Ako je neuspješni mainstream prodor vodio do albuma koji Algiers okrunjuje u kraljeve undergrounda, onda je sve dosad vraški imalo smisla.
Kako to obično zna bivati u grupnoj dinamici bendova, nakon trećeg albuma dolazi trenutak podvlačenja crte koji se svodi na: biti ili ne biti, ostati ili se raspasti. Grupa Algiers iz Atlante nije bila pošteđena toga, jer napravili su sve i nisu napravili ništa. Kako se uzme.
Kad su se pojavili 2015. godine s eponimnim albumom, u njih su se ulagale velike nade i gledalo ih se kao novo veliko poglavlje rocka u kojem je mnoštvo stilova bilo zamiješano angažirano, eklektično i intelektualno. Algiers su imali gospel, blues, rap, jazz, R&B, metal i spoken word, a album je došao na visoko 14. mjesto po Billboardovom Heatseekeru.
Naredni uradak „The Underside Of Power“ dospio je do 16. mjesta, a treći album „There Is No Year“ objavljen u siječnju, uskoro, pandemijske 2020. bio je nomen est omen i za tu godinu i za Algiers. Uspjeli su dobaciti tek do 85. mjesta u Njemačkoj, što se može protumačiti i time što je grupa posebno bila koncertno aktivna na Starom kontinentu, pa smo čak i mi u Hrvatskoj imali priliku pratiti klupski razvoj stvari po pitanju Algiersa.
Situacija pred „Shook“ nije bila nimalo ružičasta. Bend je bio pred raspadom pri povratku u Atlantu s turneje. Grupa je od okupljanja prošla puni krug od velike nade do povratka u underground. No taj povratak u Atlantu iz koje je sve i započelo bio je spasonosan. Franklin James Fisher i Ryan Mahan spontano su se ponovno našli, ali su izbjegavali razgovore o rastućim pritiscima i izgaranjima s turneje, već su zajedno na Youtubeu počeli kopati po alt-rapu.
„Subway Theme“ Grand Wizard Theodorea postao je idejna osnova za klicu ovog albuma, urbanih i kontrakulturnih stilova. Uranjanje u stvaranje novih beatova bio je sljedeći korak. Asimilacija svega što su dotad radili u novo inspirativno ruho bila je nova etapa. Po njihovim vlastitim riječima takav pristup potaknuo ih je da razmišljaju o pjesmama ne samo kao izvršni producenti po prvi put od njihovog debija, već i kao dirigenti svestranosti glasova. I onda su se dali u potragu za tim drugim glasovima. I našli su ih tamo gdje su i oni u međuvremenu završili, u krugu revolucionarskih suvremenika i legendi undergrounda.
Lista je svakako impresivna: Zack de la Rocha (Rage Against The Machine), Big Rube (The Dungeon Family), Billy Woods, Samuel T Herring (Future Islands), Jae Matthews (Boy Harsher), LaToya Kent (Mourning [A] BLKstar), Backxwash, Nadah El Shazly, Deforrest Brown Jr (Speaker Music), Patrick Shiroishi, Lee Bains III i Mark Cisneros (The Make-Up, Kid Congo Powers).
Impresivan je i output. Algiers su iznjedrili avangardni spoj hip-hopa, punk rocka i elektronike, ali ga nisu zaboravili ni okupati gospelom. „Shook“ nije samo jedan od „onih“ važnih albuma koji kreiraju nove zvučne krajolike, već i album kojeg se konzumira duži period i bez zasićenja, jer svako novo slušanje otvara neka nova vrata percepcije. Ovo je onaj ključni moment u kojem je jedan bend nakon neuspješnog proboja u mainstream sfere odlučio biti underground do kraja. Za pravi rock bend je ponekad to jedini ispravan izbor, jer kukati zašto je svijet takav kakav jest uglavnom nema učinka.
Taj ulazak u (dublji) underground fascinantan je već u prvom dijelu albuma u kojem Algiers kao da vode slušatelja kroz mračne i opasne dijelova grada. „Everybody Shatter“ je upravo takva do eksplozivnog i himnično odrješitog refrena. Ulazak u žešći alt-rap donosi „Irreversible Damage“, ujedno i vokalna suradnja sa Zackom de la Rochom koji za razliku od svog RATM kolege Toma Morella neće olako svakome gostovati, dok „73%“ alt-rapu daje uvrnutu bendovsku pratnju ukrštajući ga s prštavom pankerskom energijom.
Kratke vinjete „Cleanse Your Guilt Here“ i „As It Resounds“ šire raspon djelovanja na spoken word koji rastače distopijske narative otvarajući sineastične momente ovog albuma. Novi famozni udar predstavlja šestominutna „Bite Back“ koja se od potmule patnje pretvara u buntovni hip-hop poziv na borbu protiv deprimirajuće situacije. Prati je „Out Of Style Tragedy“ kao furiozni spoken word proto hip-hop koji kao da oponaša sipanje horora preko TV ekrana kroz informativne emisije.
Iskobeljavanje iz te turobne rupe Algiers uspješno obavljaju s „A Good Man“ koja kao da je sletjela iz zlatnog perioda washingtonske punk hardcore scene, kao da je duh Bad Brainsa na trenutak ušao u njih. Taman da nakon toga gospel „I Can’t Stand It“ donese potpuno pročišćenje. Novi monumentalni otkivak dolazi s „Green Iris“ u kojoj su se Franklinu Jamesu Fisheru za mikrofonom pridružio mali zbor u sastavu Robyn Fisher, Shea Curry i Sonya Belaya, a ovu pjesmu se može smatrati možda i najboljom na ovom, općenito gledano, izvrsnom albumu.
Taj drugi dio „Shooka“, uvjetno (pjesnički) kazano, otvara žensku stranu Algiersa, ili je možda bolje reći da grupa uvodi ženski rakurs. Tako u poemi „Born“ u potpunosti daju prostor LaToyi Kent, dok je u narednoj „Cold World“ naglasak na vokalnoj izvedbi Nadah El Shazly, prije nego li svojevrsni Blade Runner narativ u „The Daring Ones – Up Before the enemy“ začini približavanje finalu.
Možda najeksperimentalniji touch donosi „Something Wrong“ u kojoj je igranjem s pitch shiftom tj. snižavanjem frekvencije Franklinovog vokala, donijelo neko onostrano dub iskustvo. Smiraj donosi „An Ecophonic Soul“ otvarajući prostor i jazz utjecajima taman da nam odjavni gospel „Momentary“ poruči kako jedino trenutak možemo doživjeti u životnom bljesku između dvije tamne vječnosti kojim je omeđen taj bljesak.
Algiers su ovih dana objavili i deluxe izdanje ovog albuma koje originalnu verziju od 18 pjesma proširuje na 23 nudeći poneku alternativnu verziju i live izvedbe s koncerta u New Yorku održanog u prosincu prošle godine, što daje i dodatni uvidu u ovo kompleksno i intrigantno djelo. Ako je neuspješni mainstream prodor vodio do albuma koji Algiers okrunjuje u kraljeve undergrounda, onda je sve dosad vraški imalo smisla. Uz to, grupa je i dalje ostala vjerna klupskim prostorima, čak i onima na brdovitom Balkanu. U skopski MKC dolazi 10. listopada, u beogradski Elektropionir 11. listopada, u zagrebački Vintage Industrial Bar 16. listopada i šibenski Azimut 17. listopada.
Dobiti Algiers po ušima u ovom trenutku, svakako je najbolje klupsko glazbeno iskustvo koje možete dobiti ove godine.
Ocjena: 10/10
(Matador, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
