Chan ulazi u ove obrade s mnogo dostojanstva i ljubavi, a već u akustičnom setu doseže neke vrhunce ljepote koji se mnogima koji su se sličnog posla prihvatili nisu imali prilike ukazati.
Prva svjetska turneja Boba Dylana koincidirala je završnim poglavljem jedne od najboljih albumskih trilogija (i neki bi rekli njegovom krunom), “Blonde on Blonde”, a mladi folk prorok već je u potpunosti prepustio mjesto božanstvu rock and rolla i ikoni kontrakulture koja je po Velikoj Britaniji i nekoliko lokacija u kontinentalnoj Europi dizala živac folk puristima koji su voljeli njegove stare akustične pjesme i nisu se mogli pomiriti s činjenicom da ga sad na pozornici prate rokeri koji će uskoro biti poznati kao The Band.
Dylan je koncerte na toj turneji svirao u dva seta. Na prvom od njih nastupao je sam u pratnji akustične gitare i slavne usne harmonike i publika je u tom setu naoko uživala, ali činilo se da jednako tako uživa u mržnji drugog, električnog seta. Fućkali su, negodovali i iskazivali netrpeljivost prema bendu kojem uopće nije bilo jasno zašto kupuju karte za koncerte ako ne podnose glazbu koja se na njemu svira.
Kao jedan od najzloglasnijih trenutaka u povijesti rocka ušao je onaj usklik “Judas!” koji je Dylanu uputio jedan od posjetitelja prije nego je bend oderao možda i ultimativnu verziju “Like a Rolling Stone” u nekoj mjeri upravno nahranjen inatom prema ljutoj publici. Piratske verzije snimke tog koncerta bile su pogrešno označene kao “Royal Albert Hall” iako se koncert zapravo dogodio u Manchesteru. Kao i na svim ostalim koncertima turneje, setlista je bila ista, a snimke sviju koncerata prije nekoliko godina službeno su objavljene na mamutskoj kolekciji od 36 diskova.
Pedeset i sedam godina kasnije, američka kantautorica Chan Marshall, poznatija pod umjetničkim imenom Cat Power, prihvatila se upravo te iste setliste koju je Dylan izvodio na prvoj svjetskoj turneji i rezultat je zanimljiv u svojoj sličnosti i različitostima kad ga uspoređujemo s Bobovim izvornim verzijama ovih pjesama. Raspored je isti, aranžmani uglavnom vrlo slični, a najveća razlika vjerojatno leži u intenzitetu. Njezina publika puna je poštovanja, pa nema animoziteta koji bi donio dodatnu oštrinu njezinoj izvedbi. I, naravno, nju ne prati The Band, jedan od najsavršenijih rock and roll strojeva svih vremena.
Unatoč tome, Chan ulazi u ove obrade s mnogo dostojanstva i ljubavi, a već u akustičnom setu doseže neke vrhunce ljepote koji se mnogima koji su se sličnog posla prihvatili nisu imali prilike ukazati. Nitko ne pjeva Dylana kao Dylan, a Marshall ga pjeva kao Cat Power i to se često pokazuje kao sasvim dovoljnim za užitak. Već od uvodne “She Belongs to Me”, preko dragulja “Visions of Johnanna” iz prvog dijela, do žestokih ugriza poput “Tell Me, Momma” u električnom nastavku, Chan se pokazuje kao Dylanova sljedbenica, ali nikako i imitatorica.
U duhu koncerta koji je ovu ploču nadahnuo, netko iz publike u šali poviče: “Judas!” Ovaj pseudoprovokator se ipak malo požurio i uskliknuo prije izvedbe pjesme “Ballad of a Thin Man”, a ne prije “Like a Rolling Stone” koja je bombastično završila Dylanov koncert. Marshall na uzik odgovara s: “Jesus!” i kreće u himnu s albuma “Highway 61 Revisited”. Za razliku od nje Bob je bendu poručio da “sviraju jebeno glasno!” Njezinu ploču možete slušati glasno ili tiše. Kako god se okrene, u pitanju je ploča koja će biti donekle interesantna ljubiteljima Dylana, još više obožavateljima Cat Power, a ako ima nekih koji spadaju samo u jednu od tih kategorija, njezin “Royal Albert Hall” može poslužiti kao premosnica između ova dva glazbena svemira.
Ocjena: 7/10
(Domino, 2023)