The Rolling Stones su u petak 20. listopada objavili svoj 24. britanski, tj. 26. američki album.
Je li živ ili umro? Je li seksistički ili seksi? Je li ispuhana njegova društvena uloga? Otvara li bitna pitanja ili je postao simbol konzumerizma i establišmenta? Je li postao nepotreban? – brojna su pitanja koja se već duži period postavljaju oko rock and rolla u današnje vrijeme u svjetlu senzibiliziranja na nova društvena stremljenja.
U glazbenom smislu, rock odavno ne izbacuje albume koji su na nekoj globalnoj razini ujedinjavali publiku i krojili nove obrasce. No oni glavni koji su decenijama krojili te obrasce i dalje su tu. Cijela jedna punoljetnost stala je između posljednjeg autorskog albuma „A Bigger Bang“ i upravo objavljenog „Hackney Diamonds“, a unutar toga svijet su napustili bitni akteri priče, u prvom redu bubnjar Charlie Watts, a prije njega saksofonist Bobby Keys, nezaobilazni učesnik za koncertne izvede pjesme „Brown Sugar“ (koja je potom otišla s repertoara uz paljenje medijskog alarma da je postala nepoćudna).
S pompoznom najavom novog albuma u londonskom Hackneyu netom nakon Jaggerovog osamdesetog rođendana krenule su i sve one pomalo naivne spekulacije oko toga hoće li The Rolling Stones spasiti rock u ova turbulentna vremena, iako se to direktno kosi s realnošću u kojoj je rock i dalje mega lukrativna priča. Može li jedan album išta spasiti? Čvrsto sam uvjeren da ne može, kao što mislim da je u startu pogrešno tako nešto adresirati na Stonese čija glazba odavno povezuje skoro sve generacije i čiji rad je već toliko puta validiran da ga ne može poljuljati ni situacija u kojoj bi sve kritike bile negativne. Dakle, The Rolling Stones su svijet za sebe i stavljati ih u kontekst da sa sobom nose formulu i za druge, točnije za rock and roll kao takav bilo bi pogrešno, jer oni sami su nešto poput iznimke koja potvrđuje pravilo. Konkretno, tko je s „Hackney Diamonds“ očekivao nešto veće od života ili glazbe, čeka ga onaj stari stonesovski odgovor: It’s only rock and roll.
Pa zavirimo u taj rock and roll…
Što se tiče koncepcije, „Hackney Diamonds“ bi se mogao nazvati stonesovskocentrički album. To znači da je ovo album podvlačenja crte pod jednu izuzetnu karijeru od strane samih aktera. Mick Jagger, Keith Richards, Ronnie Wood i djelomično pokojni Charlie Watts najviše su inspirirani vlastitim glazbenim putovanjem. Ovo je album Stonesa o Stonesima, možda kao niti jedan do sada. I takav u ovom trenutku možda i najviše treba njihovoj publici.
Najavni singl i posebno prateći video spot „Angry“ upućivao je na to već na samom startu. To je prije svega pogled u retrovizor na jednu ludu (životnu) vožnju i sve što je bilo dio nje. Tu su se počela i lomiti koplja je li u pitanju novi genijalni Richardsov riff ili reciklaža onog iz „Start Me Up“. A u pravu su i jedni i drugi, jer na koncu svi progovaraju iz fan pozicije u kojoj nitko ne negira želi li čuti nešto poput novog „Start Me Up“ ili sličnog bombastičnog otvaranja, što albuma, što predstojećih koncerata.
Objava grandiozne gospel balade „Sweet Sounds Of Heaven“ podebljanje grmećom puhačkom sekcijom u krešendu u kojoj je gostujuća Lady Gaga svoju ulogu vidjela na liniji zadatka na kojoj je nekad bila izuzetna Merry Clayton još više je podebljao taj osjećaj o nadolazećem albumu Stonesa o Stonesima.
„Nakon ove stvari ne moram ni slušati album. U smislu da su samo ovu stvar snimili – vrijedilo je. To je to. Zvuči kao posljednji krik da pjesma počne nešto značit u smislu kako pjesma treba značiti, od poruke, izvedbe i nadasve šarma tako jedne izuzetno predane izvedbe. Ukratko; jebeno impresivno. I ta Gaga je to tako začinila znalački. Njoj ne treba nitko reći da Stonesima najbolje leži ženski vokal Merry Clayton, ona to jako dobro zna. I onda pruži takav performans kao da je pol života provela na američkom jugu. Ne može se Stonese baš lako otpisivati. Nisu oni vladari jer je to netko tamo odlučio, već zato jer su desetljećima bili najbolji. Takve se ne otpisuje“, komentirao sam tada pjesmu i dalje držim to stajalište.
