Nakon 73 studijska albuma, Willie Nelson se napokon odlučio pozabaviti naslovnim podžanrom country glazbe i isporučio album koji neće ostati upisan u kanon njegovih velikih djela čije slušanje pruža ugodnih, premda zaboravljivih 45 minuta.
Willie Nelson ove godine je proslavio jubilarni 90. rođendan, ali to ga ne sprječava da ispaljuje albume kao na traci. Od čovjeka u tako poznoj dobi možda bi bilo previše očekivati da stalno stvara neki novi izvorni materijal, pa se tako zadovoljava objavljivanjem raznovrsnih posveta raznim velikanima iz uglavnom američke glazbene povijesti (dva albuma s pjesmama Franka Sinatre, po jedna s glazbom Gershwina i Raya Pricea) ili prearanžiranjem vlastitih hitova, ili pak pločama koje pokoju novu pjesmu kombiniraju uglavnom s obradama. U prvoj polovici godine tako se oglasio s “I Don’t Know a Thing About Love”, zbirkom kompozicija posuđenih iz pjesmarice svog prijatelja Harlana Howarda, a sad je već izbacio i svoj službeno 74. samostalni album karijere nazvan “Bluegrass” na kojemu pjesme iz svog kanona izvodi u stilu po kojem je ploča i dobila ime.
Možda zvuči neobično da je Nelson čekao toliko dugo da se posveti tako bitnom podžanru countryja koji još od razdoblja Drugog svjetskog rata donosi zvuk apalačkog gorja s instrumentarijem najčešće predvođenim bendžom i violinom. To pogotovo zvuči neobično, budući da žanr u svom nazivu nosi i pojam grass, što je gotovo sigurno upućivalo na to da će se stari Nelson jednostavno morati zabaviti njime, kao i činjenica da je u pitanju vrsta glazbe koja je, unatoč svom dosta oštrom i izraženo hillbilly zvuku uvijek iznova nalazila put do šire publike.
Za to je uvelike bilo zaslužno i njezino često uvrštavanje u filmove, još tamo od kraja šezdesetih kad je “Foggy Mountain Breakdown” postala glavnom temom “Bonnie & Clyde” Arthura Penna ili kad je “Dueling Banjos” urezana u povijest popularne kulture svojim pojavljivanjem u “Deliverence”. Taj trend se nastavio i u novom stoljeću kad je objavljen megapopularni soundtrack “O Brother Where Art Thou” iz istoimenog filma braće Coen, a koji je stvorio novi poligon za upoznavanje mlađih generacija s glazbom koja je dobila ime po pratećem bendu svog rodonačelnika Billa Monroea, The Bluegrass Boys, a ne obratno kako se često smatra.
Pjesma „No Love Around“ koja otvara album prvotno je objavljena na Williejevom 17. albumu „Phases and Stages“ iz 1974., a u nova verzija je donekle razigranija i živahnija odjevena u prepoznatljivo bluegrass ruho. “Somebody Pick Up My Pieces” je nešto novija pjesma, dolazi s kraja devedesetih i albuma “Teatro”, a sjajno ju je obradila i Bettye LaVette na svom albumu “The Scene of the Crime” u produkciji Pattersona Hooda i odsviranom s njegovim Drive-By Truckersima. U novoj verziji ova pjesma je simptomatična po pitanju pretjeranog inzistiranja na pjesmama u sporijem tempu, dok je logično i očito da u ovakvim aranžmanima ipak bolje funkcioniraju one bržeg ritma.
Jedna od njih mogla bi biti “Good Hearted Woman” koja je postala najpoznatija u duetu s pokojnim velikanom Waylonom Jenningsom, ali već nakon nje starac ponovno staje na loptu sa “Sad Songs and Waltzes” koju najbolje opisuje sam naslov te “Home Motel”. Puštena u eter kao prvi najavni singl, „You Left Me a Long, Long Time Ago“ je pjesma koju je Willie snimio još davne 1964., a različite verzije pojavljivale su se kroz povijest, kao primjerice 1982. na albumu suradnje s Krisom Kristoffersonom, Dolly Parton i Brendom Lee „Winning Hand“, te albumu reggae verzija pjesama iz Nelsonovog repertoara „Countryman“ iz 2005. godine. Iako je u potonjoj verziji imala određeni šarm, nova je izvedba bolja.
“Yesterday’s Wine” postala je poznata kad je izišla na kompilaciji koja je poslužila kao manifest tada novog outlaw country žanra, “Wanted! The Outlaws”, svojevrsnom “Paket aranžmanu” iz Nashvillea sa sredine sedamdesetih na kojem su uz rodonačelnike Nelsona i Jenningsa predstavljeni Jessi Colter i Tompall Glaser. Ipak, kako se album primiče kraju tako se ubrzava tempo i Willie i njegov vjerni producent Buddy Cannon uspijevaju izvučiji najbolje iz sebe i pratećeg benda prvo na mamurnoj “Bloody May Morning”, a zatim i najvećem dragulju ove ploče po kojemu će ista vjerojatno ostati najbolje upamćena, a to je „Still Is Still Moving To Me”. Ova je pjesma izvorno objavljena 1993., a kasnije su je obradili izvođači iz različitih žanrova, poput Jella Biafre, frontmena legendarnih Dead Kennedys s gypsy punk bendom Life After Life, ili pak ska i rocksteady velikana Toots and the Maytals.
Album privodi kraju nova verzija jednog od najvećih hitova Nelsonove karijere, “On The Road Again“ koja je zasjela na vrh country ljestvice kad je objavljena 1980., a donijela mu je i Grammy za najbolju country pjesmu na dodjeli naredne godine, da bi sve završilo s najstarijim singlom osvježenim na ovom albumu “Man With the Blues”. Njezina povijest seže u davnu 1959. kad je izvorno objavljena kao njegov drugi singl karijere, a dosad ju je ponovno snimao prvo 1976., a zatim i 2010. na albumu “Country Music”.
“Bluegrass” je album koji neće ostati upisan u kanon velikih Nelsonovih djela, ali njegovo slušanje pruža ugodnih, premda zaboravljivih 45 minuta. Plava trava zaborava? Tako nekako, ako se izuzme doista sjajna “Still Is Still Moving To Me”. Nakon svega spomenimo još i to da je već najavljeno i sljedeće izdanje Williejevog kataloga, premda je ovaj put u pitanju tek još jedna greatest hits kompilacija koja izlazi početkom studenog. Jer zašto ne?
Ocjena: 7/10
(Sony Music Entertainment, 2023.)