Krapina je bila posljednja destinacija nakon Koprivnice, Galgova i Zagreba u potrazi za pričama o hrvatskim graditeljima glazbala, majstorima preinaka i izrade custom glazbene opreme. Posjetili smo glasovitog proizvođača DryBell gitarskih pedala, Zvonka Suhodolčana i njegov kolektiv predanih radnika i elektroničkih stručnjaka koji su uistinu napravili ogroman uspjeh plasiravši se na svjetsko tržište.
Riječ „glasoviti proizvođač“ ovdje nije nimalo pretjeran opis. Možda se on ne odnosi toliko na Hrvatsku, ali DryBell gitarske pedale odlično kotiraju među američkim glazbenicima, a dobro su s njima upoznati i na europskom, pogotovo njemačkom tržištu. Steve Stevens, gitarist Billyja Idola tako ne propušta priliku na svom profilu na društvenim mrežama slikati svoj Vibe Machine primjerak na tonskim probama, a kako kaže Zvonko Suhodolčan ne postoji nikakav sponzorski ugovor između njih. Steve to radi, kako bi rekli „ničim izazvan“, on je jednostavno zahvalan i zadovoljan pedalom koju je kupio među prvima kad se pojavila na tržištu.
Zvonko Suhodolčan vodi tvrtku zajedno s Martinom Deak kao suvlasnicom, a prilikom posjete upoznao sam još Marka Vincelja i Luku Strmečkog. Jedan od zaposlenika je i Kruno Domaćinović, poznatiji kao gitarist grupe Majke, a kako Zvonko kaže Kruno je bitan kao glazbenik od kojeg kreću ideje za gitarske pedale.
Tvrtka unutar svog prostora ima i zvučno izolirani prostor s pojačalima gdje se testiraju i isprobavaju modeli, no to je bio samo jedan od segmenata kroz koji me Zvonko kao domaćin proveo, a pokazao mi je gotovo sve, čak i ono što naziva „srcem“ svoje Vibe Machine pedale, a to je unutrašnjost kupole sa fotootpornicima koju je osmislio u minijaturnom izdanju. Objašnjavao mi je i najsitnije detalje, kako je važna svaka sitnica i kako je čak napravio i kontrolnu aparaturu koju je poslao u tvornicu u Kinu kako mu serije naručenih komponenti ne bi imale oscilacije u kvaliteti. Dakle, da, dobro ste pročitali, naš čovjek je poslao kineskom proizvođaču elektroničke opreme bitnu komponentu za kontrolu kvalitete fotootpornika.
Ja sam zapravo u srcu strastveni elektroničar, inženjer, a u svojim dvadesetima intenzivno sam svirao gitaru, te sam prirodno te dvije stvari povezao i napravio firmu koja proizvodi gitarske pedale. – Zvonko Suhodolčan
Nadalje, svaki instrument i dio radne opreme za proizvodnju DryBell pedala Zvonko je sam osmislio, računajući tu i mini robota koji (ako sam dobro upamtio) provjerava fotootpornike za svaku pedalu, jer odstupanja ne smije biti. Zanimljiv mi je bio i veliki pano od stiropora s numeriranim mjestima za gotovo šest tisuća fotootpornika koje se testiraju, potom izabiru i kombiniraju po svojim performansama za ugradnju u pedale. U objašnjavanju svih tih detalja iz Zvonka izlazi strast, time i zadovoljstvo jer svi ti procesi vode do vrhunskog proizvoda. Pažnja za detalje ne prestaje samo s onim što je u gitarskim pedalama, već i na kućištu, počevši od crnih potenciometara koji odaju decentni vintage štih (ali su praktični gitaristima i za rukovanje na pozornici), inzistiranju na čvrstim metalnim kućištima i tome da svaka pedala s donje strane ima otisnuta uputstva, pa do izbora fontova koji svaki na svoj način pričaju priču o pedali i njenoj namjeni. Na koncu smo završili u zvučno izoliranoj komori i isprobavanju.
Nova linija Vibe Machine V-3 posjeduje uistinu „zaraznu vibru“. To je najmanja vibe pedala na svijetu, ali s velikim plemenitim zvukom i nimalo me ne čudi što je jedan Steve Stevens ili Michael Landau zaljubljen u nju. Unit67 (sad imaju i novi Red Edition) je potpuno analogna pedala koja daje kompresiju i pojačani, tj. bustani efekt vrlo specifičnih frekvencija koje na zarazan način transformiraju clean zvuk ili već distorzirano pojačalo. Unikatna stvarčica. To je ujedno jedinstvena pedala i moćni alat za dobivanje prodornosti u oblikovanju zvuka. Module 4 je unaprjeđeni Orange Squeezer kompresor koji posjeduje predivnu toplinu i daje postojanost zvuku, a po želji radi i kao standardni kompresor.
