Ravnododna ima svog čovjeka u autu pored Sare Renar, Dimitrija Simovića i Vedrana Peternela. Pratimo ih na turneji po Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.
Nema naslov neke dublje veze s tekstom, jedino s bajkerskom birtijom izvan grada u koju nas je uputila Aleksandra, organizatorica kragujevačkog koncerta. Negdje u opštini Knić, znate ono kad na izlazu iz Kragujevca skrenete desno prema Mrčajevcima. Točno na razmeđi puteva za Kragujevac, Čačak i Kraljevo. E, tamo.
– Di ono idemo sad?
– U nešto što se zove ‘Ko to tamo peva’, Aleksandra nam tamo kuha kupus.
– Misliš, ko to tamo šuti i peva.
– Ćuti i peva!
I eto naslova. Kombinacija Šijanovog filma i Sarinog aktualnog albuma može biti urnebesno smiješna samo nekome tko je toga jutra krenuo iz Skoplja, a iza sebe ima već skoro četiri tisuće kilometara ceste, zapeo je na granici sa Srbijom i sad se gladan i umoran u sumrak vozi lokalnom cestom izvan Kragujevca i traži obećani kazan s kiselim kupusom i suhim mesom. Četvero nas je takvih trenutačno.
Dolazak u tematski bar Ko to tamo peva, osim svih mogućih memorabilija vezanih uz film, na parkingu ima i vjernu repliku autobusa Krstić i sin pored kojeg se pekla rakija, bilo je i nešto bodljikave žice, nekoliko tek okoćenih mačića, veliki logo grupe Smak, ponosa Kragujevca, te stari džuboks sa Smakovim singlicama. Upečatljivo i bizarno, baš poput koncerta dan ranije u klubu Stanica 26 u Skoplju. Visoka pozornica, festival na kojem su osim Sare nastupila dva benda s gotovo identičnim članstvom, zvuk koji tijekom nastupa nije ni blizu zvučao kao na tonskoj probi, prilično ozbiljni dečki u osiguranju i jedan jako dobar viski. I puno dragih ljudi u publici, poput Dine Jashari, nekih razdraganih poludalmatinaca i naše domaćice Violete, koja je kasnije za DJ-pultom program dovela do zore.
Dimitrije, da podsjetimo, tijekom čitave turneje radi na svom diplomskom, na stalnoj je vezi s mentoricom i referadom, unosi ispravke i prepravke, lektorira, mijenja i uljepšava. U Skoplju je, budući da se dan obrane opasno približavao, radio na laptopu u apartmanu skoro do jedanaest navečer. Na bini je morao biti u ponoć. Zbog diplomskog je propustio i neke kvalitetne izlaske, poput onoga u Bukureštu u „najboljem klubu u Europi“.
– Budi fino tu, radi što moraš, nemoj biti gladan i ne gledaj televiziju – vjerojatno je u više navrata dobio poriv da nam svakom opali po šljagu. Zbog njegovih školskih obaveza, ali najviše zbog udarnog tempa turneje i iscrpljujućih vožnji, postignut je dogovor da se ne pretjeruje ni u čemu. Pogotovo u kombiniranju rakije i piva, što se naravno bendu nudilo stalno i svugdje. Koliko uspiješ iskombinirati u roku sat, dva nakon koncerta, to ti je to. Taj je dogovor bio na najvećoj kušnji u Kragujevcu, zadnjem nastupu na turneji, kad nas je Aleksandra, zvana Aleks, nakon trijumfalnog koncerta nagovarala na odlazak u Geto, „kultnu kragujevačku instituciju“, s radnim vremenom od ponoć do sedam.
SKC u Kragujevcu bio je posebna priča. Tu se dogodilo ono što se rijetko događa i u Hrvatskoj, publika je zborno otpjevala „Jesen“. Sara je na drugom bisu izvela a capella verziju i pustila ljude (Aleks kaže da se u SKC-u na koncertima rijetko skupi toliko publike) da pjevaju. Ona zašutjela, a oni pjevali. Ćutala, pevali. Dobro je, ipak sam opravdao naslov.
– Pratim ja vas odavno, al’ ko sam ja da vam sudim – s tom nedokučivom rečenicom ispratio nas je nepoznati tip na izlazu iz SKC-a, u kojem se na kraju dogodila i uspješna aukcija za zadnju preostalu Sarinu ploču „Gdje povlačiš crtu?“. Prodana je za 18 eura.
U autu na povratku za Zagreb očekivana rekapitulacija događaja. Sara, Dimitrije i Vedran u jednadžbu su stavili organizaciju, publiku, hranu, smještaj, opći dojam i faktor x te zaključili da je po tim kriterijima najbolje gostovanje bilo u Temišvaru. S napomenom da su Beograd i Kragujevac izvan konkurencije jer je „previše emocija tu bilo“.
Turneju koju smo još tamo prvog dana, 27. rujna, nazvali „Totalizator Tour“, Sara je dogovarala godinu dana i bilo bi fer reći da se bez sredstava Ministarstva kulture i Ureda za izvoz glazbe „We Move Music Croatia“ ona vjerojatno ne bi ni dogodila. Sviralo se u Plovdivu, Velikom Trnovu, Bukureštu, Cluju, Temišvaru, Beogradu, Sofiji, Skoplju i Kragujevcu. Devet koncerata u trineast dana. Turneja je službeno završena tamo gdje je i počela, u ćevabdžinici Pink Panter u Kragujevcu, u kojoj smo ovaj put izbjegli plastični hamburger i uzeli Karađorđevu šniclu. Nije ni to bila baš najbolja ideja.
I, onda, Sara Renar, zašto je ovo vrijedilo?
– Formalan odgovor bi bio da se širi publika i predstavlja suvremena urbana hrvatska kultura u inozemstvu naravno. Ali pravi, najvažniji razlozi su posve iracionalni. Zbog osjećaja kako neka potpuno nova i nepoznata publika koja ni ne zna tvoj jezik pleše uz tvoje pjesme, zbog svih naših baljezganja i zajebancija nakon kilometara provedenih u autu, zbog kola na afterpartiju u predvorju hotela Moskva u Sofiji, zbog neplaniranog uleta na fenomenalan jazz koncert u Bukureštu, zbog plakanja od silnih emocija nakon koncerta u Beogradu, zbog toga što da nismo išli svirati u Veliko Trnovo ne bih nikad doživjela da nam Elvis pleše na koncertu, zbog sjedanja u ‘Krstić i sin’ autobusu pred posljednji koncert u Kragujevcu, zbog sulude aukcije zadnje ploče, zbog dragih ljudi koji su i sami potegli neke kilometre da bi nas došli slušati… I moram reći da sam jako zahvalna svim partnerima u projektu i ponosna na nas kao bend kako smo ovu turneju odradili!
P.S.
Dimitrije je nekoliko sati nakon povratka s turneje obranio diplomski rad na master studiju Fonetike i Lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kraj
Prijašnji nastavak: