‘Vesna’ nije gotov album, rijetko ćeš sresti lika koji za upravo izašli album govori da nije gotov. Sva sreća da ovo nitko ne čita, pa mogu pričat što hoću, makar i istinu. – Dubravko Ivaniš.
Nikad nisam mislio da ću odjednom prestati biti mlad. Eto, relativno nedavno, prije dvije godine (da, to spada u kategoriju relativno nedavnog) jedna me djevojka upitala što sam slušao kad sam bio njezinih godina. Prvo me sasjekla sintagma „mojih godina“ jer je samim time implicirala stanoviti jaz među našim generacijama, jaz koji sam uporno negirao. Ponudio sam joj nekoliko bendova, a kad sam spomenuo Strokese podigla je obrve i rekla: „Strokesi? Pa to je star bend“. Ako me prethodna implikacija sasjekla, ova me pokopala. Da, ono što je nekoć bila muzika neke rane mladosti, sad već spada u kategoriju klasičnog ili čak „dad rocka“.
Jebiga, odjednom više nisam bio mlad.
Prošao sam tako kroz svoj životni soundtrack, razmislio koji bi bendovi, točnije, koje bi se pjesme nalazile na toj setlisti. Pipsi su jedan od rijetkih bendova koji bi imali više pjesama na njoj. Tu su od početka, od Novog Zagreba gdje sam zaradio svojih devet života razmišljajući kako doći na drugu stranu rijeke. Tu su i dalje, i mnogo godina poslije pred streljačkim strojem.
Jebiga, možda ni ne trebam biti mlad. Ovaj kojeg sam intervjuirao ziher to nikada nije ni bio.
Zdravo, Dubravko. „Vesna“ je na repeatu već nekoliko dana. Prošlo je deset godina od „Walta“, već sam pomislio da su Pipsi odustali od koncepta albuma i da će izbacivati samo singlove. Pa krenimo zapravo s tim pitanjem: što tebi i bendu zapravo znači album kao album?
Dubravko Ivaniš: Album je statement. Himalaja na koju se pentraš s namjerom da se zapikne ona blesava zastavica. Di mi je zastavica, pitaš se stoput za vrijeme tog klipsanja po kaldrmi. I onda si gore, k’o na letaonici i spustiš se u bezdan. Možeš se spičkati u paramparčad nakon 50 metara, a možda preletiš 300 metara i postaviš svjetski rekord. Zamisli pjesmice, naprimjer „Vesnu“ ili „Copperfielda“ solo gore na Planici, izvan konteksta albuma. Huh, ne bi im bio u koži. Ali takve „male pjesme“ kao dio tima, jako su važni midfielderi.
Ako ćemo iskreno, kad je neki song gotov ja ga zaboravljam, sve zaboravljam, kako je nastao, kako je išlo, ko je kome, samo znam da je bila muka Isusova.
Možda je bedasto pitanje, ali kako je izgledao proces snimanja albuma u, recimo, fazi „Fred Astairea“ ili „Boga“, kako na „Drveće i rijeke“, a kako na „Waltu“ i, naposlijetku, „Vesni?“ Slobodno se raspiši.
Dubravko Ivaniš: Pusti snimanje, ono stiže tek na kraju. Fokusirajmo se na proces stvaranja, on je najbitniji. I onda lako odijeliš dvije faze – prije kompjuterizacije i poslije nje. Prije kompjuterizacije imaš bend svaki dan na probi, svaki dan, osim vikenda svih tih godina od „Shimpoooa” zaključno s „Drvećem”. Pretpostavljaš koje je to bondanje, koje prožimanje svega što imaš/imate. A svak’ sanja da imamo komp, snimimo svoje dijelove i zbrišemo doma. Boj se svojih snova, možda ti se ostvare! Jer, ne znam, kad nema stalnog trackiranja, nema sviranja na klik, kad bendovski organizam taraca k’o bagerom, opet i opet, svaki puta netko nešto fula, a fulanac je smisao ovog posla, kad pjesma „diše“, sa svim manama i vrlinama, kad se iz probe u probu prisjećaš kaj se radilo jučer, ne nije bilo tak, je bilo je tak, ti si svir’o ovo, ne nisam, jesi, nisam… e to je mjuza. Album se danas ne mora raditi na probi, jesi, nisam, jesi, ne seri, nema te spike. Te su pjesme droidi, kasnije ih, zato jer smo ljudi, humaniziramo do neke granice, ne previše. I nemam beda s time, najvažniji bendovi u pop kulturi su Beatlesi i Kraftwerk, čekaj malo, i ovi potonji su velike čunke.
