Ima nešto plemenito u gledanju tako determiniranog i samouvjerenog umjetnika na djelu, iako je Fincher, baš kao i njegov lik u filmu, ovoga puta promašio metu.
Vjerojatno nitko ne voli svoje likove manje od Davida Finchera. Bilo da je riječ o serijskim ubojicama (“Seven“, “Zodiac“, “The Girl With the Dragon Tattoo“), frustriranim suprugama (“Gone girl“) ili osnivačima društvenih mreža (“The Social Network“), teško da ćete u filmovima proslavljenog američkog redatelja pronaći pozitivnu osobu, točnije više sreće biste vjerojatno imali i u Saboru. Ta lepeza suspektnih persona Fincheru kroz svih 30 godina njegove karijere služi kao platforma za njegove brutalno cinične i nihilističke stavove kroz koje detaljno i nimalo ugodno secira sve pore društva.
Tako radikalna stajališta i gledišta Fincher je uvijek vrlo uspješno ukomponirao u svoje filmove zahvaljujući redateljskoj umješnosti, bolesnom perfekcionizmu u kojemu se pazi na svaki minuciozan detalj (slavna je njegova svađa sa Benom Affleckom oko toga koju će kapu nositi u jednoj sceni) te intrigantnim pričama. Svega toga ima i u Fincherovom najnovijem filmu “The Killer“, svega osim ovog potonjeg
ujedno i najbitnijeg a to je zanimljiva fabula zbog čega sam gledajući film dobio dojam kao da pijem bezalkoholno pivo; možda izgleda kao pivo, miriši po pivu, čak i donekle ima okus po pivu ali jednostavno – to nije to.
Michael Fassbender glumi bezimenog plaćenog ubojicu kojeg nakon neuspješno obavljenog posla, budući da u toj branši očito nema povrata novca, proganjaju nezadovoljni poslodavaci, te će lovac ubrzo postati lovina, da bi zatim još brže ponovno postao lovac putujući po svijetu, nabijajući kilometražu koje se ne bi posramio ni James Bond, susrećući odreda dubiozne karaktere koje treba što brže i efikasnije eliminirati.
Riječ je o projektu, nastalom prema francuskom stripu Alexisa Nolenta i Luca Jacamona, kojega je Fincher htio snimiti gotovo dvadeset godina (iako baš i nije jasno zašto), a za koji nije nikako uspio skupiti adekvatna sredstva (potpuno je jasno zašto). “The Killer” je bezbroj puta viđena osvetnička priča koja ne nudi nikakve novitete, osvježenja i inventivnosti svodeći se na jednostavnu formulu došao, vidio, ubio i tako unedogled. Vjerojatno bivajući i sami svjesni toga Fincher i scenarist Andrew Kevin Walker (njihova prva zajednička suradnja od filma “Seven”), su se odlučili za vrlo tajanstven pristup ne nudeći nikakva objašnjenja i odgovore, lišivši glavnog lika bilo kakve motivacijske strukture, krcajući film žestokim nihilizmom.
Iako naša mašina za klanje u interakciji s drugim likovima jedva da i progovori kao narator ne može prestat brbljat blebećući o apsolutno svemu- citira Popeyea, divi se Green River Killeru, uspoređuje se sa igračima bejzbola, čak i sanja kako će se njegova garaža jednog dana pojaviti na Storage Wars, pa iako ima pokoja zgodna rečenica poput „Nevjerojatno je fizički naporno ne raditi ništa,“ što film dalje odmiče zamor Fassbenderovim glasom koji priča kao da je AI program postaje sve veći do točke da poželite gledati nijemi film.
U rukama nekog iole manje talentiranog autora “The Killer“ bi zasigurno bila havarija mitskih proporcija, međutim Fincher je i ovdje dokazao da je istinski filmski korifej s obzirom da je od uratka vrlo bazične premise, bolno pretencioznih monologa i infantilne mizantropije najčešće viđene kod hormonima napucanih anarhistički nastrojenih pubertetlija uspio snimiti relativno kvalitetno djelo ponajprije zahvaljujući besprijekornoj tehničkoj izvedbi na svim razinama od kadriranja, kamere, tona, autentičnih lokacija, gotovo nikakvog korištenja CGI-a pa sve do vrlo predane Fassbenderove uloge koji se nakon Jenny Ortege u seriji “Wednesday” priključio novom prilično stupidnom holivudskom trendu u kojem glumac ne smije trepnuti na ekranu.
Premda su stalni Fincherovi suradnici Atticus Ross i Trent Renzor iz Nine Inch Nails skladali glazbu i za ovaj film, note jednog drugog kultnog sastava prevladavaju u filmu, a to su pomalo iznenađujuće The Smiths. Iako sam uvijek mislio da su depresivcima iz Manchestera skloniji oni sa suicidalnim negoli homicidalnim mislima, naš stroj za ubijanje je izgleda veliki obožavatelj s obzirom da ih sluša prilikom svake ubojite radnje. Iako je sekvenca u kojoj na taktove “How Soon Is Now“ bezimeni (anti)junak snajperom pokušava koknuti svoju metu izrazito efektna, nakon jedno desete pjesme sve počne nalikovati na nekakvu fanovsku kompilaciju s YouTubea. Uostalom, za film koji se zove “The Killer” ne iskoristiti Morrisseyjevu “You Have Killed Me“, kad se već vreća para iskrcala za autorska prava, zbilja se doima kao propuštena prilika.
Iako ostaje dilema je li ovo najslabiji film Fincherove karijere, ili je to ipak “Panic Room,“ to ne znači da “The Killer” nije vrijedan gledanja, jer unatoč brojnim manama teško ćete pronaći autora s čišćom mizanscenom, elegantnijim kadrovima i urednijem tempom. Osim toga ima nešto plemenito u gledanju tako determiniranog i samouvjerenog umjetnika na djelu, iako je Fincher, baš kao i njegov lik u filmu, ovoga puta promašio metu.
Ocjena: 5/10
(Netflix, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
