D.R.I. već gotovo trideset godina nije objavio novi album, ali predanost i žestina koji u njihovim nastupima ne jenjavaju, otkrivaju bend koji možda nikad nije postigao veliku slavu, ali svoj pionirski status dodatno potkiva filozofijom koja ne priznaje odustajanje dok još ima onih koji su ih još uvijek voljni slušati.
Trebao sam vjerojatno spavati – “in my bed, crashed out,” kako pjesma kaže – ali vrag mi nije dao mira jer se u Močvari, tom novorazotkrivenom leglu netolerancije, odvijao u posljednji čas dogovoreni koncert američkog benda Dirty Rotten Imbeciles, naširoko poznatijih pod skraćenicom D.R.I., rodonačelnika žanra zbanog crossover thrash koji su u ranim osamdesetima pokrenuli miješajući elemente hardcore punka i thrash metala u zvuk koji će otvoriti put većim i slavnijim sastavima kao što su, primjerice Suicidal Tendencies i drugima poput, recimo, Stormtroopers of Death.
D.R.I. je bend koji se, kako se dalo iščitati iz mnogih komentara i razgovora u Močvari sinoć, najviše konzumira u srednjoškolskim danima, ali naklonost prema njemu traje još dugo poslije, pa je tako publika u klubu uglavnom bila sastavljena od publike u rangu 40+ koju je u vrućinu Močvare dovukla nostalgija. I sam moram priznati da nisam često pomišljao na D.R.I. nakon srednjoškolskih dana, sve dok nedavno nisam vidio najavu njihovog večerašnjeg nastupa na Viva La Pola! gdje će pozornicu dijeliti s Brujeriom. No kad je početkom tjedna najavljen i zagrebački koncert, svega par dana prije njegovog održavanja, pitao sam se (kao i mnogi drugi) koliko će publike Teksašani moći privući u samom vrhuncu sezone s tako malo najave. Pun klub, pokazat će se.
Koncert Dirty Rotten Imbecilesa je vrsta programa koji odmah eksplodira i ne posustaje po pitanju energije do svoje zadnje sekunde. Možda bi ga malo više dinamike učinilo zanimljivijim iskustvom, ali publika koja ih dolazi gledati i slušati nije tu zbog neke zanimljivosti, već zbog adrenalinskih eksplozija koje će bend neprestano redati dok se prostor ispred pozornice ne pretvori u intense mosh (kako glasi i ime njihovih žanrovskih srodnika iz iste savezne države napisano na majici pjevača Kurta Brechta i stilizirano u obliku loga Heinekena) arenu u kojoj oni najizdržjiviji plešu, skaču i udaraju oko sebe poput tasmanijskih vragova na amfetaminima.
Nostalgičari u publici tako se načelno dijele u dvije skupine, aktivnu i pasivnu, od kojih prva ostaje u grotlu šutke i vrućinu kluba prisvaja poput kakvog pročišćujućeg iskustva. Oni iz dvorane izlaze tek nakratko koji put udahnuti zraka dok im se pogledi cakle, a um i tijelo nakratko su im vraćeni u mladost. Druga skupina izdržat će otprilike polovicu nastupa, a onda će sve učestalije izlaziti na terasu gdje se još da disati, popiti pivo, zapaliti cigaretu i porazgovarati s istomišljenicima. Oni shvaćaju da su prestari za intense mosh, ali im je drago da su tamo i mogu podijeliti iskustvo s istomišljenicima.
Bend ne posustaje, set im sadrži otprilike trideset pjesama od kojih neke, doduše, ne traju niti pune dvije minute prije nego što ih frontmen Brecht i gitarist Spike Cassidy, jedina dva stalna člana još od osnutka davne 1982., ne povedu u nešto drugo. Kurt koji je do maločas na terasi prodavao majice benda, na pozornici vrišti tako da mu nikad ne biste pomislili da je već prevalio šezdesetu, premda će vas možda nasmijati kad odluči izvesti pjesmu koju nisu dugo svirali, pa se pritom mora poslužiti čitanjem teksta s ekrana mobitela kako bi je odurlao.
D.R.I. već gotovo trideset godina nije objavio novi album, tako da sad u poodmakloj dobi možda djeluju kao vlastiti cover bend, ali ipak predanost i žestina koji u njihovim nastupima ne jenjavaju, otkrivaju bend koji možda nikad nije postigao posebno veliku slavu, ali svoj pionirski status dodatno potkiva filozofijom koja ne priznaje odustajanje dok još ima onih koji su ih još uvijek voljni slušati. Sinoć je mnogo takvih bilo u Močvari, bit će ih sigurno i večeras u Puli. Govoreći iz osobnog kuta, vjerojatno sam doista trebao spavati – “in my bed, crashed out,” kako već pjesma kaže – no je li mi žao što sam umjesto toga bio na koncertu? Nimalo, naravno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