A snimanje… meni je najinteresantniji dio bio kad bi na, kao, gotove songove dolazio Denyken u rupu i radio takozvanu pretprodukciju, od „Dernjave” zaključno s „Bogom”. Doslovno nas je učio svirati u bendu, postavkama aranžmana, tražio bi u pjesmama, poput šnajdera, da se istakne di su jake, di imaju potencijalno ‘velike sise’, a kaj treba produkcijski sakrit ili popravit. Denyken je imao pravu ambiciju da radi najveće pjesme, i nije mu bilo do zafrkancije sa mnom ili s Kraljićem. Imao je cilj, pa tako i s Hladnim pivom i Baretom. Mi smo svirali, a on je svirao nas.
Fulanac je smisao ovog posla, kad pjesma „diše“, sa svim manama i vrlinama, kad se iz probe u probu prisjećaš kaj se radilo jučer, ne nije bilo tak, je bilo je tak, ti si svir’o ovo, ne nisam, jesi, nisam… e to je mjuza.
Danas? Već 20 godina Božo od prve sekunde producira moje drekece, više ne produciramo sviranje, nego sviramo produkciju, stvari vrlo brzo zvuče predobro, ali isto tako često u predobrosti i zapnu i propadnu. Kompjuterski ih sasvim drugačije komponiraš i razvijaš nego s bendom. Uostalom, za kompom je uvijek samo jedan i taj nekako zadaje sve, manje je suradnje i drugačija je energija. Kajaznam, nema feromona. Ja sam analogni tip, komp ubija, ono kaj mi je isprve super brzo mi se zamjera. Prepravljam, popravljam, nasnimavam, totalni je nered u svakom songfileu. 940 nekakvih ficleka pluta po ekranu, koji je to kurac, to je znanstvena ekspertiza. Upaljeno milijardu pluginova, efekata, vožnji. Ono, poludio sam. Ne postoji više termin „odlazak u studio“, puno mi je draži „izlazak iz studija“, mi smo planktoni, živimo tamo u podrumu, fakin bolesnici. I pazi sad – kao što smo nekad sanjali komp da se više ne družimo non-stop, sad sanjamo da sviramo na mišiće.
Više ne produciramo sviranje, nego sviramo produkciju.
Kako znaš da je pjesma gotova, spremna za studio?
Dubravko Ivaniš: Ne razumijem, kako znam, pa razgovaram s njom! Razgovaramo mjesecima, i u snu. I ona mi kaže kad je stigao čas da odjebem. Nikad mi ne kaže „ti si mi baš super“, kaže mi „ovo je tvoj limit“. Najčešće je gotova tako što nije gotova i meni ništa ne valja. Ona mi kaže „ti ne valjaš, fuck off“, i ode nekome drugome.
Geneza koje nove stvari je bila najzeznutija?
Dubravko Ivaniš: Ovih osam realiziranih songova je generalno išlo najlakše, oni koji su išli teško i grozno teško su me odjebali. Na „Većinom“ smo Božo, Marko i ja na probi, slušamo neki od milion mojih ficleka iz kompa. I kreće proba, malo obaveznih sranjeka, i uskoro se nađemo oko groovea. Kasnije Marko stavlja synth bass i neke sintiće gore, Božo sequencer, woah! Pisić oživi, krene mrdoguz, a opet ostane taj namaz dosta sjebanih lyricsa. „Ko bi rek’o da smo ti i ja bili bend“, svima nama znači nešto drugo, ali uvijek ima gotovo mitsko značenje. Ili, recimo „Glas za bluz” sam pokušavao deset godina, imao sam valjda sedam potpuno različitih varijanti. Fora je spomenuti da sam je digao za skoro 50 bpm-a od prve verzije, s 80 na 127, još sam je malo mogao nategnuti. Ali ništa od toga se ne bi ostvarilo da nije došao Marko i rekao „e buraz, ovo je najveća diverzija ikada, na ploči na kojoj nemamo dvije i pol gitare karikaturalno riffovsko udarački „Glas za bluz”, pljusketina in da fejs. S „Netko“ smo se dosta zajebavali, promjene groovea, loopa, načina pjevanja, pristup ovaj, onaj… Kad sam je uspio zašiti skužio sam da ćemo napraviti album, nakon toliko dugo. Klijenti su ljubimac, tu smo se bogme izbrisali i ponovo izumili. „SSND” na početku nitko nije volio, ali sad kad smo je počeli svirati počinje biti zabavna. Ali, ako ćemo iskreno, kad je neki song gotov ja ga zaboravljam, sve zaboravljam, kako je nastao, kako je išlo, ‘ko je kome, samo znam da je bila muka Isusova.
