Priča o albumu ‘She Ka Ra’ svakako je neobična, no i ključna za njegovo razumijevanje.
Glazbenicima je često teško, gotovo nemoguće, odrediti koje njihovo djelo u sebi nosi kapitalni značaj. Mogu odrediti koje vole više ili manje, a to često nema pretjerano veze s onim kako ono prolazi kod publike. No nekad se dogodi da se djelo mimo svih pravila i nakana na neki način odmetne i samo ispiše svoju sudbinu u srcima onih koji su ga stvorili. Nametne se kao kapitalno i sve što dolazi nakon te spoznaje je glazbenikovo ugađanje njegovim imperativima, jer to djelo upravo to zahtijeva. Sve drugo unosi nemir u životu onog ili onih koji su ga stvorili.
Priča o albumu She Ka Ra upravo je jedna takva priča, a ispričala mi ju je ovog ljeta u Koprivnici jedna od njenih glavnih akterica – Valerija Nikolovska. Napisati glazbenu recenziju mimo te priče bio bi s jedne strane krnji posao, ali s druge strane ona se neraskidivo utkala u subjektivni osobni osjećaj svakog preslušavanja albuma „She Ka Ra“, stoga jednostavno osjećam potrebu da je i ovdje prenesem, jer tako je to kad se netko povjeri novinaru. Nije to baš neko zanimanje ili poziv koji u svojoj agendi ima klauzulu čuvanja povjerljivih podataka. Naš zadatak je obično suprotne naravi.
Iako nikad dotad nismo sjedili i ćaskali, tog dana nakon otvorenja Festa Jazza u Koprivnici smo Valerija i ja u nekom opuštenom grupnom druženju festivalske ekipe i muzičara u hladu jednog dvorišta razgovarali kao da nam je to ne znam ni sam koji razgovor te vrste u nizu. Tu je na taj neki spontani način i krenula pričao o jednom neformalnom sessionu kojem je bilo suđeno da postane album.
Sve je počelo kad su se Valerija Nikolovska, njen životni partner i klavijaturist Viktor Lipić, te bubnjar Milo Stavros našli na sessionu koji je služio tome kako bi se isprobala neka studijska oprema. Nije postajala nikakva nakana da se tu mora raditi išta ozbiljno u smislu da se uvježbava neki materijal ili razmišlja o novim skladbama. Stanje potpune opuštenosti u muziciranju vodilo ih je nekim svojim putem koji je pronašao neke nove tokove neverbalnog komuniciranja kroz glazbu, da bi potom troje pobrojanih učesnika vjerojatno zaključilo da je sve nekako teklo glatko jer su se svi osjećali dobro i nesputano. Materijal su na sreću snimili.
Kasnije su ga Valerija i Viktor znali puštati prijateljima na večernjim druženjima, a svaki put su bivali svjesniji njegove magnetične privlačnosti jer su mu se stalno vraćali i uvijek iznova zaključivali kako je to bio jedan od onih sessiona na kojem su se kockice posložile same od sebe. Tko je slušao njihov zajednički bend / projekt Livada, dobro zna koliko su duboko u bluesu, soulu, jazzu, općenito onom što bi se kolokvijalno moglo nazvati kvalitetnom američkom glazbom u kojoj pored emocije veliku ulogu igra i perfekcija izvedbe, posebno ona improvizacijskog karaktera.
„She Ka Ra“, odnosno „Šikara“, ako shvatimo igru riječi koja obzirom da engleski naziv na engleskom nema neko pretjerano značenje, osim da je u sve uključen netko ženskog roda (o tome ću nešto više kasnije), po svoj prilici ne bi nikad izašla iz Valerijinog i Viktorovog dnevnog boravka da se nije dogodila jedna nesmotrena situacija.
Naime, Viktor je jednog dana čistio datoteke po svom računalu i tada greškom izbrisao snimku sessiona. U tom trenutku valjda biva svjestan koliko je bio emotivno vezan za to djelo i panično ulazi i u trošak vraćanja izbrisanih fileova s diska. Viktora Lipića sam upoznao prije više od deset godina prilikom snimanja dokumentarne priče o grupu Majke koja je tada objavila album „Teške boje“ na kojem je i on svirao. Ostao mi u sjećanju kao izrazito mirna i staložena osoba koju iz takta ne može izbaciti ni karakter kakav je Goran Bare. Stoga mi ga je bilo teško zamisliti u panici života zbog izbrisanog neformalnog sessiona, dok mu je Valerija prepričavala tijek zbivanja.
