Najupečatljivija stvar na sinoćnjem koncertu kalifornijskih darkera She Wants Revenge svakako je bio fenomenalan zvuk kakav nažalost prerijetko čujemo u Močvari.
Jedna od glavnih tema među posjetiteljima sinoćnjeg koncerta kalifornijskih darkera She Wants Revenge u Močvari neupitno je bila gotovo zbunjujuće visoka cijena ulaznica; 35 eura u pretprodaji, 45 na ulazu, za bend koji je svoje zlatne dane doživio za vrijeme dvaju albuma sredinom takozvanih nultih, eponimnog prvijenca s početka 2006. i njegovog neposrednog nasljednika “This Is Forever” iz naredne godine, da bi se oglasili još jednim, donekle manje uspješnim “Valleyheart” nakon ponovnog okupljanja 2011. godine. Rijetko tko pamti da je u povijesti kluba na nasipu izdvajao toliku cifru na ulazu, ali to je ujedno i znak da se odlasci na koncerte u posljednje vrijeme na ovim područjima pretvaraju u jednako skupu zabavu kao i u razvijenijem svijetu, u zemljama sa znatno boljim standardom od onog hrvatskog.
Ako smo se na piću prije koncerta i pitali kako će domaća publika reagirati na visoku cijenu ulaznica i u kojem će se broju pojaviti na nastupu, sve su dvojbe otpisane na ulasku u klub u vrijeme najavljenog početka kad se na ulazu u Močvaru formirao impozantan red. Jednako zastrašujuće djelovali su i špaliri pred šankom, a sam klub bio je dupkom pun, pa je čak i u načelno i na dan po vanjskoj temperaturi uvelike ugodniji od nekih usred ljeta u kojima su održavani koncerti u istom klubu, vrlo brzo postalo jednako zagušljivo i vruće kao krajem sedmog mjeseca na istoj lokaciji.
U publici se našlo mnogo starijih “jabučara”, što ne čudi, budući da bend koji su osnovali Justin Warfield i Adam Bravin zvuči kao tek malo modernija verzija glazbe mahom iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, a koju se desetljećima moglo slušati u sklopu popularnih programa poput Night of Faith and Devotion ili Discorrosion na obroncima iznad Tuškanca, te koji i danas u ništa manjem broju privlače tu istu ekipu na svojim, doduše rjeđim, okupljanjima. Ova se godina koncertno pokazuje vrlo privlačnom za pripadnike te specifične supkulture, ali je, bojim se, i pogubna za njihove novčanike, jer na zagrebačkim pozornicama u posljednjih nekoliko mjeseci već se izredao cijeli niz njihovih najvećih favorita kao što su Depeche Mode, The Mission, The Cult i drugi, a očekuju se barem još i The Sisters of Mercy koji bi u studenom trebali pohoditi Boogaloo.
No, ne može se poreći da je sinoć u Močvari bilo i jednako mnogo mlađe emo ekipe koja je očito glazbeno stasala upravo u danima najveće popularnosti američkog benda čijem su nastupu došli svjedočiti, prvenstveno njihovog spomenutog prvog albuma čiji je sadržaj ujedno činio i najveći dio sinoćnje setliste. A uostalom bila je ovo vrlo rijetka ili čak sasvim vjerojatno jedinstvena prilika vidjeti ove momke i čuti pjesme kao što su “Red Flags and Long Nights” i “These Things” uživo. Ja, eto, ni dovoljno star da pripadam prvima, niti dovoljno mlad da se ubrojim u druge, pokazao sam se izgubljenom generacijom i vjerojatno pogrešnim čovjekom za ovaj zadatak.
Jedna od najupečatljivijih stvari na koncertu koji – da i ja napokon iskoristim ovu prečesto korištenu sintagmu – “potpisniku redova” nije donio previše uzbuđenja, svakako je bio fenomenalan zvuk kakav rijetko čujemo u Močvari, premda je riječ o istom onom razglasu na kojem i često načelno mnogo žešći bendovi zvuče pretiho za ono što bi trebali pokazati. She Wants Revenge imali su vlastitog “oblikovatelja zvuka” koji se nije libio odvrnuti “dugmiće” na pravu razinu i to se pokazalo najboljom odlukom sinoćnje večeri.
U ovom trenutku valja biti iskren i priznati da se spomenuti nedostatak uzbuđenja mora pripisati najvećim dijelom mojoj vlastitoj krivici, budući da sam u nekom trenutku bio prisiljen izići udahnuti zrak izvan paklenskog ozračja koje je nastalo ispred pozornice, a svaki put kad sam se pokušao vratiti u publiku, zapuhnuo bi me težak vonj znoja iz zagušljive dvorane, pa sam većinu koncerta slušao s vrata gdje se još moglo disati. Sasvim sam uvjeren da su fanovi benda iz tog razloga nastup doživjeli oduševljenije od mene, ali eto mi udarnici koji odrađujemo tri do četiri koncerta tjedno, a pritom nas već i godine stižu, moramo paziti na svoje zdravlje… A imam osjećaj da osobno sinoćnje grotlo ne bih preživio bez pojavljivanja ognjice i mučnine koja bi je pratila.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