Bendovi, ima ih dvije vrste. Jedna je vrsta, jako raširena, nakupina muškaraca koji si non-stop međusobno trijebe buhe, a ostalo, pa i zajebancija nadođe, kad se stigne. Naime, pjesme su zajebancija, ako nisu, onda ne valjaju. Druga vrsta idiota su oni poput mene koji briju da je sve u zajebanciji.
Prošle ste godine obilježili trideset godina Pipsa koncertom na Šalati pa bih malo sjeo u vremeplov, ako nemaš ništa protiv. Jesi li ikad razmišljao da odustaneš od benda? Ne znam, možda odlaskom Kraljića, Tiće ili Šparke? Ili čisto zbog toga što je vaša glazba godinama ispred glazbe s ovih područja što se vizije tiče (što zapravo samo znači da je vrlo suvremena, savršeno usidrena u ovom trenutku)?
Dubravko Ivaniš: Vizija, usidrenost, hm, samo opušteno. Neka djeca uvijek ozbiljno kuže mjuzu, znaju svirat, znaju komponirat, mnogi ostanu nevidljivi, To je tako, uvijek će biti tako, ali svi znamo da ih ima. Pa meni je prvom drago da u nekog uprem prstom i velim da su super. Jel to Porto, jel trap, jel Dunja, LCD, Viagra Boysi, Cave, Damon, nebitno, uvijek ima nešto u kaj se možeš malo zabuljit i zamislit. I sada razmišljam da odem iz benda. Naprosto stalno razmišljam o tome, pomalo je i prognoza, al puno više dijagnoza.
Ja sam punker, punk je način razmišljanja, sve naopačke, izvrni okreni, jebi mamu. Ne spadam ni u kakav folder.
Dakle, da, kad je otišao Kraljić, isparila je i dječja ideja benda kao familije, sagradili smo kuću, napravili smo si čitav svoj svijet i bilo je potpuno nezamislivo da te uobrazilje više nema. Morao sam se ponovo smisliti, ponovo imati razlog zašto ovo radim. Onda sam se sjetio da sam to radio i s deset godina, puno prije nego sam bilo koga upoznao. Hm, Pipsi su moje životno djelo, pa kome milo kome drago. I još nešto – velim, mogu razmišljati stalno o odlasku iz ove varijante, to je moje pravo, može svak ‘ko hoće otići iz benda i poslati me u kurac, legit. Ali kad se netko odrekne, pazi; odrekne ili zaboravi da je ikad bio u bendu, napravio pjesme, e pa tu se predajem, to je tvoja odluka, nosi se s njom.
I dalje smo u vremeplovu. Tuđman je još živ. Stari mi vozi bijeli Opel Kadet i putujemo u Njemačku kod njegove majke. Imamo „Shimpoo“ na kazeti i mali, dugokosi Sven razludi svaki put kad krene „Mala Fufica“. Do današnjeg dana mi je taj album najbizarniji album Pipsa. Ima tu svačega, punk rocka a la Clash, spoken worda, Kravitza i Madonne, preko rapsodičnih solaža koje se čuju od Utrina do Maksimira pa sve do folk punka po uzoru na Poguese. Pametan bi čovjek rekao da je posrijedi postmodernizam, svojevrsni kolaž svih dosadašnjih utjecaja. Što se zapravo događalo?
