Benjamin Clementine je sinoć otpjevao istu frazu 55 puta zaredom.
Ne mogu danas ne razmišljati o razgovoru koji sam prije desetak godina vodio, upravo u istom dalmatinskom selu gdje uz prvu jutarnju kavu tipkam ovaj tekst, s prijateljem iz Portugala koji je nekoliko dana ranije gledao nastup Depeche Modea. Na pitanje kakav je koncert bio, odgovorio mi je kako bi bio prisiljen počiniti samoubojstvo da je samo još jednom čuo “Reach out and touch faith”.
Gledali smo i mi nedavno Depeche Mode u Zagrebu, svirali su, naravno, i “Personal Jesus” i koliko je puta mogao Dave Gahan otpjevati tu frazu? Deset? Petnaest maksimalno? Benjamin Clementine je sinoć za klavirom u šibenskoj Tvrđavi svetog Mihovila svirao pjesmu “Genesis”, singl sa svog aktualnog albuma “And I Have Been” u kojoj ponavlja frazu “We are trapped in free” i što mislite koliko ju je puta otpjevao zaredom? Deset? Petnaest? Možda čak dvadeset? Ne. 55. Slovima: pedeset i pet. Kako znamo? Zato što je sa svakim ponavljanjem odbrojavao od pedeset do nule, a kad je došao do jedan i nekoliko puta ponovio.
Mogli bismo pričati o Clementineu kao briljantnom kantautoru koji je sa svoja tri dosadašnja dugosvirajuća albuma zasjao na sceni kao predstavnik svojevrsne art-pop struje, markantni bosonogi tamnoputi Britanac koji je svojim prvijencem “At Least for Now” 2015. zasluženo odnio nagradu Mercury pjevajući o svom gradu, osjećajima i Winstonu Churchillu. Mogli bismo sinoćnji koncert prepričavati kao njegov premijerni nastup pred hrvatskom publikom u drugom djelu praćen talentiranim i mladim lokalnim gudačima svega mjesec dana nakon što je u susjednoj Sloveniji nastupio na ljubljanskom jazz festivalu. Ali, kad ćemo u budućnosti prepričavati doživljaje sa sinoćnjeg koncerta na “jednoj od najljepših jadranskih pozornica”, kako joj se tepa, pričat ćemo kako je otpjevao “We are trapped in free”. Pedeset i pet puta.
Clementine pjeva i svira klavir kombinirajući utjecaje iz popularne glazbe šansonjerske tradicije s elementima jazza i klasične glazbe uz izrazito poetične tekstove i ima neke kozmičke pravde da nam se odlučio predstaviti upravo u Šibeniku, gradu velikoga Arsena Dedića koji je upravo na tom estetskom krajobrazu dosegao vrhunce domaćeg glazbenog izričaja. Čak su i mnogi uvodni klasični pasaži koje bi Benjamin na tipkama prebirao dozivali u sjećanje neke od nezaboravnih Arsenovih dragulja poput “Moderato cantabile”. I o tome bismo mogli pričati za jedno pet-šest godina kad nas netko upita gdje smo bili na Veliku Gospu 2023., svega dva dana prije obljetnice smrti našeg neupitno najvećeg kantautora koji s Clementineom dijeli toliko poetike. Umjesto toga, sjetit ćemo se kako je Ben otpjevao “We are trapped in free” pedeset i pet puta.
Naš čovjek sa zidina, fotograf Valerio Baranović uslikao mi je prije koncerta primjerak setliste na kojoj su se našle uglavnom pjesme s prvog albuma, ali Clementine je nakon nekoliko skladbi odlučio zanemariti pripremljeno i svirati prema vlastitom nahođenju. Uspio je i publiku angažirati da zapjeva s njim i šarmirao nas je svojom neobičnom aurom svojevrsne introvertirane opuštenosti. Cijelo vrijeme je djelovao kao da je u vlastitom svemiru kojem smo mi dobili privilegiju nakratko svjedočiti, a u kojem vrijede pravila na kakva nismo navikli. Pravila koja mu dopuštaju da izrazi svoje skrivene misli i osjećaje redoslijedom kako mu se javljaju u umu. Pravila koja mu dopuštaju slobodu u toj mjeri da ona postaje zamkom. Pravila koja mu dopuštaju da otpjeva jednu te istu frazu o zamkama slobode pedeset i pet puta zaredom.
I mogli bismo prebirati po setlisti prisjećajući se pamtljivih trenutaka poput “God Save the Jungle” s drugog albuma “I Tell A Fly” ili bombastično nazvane “Superafricanamericanexpeditious” koju inače tako rijetko izvodi. Mogli bismo spominjati i posebno popularne skaldbe s prvog albuma (“I Won’t Complain” i “Cornerstone”, primjerice) koje je publika nekako najbolje prihvatila. Ali, kao Štulića, nužda nas nagoni da se uporno vraćamo na “Genesis” i “We are trapped in free” i da to spomenemo barem deset ili petnaest, kad već ne možemo pedeset i pet puta kao Benjamin Clementine, taj osebujni britanski kantautor koji je sinoć po prvi put nastupio u Hrvatskoj na Tvrđavi svetog Mihovila, jednoj od najljepših jadranskih pozornica.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
