; ona zna servirati ideju jednako kao i zakucati poantu. Njezini stihovi mogu izazvati iskren smijeh naglas kao i knedlu u grlu.

Sazrijevanje, sasvim logično, može predstavljati priličan problem grupama kojima je zajebancija od početka bila sastavni i neizostavni dio izričaja, grupama poput zagrebačke šestorke Mašinko, svojedobno nazivane i ‘bendom koji pjeva samo o cugi’.

Dva Bad Seeda, jedan bivši i jedan sadašnji, istovremeno su se oglasila albumima s glazbom iz dokumentarnih filmova. Koji je bolji?

‘Live at Vinyl Factory’ snimljen je u sklopu programa ‘Vinyl Factory’ na kojem je instrumentalni četverac Truth ≠ Tribe promovirao svoj tada još neobjavljeni debitantski album ‘Distances’.

Frank Zappa rođen je na današnji dan prije sedamdeset i devet godina, a jučer je tim povodom objavljeno posebno reizdanje jednog od njegovih ključnih i najslavnijih albuma, ‘Hot Rats’, koji je ove godine obilježio svoju pedesetu obljetnicu.

Glazbeno gledajući, pred nama je nježnija i melodičnija inkarnacija benda, ali u ključnim trenucima Gira je još uvijek spojen na akumulator ida i prepušta se životinjskim nagonima bez cenzure.

Uz odobrenje portala dokumentarni.net prenosimo recenziju kontroverznog dokumentarca u kojem su iznesene nove optužbe protiv Michaela Jacksona vezane za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Film je podijelio javnost i uzburkao duhove, a o čemu je točno riječ u ovoj priči, pročitajte u nastavku.

Kontrabasist Jake Leckie objavio je album prvijenac na koji ljubitelji jazza svakako trebaju obratiti pozornost.