Dubravko Ivaniš: Prije svega, klasično sam osnovno muzički obrazovan, to je bitno jer se u muzičkoj stječe uvid u finese kompozicije i sviranja, i inzistira se na tome, na način na koji, ne velim da nije moguće, ali se sporije usvaja kad si samouk. Nadalje, ja sam punker, punk je način razmišljanja, sve naopačke, izvrni okreni, jebi mamu. Ne spadam ni u kakav folder. I još nešto – ovo bih trebao objesiti iznad svog kreveta ko što si je Ivica Kostelić zakeljio „bit ću olimpijski šampion!“ – tvoj otac, Edo Popović, za mene je jednoć skovao posebno posprdnu definiciju – „Dubravko Ivaniš, čovjek kojem se nikada ništa nije desilo.“ Moram priznati izvanredno, točno da ne može točnije do dana današnjeg, to je možda ključ svih bizarnosti vezanih uz mene, a usput zgodno je da se ti i ja nekako uvodno nađemo u dešifriranju aktualija.
Sva sreća da ovo nitko ne čita, pa mogu pričat što hoću, makar i istinu.
Stoga, taj je „Shimpoo” bizaran onoliko koliko sam i sam bizaran. „Shimpoo” je album pjesmica iz moje sobe u Pruđu. Duboko sam tada ukotvljen u svoj kvart, idem na Pravni faks, na kojeg sam upisan kao četvrti od njih soma i pol. Upisao sam se jer mi je mama rekla „da se tamo stječe prava podloga znanja, a kasnije mogu što hoću.“ Super da ću moći što hoću, ali ja hoću imati bend, samo to, i činilo mi se da mi poznavanje građanskog procesnog i materijalnog prava u tome neće bitno pomoći. Od časa upisa, sve dalje najgori sam student na Sveučilištu ikada, upisujem parcijale, gubim pravo na redovno studiranje, mrzim Alpe, mrzim Jadran, mrzim pravo, mrzim svaku rečenicu koju sam tamo biflao. Špricam mrave i žohare po neboderima i zgradama, i za te predratne dane i uvjete genijalno zarađujem. I uz sve to, kužim da idem u krasan kurac i da se život ipak ne može živjeti zbog staraca, koji su napravili baš sve da ne budem ono što sam postao. „Shimpoo” je way out iz tog kaveza, mozak mi je bio na ispaši, jebalo mi se živo za sve, cijele dane sam samo svirao, godišnje napravio dvadesetak songova, jedan luđi od drugog. Bez balasta, k’o iz Biffelove pjesme „u kurac svoj sam zagledan vječnost proveo“. Divota! Odlazim po Kraljića, radimo bend, već prije sam snimao kod Denykena, svi skupa se nalazimo na mjestu zločina, da, u dnevnoj sobi zapruđanske limenke i tamo im na licu mjesta sviram na klaviru sve pjesme. Ko na nekom životnom prijemnom, morao sam se dokazati mangupima iz Dum Dum Boysa (bend u kojem su svirali Kralja, Šparka i Borščak, op.a).
„Dernjava“, barem mi se čini, iza sebe ima kakav-takav koncept. Nekoliko pjesama nastaje za predstavu pokojnog Lukasa Nole (iako to Pipsima nije prvi kontakt s kazalištem). Bend je postao ozbiljna priča, na festivalima ste uvijek među glavnim piromanima, a nekoliko pjesama s albuma spadaju neke od najljepših (ljubavnih) pjesama s ovih područja. U kakvom je tad mentalnom i emotivnom stanju mladi Dubravko Ivaniš Ripper? Kako čovjek napiše nešto poput „Pjevača Beatlesa i Stonesa?“
Dubravko Ivaniš: Pusti „Dernjavu“. ‘Ajmo o konceptu. Zašto bi sve moralo imati koncept? Meni i tada i danas padaju na pamet međusobno nespojive stvari istovremeno, mandžurijski i albanski paralelno, zašto da ih na silu tjeram k’o mak na konac, moram ih pustiti da budu to što jesu, poželjno ih je ne pokušavati razumijevati, pustiti, pustiti, čemu uvijek neki mindfuck, mada nitko više od mene ne voli mindfuck. Ukratko, zašto bi išta trebalo biti našem umu jasno, čitko, hommo sapiens je prvo intuitivno biće, a puno poslije racionalni stvor. Pa kad se već tako upire da se zaustavi povijest i ne potaraca nas upravo racionalni hommo superior, onda pustimo da neke stvari nisu nužno konceptualne.
I u svome najvećem hypeu smo zakinuti.
