Ponekad koncerti nisu samo koncerti, nego nešto puno veće, nešto čega će se i bend i publika sjećati još dugo nakon posljednjeg odsviranog akorda.
Jednom takvom u četvrtak smo svjedočili u Tvornici kulture, gdje je Klinika Denisa Kataneca promovirala aktualni album “Kao zao kor”, ali i konačno dobila zadovoljštinu za godine truda i pokušavanja na sceni na kojoj se često činilo da za njih, točnije za njihovog lidera, baš i nema mjesta.
Bilo da je kamen spoticanja bio Denisov glas ili pomalo začuđujući stihovi prepuni metafora i stilskih figura kakve nismo baš susretali u hrvatskom rocku, oko njega i njegovih projekata od samog su se početka lomila koplja pa se i na nezavisnoj sceni još uvijek nađe onih koji mu već u startu odbijaju čak i dati šansu.
Srećom, puno je više onih drugih koji su u Katanecu i njegovoj poetici prepoznali sebe i svoje nesigurnosti, strahove i razočaranja, zbog čega im posjeti Klinici postaju više od same glazbe, gotovo poput terapije ili, kako je to lijepo opisano u najavi koncerta, emotivne katarze. Stvarno se ne sjećam kada je neki domaći bend osnovan u ovom stoljeću doživio da publika s njima pjeva svaki stih, dok me scena u kojoj Denis mora pričekati da prestanu povici i ovacije kako bi se obratio okupljenima vratila na kraj devedesetih i dane kada su prve poslijeratne nastupe održavali pokojni Đorđe Balašević i drugi srpski glazbenici.
Da se razumijemo, Denisov autorski rukopis prilično je, ako ne i sasvim cijepljen od utjecaja većine glazbe ovih prostora – glavne reference dolaze iz angloameričke scene devedesetih, počevši od Radioheada, čak i suvislijih momenata Coldplaya, preko freak folka pa sve do americana kantautora, pri čemu me, ne samo zato što ga je uzeo kao glavnog junaka jedne od svojih pjesama, možda i ponajviše podsjeća na Elliotta Smitha.
S tim nesretnim američkim singer-songwriterom Katanec dijeli specifičan (ne i sličan) vokal, sklonost literarnim, kriptičnim stihovima te činjenici da niti jedna njegova pjesma nije bila okupana srećom. Ima tu i šezdesetih, u rasponu od Beatlesa do Crosby, Stills, Nash & Younga, povremeno čak i LSD mučenika tipa Syd Barrett ili Skip Spence. Nadalje, u četvrtak sam, i više nego preslušavajući album, uvidio da me „Pokušaj“, pogotovo Branetova gitara, podsjeća na „Planet Caravan“ i druge psihodelične laganice ranih Black Sabbatha.
Ono što Kliniku razdvaja od svega toga su snažna instrumentalna krešenda kojima privode kraju većinu skladbi, pri čemu one slabije, po mom sudu prvenstveno “Kapilare”, nemalo popravljaju, dok u slučaju ostalih upravo taj završni šus kao da i bez riječi objašnjava sve o čemu je pjevao i što je osjećao dok je pisao određene stihove.
U ranim danima Katanecove karijere, takav krešendo nije imao potrebnu silinu zbog oslanjanja na komorniju atmosferu i mahom akustične instrumente. Samim time, kako sam napisao i prije nekih dvije i pol godine prilikom izvještavanja s nastupa Klinike na krčkom Tramontu, njegova je glazba puni potencijal dosegnula tek kada su mu se pridružili Karlo Cmrk i Vinko Vujec, nenametljiva ali izrazito polivalentna ritam-sekcija, odnosno Brane Norac čija naizgled nelogična sola i filanja predstavljaju savršenog suputnika Denisovom vokalu.
Koncert u Tvornici bio je i idealan za upoznavanje s čitavim opusom Klinike pošto su uz albume „Jada Jada“ i „Kao zao kor“ svirali i stvari s EP-ja „Rode“, među inim i „Kliniku“ kojom su i otvorili večer. U više od dva sata svirke, ako se ne varam, nisu izostavili niti jednu svoju pjesmu, vrhunac su i svirački i po pitanju emocija dosegnuli predivnim finalom „Prijateljstvo II“ iako je čitav nastup bio prepun takvih klimaksa („Konj“, „Digresija na Zeku II“, „Pejotl“, „Završni pad V.S.“, „Mala snaga II“, da nabrojim samo neke). Pjevalo se i „Happy Birthday“ Ivči iz Seinea iako se on u to vrijeme nalazio u Ljubljani, zahvaljivalo okupljenima na način za koji možete biti sigurni da se ne radi o fejku i kurtoaziji, a servisne ću informacije zaokružiti posjetom, preciznije činjenicom da je Tvornica bila dosta dobro ispunjena, dok su tribine bile zatvorene.
U „Elliottu“ Denis Katanec pjeva o svom psihijatru koji sluša „Elliotta Smitha“. Ja ću, ako ikad zatrebam psihijatrijsku pomoć, potražiti nekog koji uz mene i moje probleme sluša jednog kantautora iz Dubrave. Taj ionako isto ima Kliniku.
Saznajte više:
Klinika Denisa Kataneca u Tvornici kulture – poput hazardera
Klinika Denisa Kataneca u Tvornici – je li tonac stisnuo ‘rec’?
Klinika Denisa Kataneca u Tvornici – male snage punih duša odlazimo
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