Naime, tko god se zakvačio na Stonese u bilo kojem trenutku njihove karijere neminovno je ostao zauvijek fasciniran periodom od albuma „Beggars Banquet“ pa do „Goat’s Head Soup“ (uvjetno i do „It’s Only Rock N’ Roll“). Magiju tog, za bend burnog perioda, potvrdio je i Keith Richards u svojoj autobiografiji, a proteklih godina nizala su se i reizdanja oko kojih su se Stonesi ozbiljno potrudili u iskapanju dodatnog materijala iz tih godina koji se nije našao na originalnim albumima. Možda je upravo ovo posljednje utjecalo na karakter „Hackney Diamondsa“ tj. na nešto kao pokušaj rekapitulacije najboljeg perioda benda u novom autorskom ruhu. Zato dobar dio „Hackney Diamonds“ albuma nosi lelujave country premaze koji mirišu na „Sweet Virginia“, ritam, pa čak i uvodne riffove na kojima očekujete da vas ponovno osvaja neka nova „Tumbling Dice“, ili kao što već spomenuta „Sweet Sounds Of Heaven“ udara negdje između „Gimme Shelter“ i „Salt Of The Earth“.
Može se reći da je „Hackney Diamonds“ album krojen po mjeri za stonesovsku publiku koja je upravo htjela čuti baš takve Rolling Stonese. A ruku na srce, „A Bigger Bang“, „Bridges To Babylon“, „Voodoo Lounge“ i „Steel Wheels“ bili su albumi krojeni po drugačijem ključu.
Dakako nema svaka pjesma potencijal singla, ali njih par dobro igraju i kao poveznice između značajnih poglavlja na albumu. Moglo bi ih se uvjetno nazvati „fillerima od milijun dolara“. Na primjer, uvodnoj „Angry“ baš treba u nastavku ljubavni diptih kakav čine „Get Close“ i „Depending On You“ jer je taj Jagger i dalje vraški uvjerljiv kad traži milost. „Bite My Head Off“ adrenalinskim otkosom reže taj ugođaj. Taj otkos u sebi više nosi poruku sposobnosti benda da još uvijek može sirovo rokerski potegnuti, no ta stvar nosi i specifičnost ‘zakona spojenih posuda’, jer bas gitare se tu prihvatio Paul McCartney, pa je tu jedno od najpoznatijih rivalstava u rocku proključalo u istom loncu – ako Macca nagazi, Jagger će potegnuti da ga nadmaši. To je valjda uvjetovani refleks. Ne mogu si pomoći ni jedan, ni drugi, a ishod je odličan.
Selfhelp komad „Whole Wide World“, nakon toga neminovno gubi, pa treba pričekati ‘južnjačku utjehu’ „Dreamy Skies“ koja sasvim dobro iscrtava obrise muške ljubavne tuge koja traži kombinaciju zvukova Hanka Williamsa i punk rocka. „Mess It Up“ možda sa zericu više digniteta otvara B stranu spram „Angry“ A stranu, ali „Live By The Sword“ pada prema prosječnosti pa „Drive Me Too Hard“ zbog svog „Tumbling Dice“ karaktera dočekujete možda i više spasonosno nego li zaslužuje prije nego Stonesi izvuku triptih najjačih favorita za sam kraju.
Richards na ovom albumu ima samo jedan pjevački broj, no ta balada diže cijeli album. Dakle, za „Tell Me Straigh“ se može reći iskreno i otvoreno da je šteta što nema bar još jedna pjesma sa sličnim spleenom, pa da se Richardsa vokalno stavi na svaku stranu na neko strateško mjesto. Po „Sweet Sounds Of Heaven“ će ovaj album biti najviše upamćen, a posljednja oda počecima tj. blues „Rolling Stone Blues“ samo je podsjetila na to koliko su Stonesi tu „kod kuće“, što su posebno dokazali na predzadnjem studijskom izdanju „Blue & Lonesome“ krcatom blues standardima.
Dijamanti iz Hackneya tako su ponovno zabljesnuli i nimalo poražavajuće ne zvuči zaključak da smo dobili „samo još jedan album Rolling Stonesa“ u trenutku kad se mislilo da je albumski niz odavno zaključen. Rock maratonci su ponosno istrčali svoj počasni krug. Može im se samo aplaudirati.
Ocjena: 8/10
(Polydor / Universal, 2023.)