Ha, gle, napisao sam joj ne samo pjesme nego gotovo čitave albume. Ona je postala dio mojeg habitusa, kroz pjesme. Često razmišljam koliko je lirskim subjektima to fora, a koliko opterećenje. Zapravo, bilo bi najbolje da je i nije briga. Sve sam zaboravio što nam se u realnom životu dogodilo, ničega se ne mogu sjetiti, sigurno da je riječ o traumi, ali „u pjesmama nas dvoje smo dečko i cura“. Songovi su cijepljeni od traume, jer su općenito cijepljeni „mojosti“. I dan danas kad ih pjevam nije mi jasno o čemu se tu radi, niti kroz njih mogu prizvati naš odnos.
Dolazimo do trećeg albuma. Mom starom su u međuvremenu maznuli auto (lako za auto, u autu je bila kazeta Pipsa i njegove vojničke čizme), ali je zato Njofra i dalje živ. „Fred Astaire“ je, barem se meni čini, prvi konceptualno zreo album benda. Nažalost, i dalje određena ekipa ovo smatra zlatnom fazom Pipsa. Imena Kralje, Šparke i Tiće (Mario je još dugo nakon bio u bendu, zato ga ne spominjem) izgovaraju se kao da su posrijedi titani koji su hodali zemljom. Kako pamtiš snimanje albuma? Kako danas osjećaš te pjesme?
Dubravko Ivaniš: Prva prava bendovska ploča, došao je Tristan, momak je rubno genije, nešto kao Syd Barrett, toliko je značio za Pipse. Mi, titani, cijele dane provodimo u memljivom podrumu ispod Lenucija na Zrinjevcu, kapa vlaga sa stropa, dole raste paprat, a mahovina je na svim stranama svijeta, ne samo na sjeveru. možda mala prispodoba – kad smo tamo ušli na vratima je bio nakeljen papir s kemijskom napisanim imenima desetak bendova. Ono, kad ćemo mi imati termin, di ćemo se strpati? Za par tjedana ispalo je da je to zapravo naša vježbaona, di su ti bendići bili, bog te pita, i tu je odgovor zašto smo mi postali što jesmo, a zašto oni nisu. Paralelno, desilo se da smo ozbiljno ispalili iz Zapruđa i Utrina, ‘al tim bolje. Preuzima nas Jabukaton, Petrović i Podolski, Rundek se vraća iz egzila, ideja je da ga žicamo za duet, meni je to nezamislivo, on je moj idol nad idolima i tu kreću demistifikacije posla i idola, prestajemo biti djeca, mada toga baš nismo svjesni. Snimanje je u osamljenoj pustinjačkoj kući na obroncima Učke, tamo postavljamo studio, prdimo i hrčemo skupa, nigdje nikoga, izvan svake civilizacije, čak ne idemo u obližnje Matulje, to mjestašce bilo nam je k’o New York, odvikli smo se od ljudi, šoping obavlja Šparka u Mađarskoj, jednom mjesečno. Jednom smo bili u Palachu u Rijeci, momci žvakali tripove, bilo je zabavno. Sve u svemu, u grupnoj smo izolaciji s Denykenom, supernapljuganim osobnim kuharom, divljim svinjama i lokalnim tartufarima četiri mjeseca, kasnije odlazimo u Tivoli na miks kod Ace Razbornika. Znaš, fascinantno je koliko me kolješ kad inzistiraš da se sjetim tih stvari jer sve sam ih zaboravio. Trauma, sigurno je trauma, i volio bih čuti ostale dečke kaj o tome pričaju, da se barem malo prisjetim.
Sto godina poslije, pripremam fajlove „Freda” za tisak vinila, valja ga preslušati ponovo, dapače, rekonstruirati cover za vinil, ponovo se družim s Nikolom Žinićem koji te ruke radi ispočetka, oke, da ne zaboravim – preslušavajući ploču shvatim da je toliko odlična i da smo mi toliki jebači tada da sve što nam se desilo smo zaslužili puta pet. Hoću reći, i u svome najvećem hypeu smo zakinuti.
Sjećam se jednog tvog posta o „Bogu“. Bila je to gorkoslatka priča o kraju jedne epohe. Za mene je to album koji je Pipse odvojio od ostatka čopora. Kad je izašao ga nisam baš slušao jer sam tad više brijao na RHCP i hip-hop, ali mi je zato, nekako logično, sjeo nekoliko godina poslije. Kakvo je bilo stanje u svlačionici tad? Bilo je priče da će to biti zadnji album Pipsa.
