Iz bogatog kataloga Stax Recordsa, svoje jubilarno reizdanje doživo je album koji je ugrađen u temelje južnjačkog soul zvuka Amerike.
Instrumentali i instrumentalni albumi uvijek su bili kategorija za sebe kad je riječ o popularnoj glazbi. Mali broj njih je dospijevao na vrhove top lista, ali kad bi se to dogodilo, njihov status kultnog ostvarenja bio je zacementiran za godine koje su slijedile. Jedan od takvih svakako je „Green Onions“ koji potpisuju Booker T & The M.G.s.
Prošlo je ravno pedeset godina od kada je taj instrumental ugledao svjetlo dana i snažno okrenuo pažnju slušatelja prema glazbi koja je dolazila s američkog juga točnije iz Memphisa, a koja nije bila klasificirana kao rock n’ roll. Povodom te obljetnice objavljeno je reizdanje albuma „Green Onions“ prošireno s dvije bonus izvedbe instrumentala „Green Onions“ i „Can’t Sit Down“.
Patina vremena ovom ostvarenju daje još više na vrijednosti, a možda je bolje reći kako mu protok vremena ne može uništiti sjaj, iako skladbe „Green Onions“, „Rinky-Dink“, „Behave Yourself“ i „Mo’ Onions“ spadaju u red najviše korištenih radijskih, televizijskih i filmskih glazbenih podloga u cjelokupnoj novijoj glazbenoj povijesti. Dakle po svoj prilici trebale bi svima curiti na uši. No magija na njima će, čini se biti vječno živahna, kao što su u to vrijeme u prvom redu bili živahni prsti na orguljama Bookera T. Jonesa.
Ne znam treba li vjerovati u koincidencije ili ne, no činjenica je da se ovih dana u mom CD playeru uglavnom izmjenjuju „Green Onions“ i Dylanov „Tempest“ kao nekakva dva bezvremneska blizanca, Yin i Yang koji se nadopunjuju iako je razlika između njih punih pedeset godina. Pošto Dylan ohladi, Booker T. zagrije, i tako naizmjence, čudna je ta međusobna korespondencija i nadopunjavanje čiji dojam valjda pojačava i ova južina ljeta na izdisaju. A „Green Onions“ služi kao melem svojom razigranošću i jednim već davno zaboravljenim neobaveznim pristupom stvari. Možda je upravo taj neobavezni i zaigrani pristup ono što je te 1962. zabilježeno na magnetofonskoj vrpci Staxovog studija što „Mladi luk“ čini zimzelenim sva ova desetljeća.
Priču oko nastanka ovog kapitalnog djela pratilo je niz slučajnosti. To nije bio ni planirani ni promišljani album. Naime Booker T. Jones, Steve Crooper, Al Jackson, Lewis Steinberg i kasnije Donald ‘Duck’ Dunn bili su stalni bend studija Stax Recordsa – ljudi koji su zaslužni za ono što je kasnije dobilo epitet Stax zvuk. A Stax zvuk je u to vrijeme bio čista suprotnost ispeglanoj pop priči daleko popularnijeg Motowna iz Detroita. Bio je to iskričavi prljavi i životni glazbeni zvuk koji su Booker T. i ekipa svirali kao podlogu velikanima soula na Staxovoj etiketi, kao što su Wilson Picket, Otis Redding, Sam & Dave, Rufus Thomas, Sam and Dave, Carla Thomas i mnogi drugi.