Možda netko misli da kvalitetnim glazbenicima ne bi bio problem ponovno odsvirati približno isti materijal, ali u glazbi općenito uvijek ima puno toga „odsviranog između nota”, često običnom uhu nečujnih detalja koji rade ogromne razlike od jednog do drugog sessiona. Uglavnom, nakon uspješnog vraćanja podataka glavnim akterima ove priče biva kristalno jasno da taj session mora biti objavljen na vinilu, ali uz sitna dotjerivanja i da će sadržati samo dvije skladbe; „So Many Faces“ na A strani i „Try To Forget“ na B strani.
Valerija je napisala tekstove koje je ovisno o atmosferi naknadno recitirala tj. pjevala kako bi dobili još neke dodatne zvučne dimenzije, a ne treba gubiti iz vida da su na skladbi „Try To Forget“ sudjelovali Davor Doležal i flautist Ivan Bonačić. „So Many Faces“ su ostavili odsviranu u originalnoj formaciji trija s Milom Stavrosom. Lipić je dakako sve snimio i producirao, što je i očekivano obzirom na sve, a Marinu Hraščanecu iz Intek Musica (koji je ove godine i objavio ovaj vinil) nije preostalo ništa drugo osim da pripremi mastering albuma.
Je li mi Valerija Nikolovska prepričavanjem ove priče dala nevjerojatni šlagvort pozadine nastanka albuma, ili mi je pak učinila medvjeđu uslugu, iskreno, još uvijek nisam siguran. No sa svakim vraćanjem ovom albumu uvijek me nanovo iznenadi višeslojnost njegovog narativa, jer se živo i živahno igra s dimenzijama, s lakoćom otvara i zatvara glazbena poglavlja, širi i sažima zvuk koji se isprepliće s tekstovima koji nekad zadiru i u sfere kratkih i efektnih komentara svijeta koji nas okružuju. Istovremeno je sanjiv, ali i zvučno angažiran, ne znate je li smrtno ozbiljan, ili vam se nekad ironično nasmije u brk u svom toku i tijeku čineći uvijek nestvarnu pomisao da kojim slučajem „She Ka Ra“ nije produkt dugog i pažljivog komponiranja i slaganja slojeva koji se prelijevaju jedan u drugi, već da je nastao na jednom sessionu na kojem nije bilo nikakvih unaprijed isplaniranih dogovora.
Na koncu, nije li to „zvučna Valhalla“ kojoj glazbenici teže svoj cijeli život? Odnosno, pustiti glazbi da progovori iz njih na način kako to ona želi i samo biti netko tko dešifrira i sprovodi u čujni eter „njenu volju“. Proba li se u tom smislu još jednom dešifrirati naslov i ako se značenje „Šikare“ proba shvatiti onako kako je napisano, a da se još malčice zanemari engleski jezik i potegne do drevnog Egipta, nazire se da je glavna nit vodilja stala i u njega.
Već je napisano da „she“ predstavlja nekog tko je ženskog roda, pa zašto ne interpretirati da je to glazba? U značenju pojma „Ka“ u starom Egiptu leži navodni duhovni dio pojedinog ljudskog bića ili boga, koji je preživio (s dušom) nakon smrti i mogao prebivati u nekom neživom predmetu, npr. kipu. „Ra“ je ime vrhovno božanstvo naroda s Nila. Dat ću sebi tu slobodu i sva ta značenja interpretirati u jedan logičan niz i reći da je u ovom slučaju duh Njenog božanstva Glazbe utkan u crni okrugli vinil. Taj duh je ‘unutra’, na veliko olakšanje trija kojeg je posjetio i dao im zadatak da ga podijele sa svima koje vinil „She Ka Ra“ na neki način privuče k sebi.
I čut ćete ga svaki put kad taj vinil stavite na gramofon.
Ocjena: 10/10
(Intek Music, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