Dubravko Ivaniš: Još u vrijeme pripreme pjesama otišli su Mario i Kralja, nikad nisam shvatio zašto. Vjerojatno sam prejako nagazio po gasu. Možda bih danas bio oprezniji, a možda još drastičniji, ne znam. Ostali smo Tristan, Šparka i ja. To je Tristanova i moja ploča. „Dan, mrak”, „Sao Paulo”, ma sve, skoro ničega ne bi bilo bez njega. Kako je čovjek prilagodio za gitaru i svira „Bog song”, pitaj Šineca koji ga je skidao, to nije iz našeg svemira. Poslije se uspostavilo da Tićo čeka ovu dvojicu da se vrate, nije htio u Ljubljanu na snimanje bez njih. Neko vrijeme je u bendu svirao Vanja iz Kojota bas, puno je pomogao da preživimo, bilo je gusto, trebao sam nježnu mušku podršku (smijeh). Imali smo audicije za gitaristu, bio je i Vava iz Laufera jer nismo imali gitaristu za studio, baš loša spika, sve nahero, a znam da imamo albumčinu. Bračni par iz Utrina se ipak vraća, ali samo na snimanje u Tivoliju koje smo proveli igrajući nogomet ispred studija i jebući Denisa u mozak. Tu su još analogni pultevi, neke mikseve smo rušili po deset puta, deset dana jedan miks! – sve iz početka, od jutra do sutra, od bas bubnja. Netko mora bit kriv za sve, to sam naravno ja, Denis mi tada veli da me ne želi vidjeti barem deset godina. Naprimjer moja odluka da ide sitar, a ne heavy metal verzija „Narka” svima, ali svima iz benda prevršava svaku mjeru. Toliko o demokraciji, hakl jedan na pet, šut preko ruke u zadnjoj sekundi, moja protiv vaše, ne žalim do danas. Ionako se samo čekalo da pukne što je već puklo odavno. Zaključno, svako lupanje vratima pred nosom širom nam otvara neka druga vrata. To je fakat tak.
Nemrem vjerovati da je dvadeset (20, čovječe, XX) godina prošlo od „Drveća i rijeka“, albuma koji je, čuda li, polarizirao publiku. Da ne meljem, kako si se snalazio nakon maltene implozije što je uslijedila nakon „Boga“?
Dubravko Ivaniš: Bendovi, ima ih dvije vrste. Jedna je vrsta, jako raširena, nakupina muškaraca koji si non-stop međusobno trijebe buhe, a ostalo, pa i zajebancija nadođe, kad se stigne. Naime, pjesme su zajebancija, ako nisu, onda ne valjaju. Dapače, ta vrst hommo erecticusa zajebanciju poistovjećuje s neprestanim trijebljenjem buha, čemu u muškom svijetu neumitno dođe kraj kad u njega uđe Ženka. Druga vrsta idiota su oni poput mene koji briju da je sve u zajebanciji, onoj koja nikome nije zajebancija, teškoj, mukotrpnoj i neizdrživoj samoponištavajućoj zajebanciji, a buhe ćemo kad stignemo. E onda se, u mom slučaju, nakupi puno buha, ode sve u kurac od tih buha. Moja me Ženka i sada tjera u studio jer sam pun grinja, uši, ličinki i sranja. Pogledaj malo, 2023. je. Sav taj kuršlus za koji me pitaš, njegov uzrok, grubo je nacrtan ovih dana, a njegova rješenja, kakva takva, oš – neš, možeš svjedočiti vlastitim ušima na ovogodišnjim izdanjima. Nitko od nas ne može se sakriti, sve se vidi, kad tad. Da ti prevodim? Neću. Imaš i nevidljive, one koji su pobjegli iz ovog pičvajza. Muškarci bježe iz rokenrola iz dva razloga – prvo, jako im je teško i umrijet će, doslovno, ako ostanu unutra. Da ti prevodim? Neću. Drugo, shvate da imaju još neke talente, uvijek će ih ovo grebati, ali neće poricati sudjelovanje u zločinu, bit će ponosni na njega. Jer su se izgradili, ojačali, osamostalili, postali ljudi, ostvarili se izvan benda. Mogu se malo skulirati. Da ti prevedem? Neću.