Nastanku „Green Onionsa“ uvjetovala je jedna nezahvalna situacija. Naime, spomenuti kućni bend u studiju je čekao rockabilly/country pjevača Billy Lee Rileya koji je imao zakazani session. Riley se tada nije pojavio, što je Jim Stewart, vlasnik Stax Recordsa protumačio time da je pjevač najvjerojatnije bio pijan ili nije imao adekvatan materijal, pa stoga nije došao. Pošto su glazbenici već bili unajmljeni, kako to obično biva u studiju, improvizirali su i svirali različit materijal dok su ga čekali. Sam Stewart prisjeća tog dana: „Već sam se spremao doći do muzičara i reći im kako nema ništa od snimanja te da se spakiraju i odu kući, no tada mi se svidjela tema koju je Booker T. svirao s bendom. Hitro sam namjestio vrpcu i započeo snimanje.“
Prvo što je snimio bio je blues s dominantnim orguljama kojem su tog dana dali naziv „Behave Yourself“. Stewart je tu pjesmu već vidio kao A-stranu budućeg singla i pitao glazbenike imaju li nešto za B-stranu. Booker T. mu je odgovorio da ima nešto bolje. Nakon svega dva ponavljanja (popularno zvana tejka) snimljen je klasik kakav danas znamo pod imenom „Green Onions“. Tada je svima bilo jasno da ta skladba nipošto neće biti B-strana singlice. Sam Steve Crooper je tijekom preslušavanja snimljenog tada ushićeno izjavio: „Ovo je najbolji instrumental, koji sam čuo od… Ne sjećam se kad!“. Jim Stewart je još iste večeri otišao u lokalnu ‘crnu radiopostaju’ WLOK i zamolio DJ-a Reubena Washingtona da pusti instrumental.
To jedno emitiranje bilo je dovoljno za sve ono što je potom uslijedilo. Od ljeta pa do kraja 1962. „Green Onions“ se prodao u 750.000 primjeraka, a instrumental je zasjeo na prvo mjesto R&B ljestvice i 3. mjesto nacionalne pop top liste. M.G.s su da bi kapitalizirali uspjeh snimili još instrumentala među kojima su se našle obrade Ray Charlesovih „Lonely Avenue“ i „I Got A Woman“, zatim „Twist And Shout“ Isley Brothersa, „Comin’ Home Baby“ Herbieja Manna i „A Woman, A Lover, A Friend“ Jackieja Wilsona. I te pjesme su odabrali „po njuhu“, a opet dogodilo se da su se one i po atmosferi i po zvuku odlično uklopile u album.
Zanimljiva je priča i oko naziva grupe M.G.s. Naime to je skraćenica od Memphis Group, ali je Booker T. izdvojen jer je on kao orguljaš bio u prvom planu. Pošto je MG predstavljala i skraćenicu auto marke (Morris Garages), grupa je uspjela dogovoriti sastanak s menadžmentom iste i priupitati postoji li sponzorski interes. No dogodilo se da ih je kompanija uzdignuta nosa odbila uz obrazloženje kako ne želi da njihov proizvod bude vezan uz tu vrstu glazbe, što je kasnije Jim Stewart komentirao riječima: „Vjerujem da su zbog tako kratkovidne poslovne odluke puno puta zažalili do sada“. A kako i ne bi jer se pokazalo da „Green Onions“ traje puno duže od limarije većine automobila.
Ta pjesma dala je mogućnost Bookeru i društvu da razviju karijeru uglednog instrumentalnog benda koji je između kolovoza 1962. do listopada 1971. objavio 23 singla i 11 albuma, što su značajne brojke kad se uzme u obzir i njihov stalni studijski angažman s drugim glazbenicima.
I na kraju, zašto naziv „Green Onions“ tj. „Mladi luk“? Steve Crooper je to objasnio riječima: „Htjeli smo da naziv budi funky. Prljav, smrdljiv, životan. Valjda smo tako došli do mladog luka. Svi ga vole jesti, ali njegov smrad ne podnosi nitko.“
I to su pogodili za sve vremena. Peckav je još uvijek, a ‘glazbeni smrad’ koji ostavlja nakon konzumacije može se sagledati u nemogućnost izbacivanja te teme iz glave, ako ste je kojim slučajem konzumirali tog dana. Eventualno izvjetri iduće jutro – kao i luk.
(Stax/Concord/Universal, reizdanje 2012.)