‘Pink album’ je nažalost ‘najsvjetliji’ domaći primjer upadanja u zamku drugog albuma.
Ne sjećam se jesam li ikad u procesu recenziranja i tijekom preslušavanja albuma nekog izvođača posegnuo za njegovim prijašnjim izdanjem kako bih napravio komparaciju. Nekako je to uvijek bilo istovremeno nepotrebno i neumjesno, pogotovo jer svak’ sa novim albumom ima i novu priču, tako da se nema tu što ni uspoređivati s onim od prije.
„Pink album“ grupe Pink studio stoga je vjerojatno prvi zbog kojeg sam ponovo nakon tri godine išao preslušavati prvijenac „Soundtrack za lutku“. I to ponajviše da se uvjerim jesam li ja prolupao od tolike glazbe u mojim ušima svih ovih godina. Sjećam se jako dobro da sam „Soundtrack za lutku“ ocijenio sa sedmicom. Gledano znatski, tj. svirački, Pink studio tad i nije stajao nešto posebno ružičasto, ali osjetila se inspiracija i stav. I bila je to grupa koja se u tom trenutku zatekla negdje između artističkog Svadbasa i pankerskog koprivničkog benda Don’t (oni koji su pratili scenu 90ih ih se sigurno sjećaju). Pink studio je bio i chic i rock, dijametralna suprotnost od onoga što je tada nudila zagrebačka scena u obliku intelektualnih introvetnih projekata ispred kojih je uglavnom bio ženski vokal, odnosno bendova poput Florijan, DeTour i Yammat.
Tri godine kasnije Pink studio se potpuno preokrenuo u cijeloj priči. Sad upravo zvuči kao loša kopija spomenutih grupa, jer pjevačica Ivana Kardum nije u interpretativnoj klasi Ivane Babić i Maje Posavec. Glazba je također izgubila svoju oštricu, Pink studio postao je sklon laganim notama. To su sada pop pjesme, koje bi se, u slučaju da se na Pink studio gleda navijački nastrojeno, mogle ugurati u hipsterski trend intelektualnog popa i nespretno usporediti s onim što radi Niplepeople i Hemendex. Međutim pop u kojem se zatekao Pink studio je prije svega zanatski slabo ispečen pop, koji je uz to i potpuno neuzbudljiv.
Tekstovi su pak posebna priča. Nema više oštrice između žensko-muških odnosa kakva se primjerica mogla osjetiti u pjesmi „Jutro poslije“ na prvom albumu. Kao da je letargija sve progutala. Kroz cijeli „Pink album“ se provlače dvosmislene fraze o tripovima, duvanju, bombonima. Sve je u nekom, hallu ispunjenom, after party ozračju, praznini spuštanja koja satire komunikaciju i donosi emotivnu ispraznost nakon nabrijanog doživljaja koji se obično teško opisuje. Stječe se dojam da je inspirativni dio grupe posljednjih godina više partijao nego što je bio kreativan, pa sad to drug iskustvo drže svojom glavnom devizom. Niz pjesama je u tom filmu, redom: „Pucam“, „Daj mi“, „Oko Mene (Večeras me odvedi van)“, „Lucija“, i „Zapalili smo raj“.
Ok, moderna glazba, ako tu uzmemo i većinu onog što je nastalo u XX stoljeću, sazdana je od upotrebe različitih opijata, ali i poezije i emotivne snage koja već desetljećima nepatvorena izlazi iz zvučnika velikog broja imena. Ako se i zaborave primjeri izvana i uhvati sadašnji trenutak, Pink studio nije u stanju proizvesti tekstove tog iskustva kao što to rade Majke ili Goribor. Ako je sve to samo šala i dvosmisleno draškanje slušatelja, onda nema tu ni humora jednog Stampeda ili Lollobrigide.
„Pink album“ je nažalost trenutno ‘najsvjetliji’ domaći primjer upadanja u zamku drugog albuma. Bend je htio nešto drugačije, tijekom tog procesa izgubio kompas i zatekao se na terenu na kojem je izrazito slab i neuvjerljiv. U prilog tome ide i potpuno nepotrebno gostovanje Luke Tralića Shota iz Elementala u „Zadnjoj stvari“, što više odaje dojam o neuspjelom ziceru za domaće tržište nego o provokativnom eksperimentu.
Ocjena: 4/10
(Menart, 2012.)