Ideja nikad nije bila da sviramo po skvotovima ili našim mamama doma. I da se sami sebi smijemo, to je malo sumnjivo, jel da?
Ostao sam solo poslije „Boga”, da, i plakao sam k’o pičkica. Potražili smo Radmana, on je bio fascinantno ambiciozan, došao je s aureolom gitarističkog heroja s Urbanove „Žena dijete“, htio se ovdje dokazati. I dokazao se, koliko je mogao. Promijenili smo zvuk, davno sam pokazao Fridmannovu recenziju pjesme po pjesme s „Drveća“ prije odlaska kod njega u Ameriku. A Dave radi u to vrijeme pet-šest projekata godišnje. Štogod netko kenjao, mi smo bili jedan od pet njegovih projekata te godine. Prije nas su bili MGMT, još je visila poruka na frižideru, „napunite prije nego odete, ima bendova i poslije vas.“ Valjda se mislilo na no name debile iz Nedođije. Pretpostavljam da smo nešto vrijedili.
Što se tiče „Pjesama za gladijatore“, tu sam već ozbiljan fan Pipsa (čak sam na spotu za „Zdenku i vanzemaljce“). Albumu je prethodio čudesan koncert u Boogaloou, 17.2.2007. Čuo sam da taj nastup više puta nazivaju „povratkom“ Pipsa. Kako ti pamtiš taj gig? Kako pamtiš period oko albuma?
Dubravko Ivaniš: Hah, pamtiš taj Boogaloo, yes, bio je sold out. Pamtim da nas je raspizdilo što nema nikakve recenzije certa, zlatna vremena, kad su još novine nešto predstavljale, pa si se mogao na njih ljutiti. Ako je „Dernjava” dobrim dijelom i Kraljićeva, „Fred„ bendovski, „Bog” Tićin, „Drveće” prilično Radmanovo, „Gladijatori„ su Božin doprinos čudesnom svetu Pipsarluka. Mi nakon „Drveća”, iako se hvali koncept i Fridmannov miks, završavamo u outu, ma ne u outu, mi smo izbušena lopta napucana daleko preko tribina do visina, biraj, hoćeš li ostati gore k’o helijev balon ili završiti u zoološkom vrtu u terariju s crnom mambom. U toj crnoj rupi, nema druge, mi se zajebavamo s cijelim svijetom, a pogotovo sa svojom najbližom okolinom. Na suludoj turneji po Njemačkoj doslovno mi se na autobahnu uprizori „Fafenštajn”, woah, skužim mi smo njegovi astronauti, mi, kao, nismo odavdje, mi smo oni koji u najboljoj namjeri, nepozvani, popravljaju stvari na Zemlji. Zajebavamo se, super je atmosfera u studiju, ali tu zajebanciju nitko ne bere. Ne uberu je tada ni Jura i Pavle koji nas miksaju cijelo ovo stoljeće. Pobacaju nam s dema u prvom preslušavanju gotovo sve songove, nemam pojma, mislim da su ostavili samo „Slan“. Sve ostalo im je u kurcu. I „Zdenka“ i „Teroristi“. Otpadnu „Subotom popodne žene meni nema“, otpadne „Dobro se osjećam“, „Arsen“, „4th of July“. Imamo suradnju s mobilnom kompanijom, nacionalno smo jako, čak i previdljivi neko vrijeme, ali nesporazum je time sve veći. Izlaze i dvije recenzije koje sam proslijedio psihijatrici da mi ih dešifrira, kakva je to mržnja i prijezir prema meni (ne bendu) bio. Zašto jebote??? Nego, znaš kaj, neki dan smo si u studiju iz zafrkancije, nešto uspoređujući u pjesmama, pustili „Dolazak astronauta“. Padali smo u režiji po podu, zaključak je i dalje isti – kakav odlični kretenizam. Na koncu, znamo, nije prošlo, ostaje taj gorak okus. Jer mi sve ovo svakako radimo prvenstveno zbog sebe i unatoč sebe, ali ideja nikad nije bila da sviramo po skvotovima ili našim mamama doma. I da se sami sebi smijemo, to je malo sumnjivo, jel da? Ipak, „Gladijatori” su remek djelo. I ne zaboravi, na toj ploči su „Slan“, „Foxtrot“ i „Sin“, sasvim, sasvim stota spika. Prelijepe pjesme. Ostala je tek „Zdenka“, valjda kao testament i formula kako se taj ogroman gap između nas i svega oko nas može pomiriti, no mi tu formulu ne razumijemo i ne zanima nas.
E sad, između „Gladijatora“ i „Walta“ šest je godina pauze. Činilo nam se da je to mnogo, jadni li smo. Kako si objašnjavaš sve dulje pauze između albuma? Zapravo, objašnjavaš li si to? Kako to da, recimo, „K1“ ili „Jacques Cousteau“ nisu dospjele „Vesnu“?
Dubravko Ivaniš: Na „Waltu“ sam preuzeo sve komande, bilo je „biti ili ne biti“, spašavao sam bend nakon „Drveća“ i „Gladijatora“. Visili smo k’o visuljak, na tankoj stidnoj dlačici. Nije se smjela potkrasti ni najmanja greškica, zato je skidanje sa štrika potrajalo, a bio sam većinom solo. „Htio bi da me voliš“ nas je spasila, ubila je već prije releasea albuma. Tu je Božo napravio lavovski dio s aranžmanom, neku moju kenjažicu je pospremio u ovo stoljeće. Na miksu su Jura i Pavle uneredili „Bi li ili ne bi“, bilo je i suza, znaš kad se bend zaljubi u svoju alter drkicu, a producenti od nje naprave ABBA-u. Stojim na tramvajskoj poslije završnog miksa, mislim si, ne, ne mogu ovo pustiti. I pustim tako kako su napravili. Jedan od najboljih poteza u životu, odjebao sam od songa, krasota!
Na formatirane stanice znamo da ionako nećemo ući, ne polažemo puno ni na stream ni YT. Pojma nemam di idemo…
Nakon „Walta“ mi konačno dobivamo medijski respect, odbačen je teret prve postave iz devedesetih, samo je „Šalata“ to kasnije još tačdaunala. Mislim, nisam ja kriv kaj je globalno propala koncepcija albuma, ili mi se tako učinilo, ali nisu samo „K1“ i „Jacques“ bitni singlovi, meni je „Tek da nas podsjeti“ ježiona, 3PM fina podjebica. Svašta tu isprobavamo, na formatirane stanice znamo da ionako nećemo ući, ne polažemo puno ni na stream ni YT. Pojma nemam di idemo, sve dok se pretprošle godine nije vratio Marko u bend. On kao da nam poručuje: „dečkasi, dosta sranja, ‘ajmo, mi to možemo! Batice, mi smo najbolji, jebem vas smežurane!“
Htio sam „Vesnu“, barem za ovu priliku, riješiti bilo kakvog balasta prošlosti i faze u kojoj pjesme nisu komponirane za album nego kao stand alone. „Vesna“ nije gotov album, rijetko ćeš sresti lika koji za upravo izašli album govori da nije gotov. Sva sreća da ovo nitko ne čita, pa mogu pričat što hoću, makar i istinu. Sljedeće, pitaš me za sve veći gap između albuma. U zadnjih 14 godina proveo sam silom prilika 11 solo svakodnevno u studiju, to je bolesno, samouništavajuće. Nešto k’o zatvorska samica, za one najokorjelije, ponavljam, ko me jebe, ali teško je imati band. Band je strahovit luksuz i ne možeš si ga uvijek priuštiti. Život je sjeban i naprosto ne možeš sve postrojiti po svome. Ljudi imaju egzistencijalne potrebe i zahtjeve, pa i drugačije artističke izazove koje ovaj bend ne može pokrpati, nema šanse. I onda Pipsi puno pate, ne mogu sve rupe sam pokrpati. A ja bez benda ne želim raditi, nisam si dobar, pun mi je kurac mene, to stalno dečkima ponavljam.
Novi je album, dakle, vani. Dozvoljavaš li si da uživaš ili već imaš neke nove ideje na vidiku?
Dubravko Ivaniš: U čemu da uživam, daj molim te. Ako i kad završim „Vesnu“, onda ćemo pričati. Na koncu, stipu spikice, moje tvoje nečije, vjeruj na riječ čovjeku kojem se nikada ništa nije dogodilo – samo pjesme su važne.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