Kruno Domaćinović (Majke) nije bio sasvim zadovoljan s niti jednom tipom Uni-Vibe pedale koju je do tada uspio nabaviti ili isprobati, i u meni je vidio čovjeka koji mu može pomoći da dođe do vrhunske vibe pedale. – Zvonko Suhodolčan
Posljednji je bio The Engine, osmišljena kao analogna pretpojačalna pedala inspirirana britanskim gitarskim zvukom 1960-ih i koja posjeduje dvije neovisne sekcije, time i kontrolu za bustani zvuk. Odlično distorzira, i toj distorziji daje izvorni karakter za koji da biste ga dobili preko pojačala, morate odvrnuti potenciometre do praktički maksimuma. Iskreno, nakon te prezentacije sam ozbiljno počeo razmišljati o kupnji električne gitare za početak, a što se pedala tiče, osobni favoriti su mi Unit67 i Vibe Machine V-3. No, osobno i profesionalno osjećao sam najveću zahvalnost prema Zvonku kad mi je rekao da će Ravno do dna biti prvi hrvatski medij za koji će dati intervju. A za koga je dao u listopadu ove godine saznajte već u prvom pitanju ispod.
Kako to obično biva, stručnjaka s ovih prostora uvijek prvo prepoznaju stranci. Veliku priču o vama nedavno je donio specijalizirani američki The ToneQuest Report iz američke države Georgia i to ni manje ni više priču s naslovnice. „The rowdy family and friend team at DryBell of Zvonch, Martina, Kruno and the gang in Croatia are truly kicking ass“, piše u uvodniku u kojem vas svrstavaju u sam vrh proizvođača pedala zajedno s još dva proizvođača, jedan iz Praga u Češkoj i drugi iz Lakevillea u Arkansasu. Vjerujem da je to veliko priznanje samo po sebi. Što je bio, da tako kažem, „okidač“, da dođu do vas novinari iz The ToneQuest Reporta?
Zvonko Suhodolčan: Svakako, to je sigurno veliko priznanje za nas. Američki ToneQuest Report su nas zapazili zbog njihovih lokalnih gitarista koji koriste naše pedale, koji su zapravo na neki način ili suradnici, ili pak bliski prijatelji s urednicima magazina. Naša pedala Vibe Machine očito je bila u određenom fokusu njihovih internih rasprava zadnje dvije godine (prvi puta su nas kontaktirali 2021.), a ovog ljeta smo zaista s njima konačno napravili, zapravo naš prvi veliki intervju. ToneQuest Report magazin jednostavno pronalazi i baca svjetlo na glazbenu opremu, pa tako naravno i pedale, koje njihovoj ekipi instant pruže užitak, odnosno one za koje stvarno misle da su posebne i svakako vrijedne spomena. Svijetu prenose priču o ljudima i kompanijama koji proizvode opremu koja istinski inspirira, te zapravo istražuju duboku pozadinu njihovog puta, tko su, kako su postali ono što jesu i kako te manufakture rade to što rade. Zato smo, eto, mi jako sretni i ponosni što su upravo nas poželjeli uvrstiti u jedno od svojih mjesečnih izdanja ove godine.
Koliko dugo traje vaša priča i što vas je prvotno privuklo da počnete s izradom pedala? Naime, koliko sam shvatio vi ste napravili i svoje prvo pretpojačalo kao glazbenik.
Zvonko Suhodolčan: Ja sam zapravo u srcu strastveni elektroničar, inženjer, a u svojim dvadesetima intenzivno sam svirao gitaru, te sam prirodno te dvije stvari povezao i napravio firmu koja proizvodi gitarske pedale. Priča, inicijalno vezana za moj hobi, elektroniku, započinje praktički u mome djetinjstvu, a jako se intenzivirala kroz srednjoškolski period, sredinom 90-tih. S DryBellom sam na tržište krenuo naravno godinama kasnije, koncem 2011. Desetak godina prije toga, početkom 2000-tih, svirao sam u bandu River’s Edge iz Pregrade i jednostavno sam spontano u to vrijeme počeo širiti svoj hobi na izradu pretpojačala, pedala ili pojačala. Elektronika mi je oduvijek bila zanimljiva i odmalena sam rastavljao razne uređaje, televizore ili radio prijemnike, te učio o tehnici i elektronici, pa kasnije to i studirao. U srednjoj školi napravio sam svoje prvo pretpojačalo za gitaru, čiju sam shemu tada pronašao u nekadašnjem časopisu Majstor, da bi s vremenom radio Hi-Fi pojačala za sebe, gitarske pedale za sebe ili druge, pa tako i vlastito gitarsko pojačalo na kojem sam svirao u rock bandu. Tako sam zapravo neplanirano ljudima počeo popravljati elektroničku glazbenu opremu, najviše pedale. Malu sobu u obiteljskoj kući s vremenom sam preuredio u radionicu za elektroniku, a to je sve doguralo to toga da sam krajem 90-ih i početkom 2000-ih postao gotovo glavni majstor za popravak pedala u Zagrebu, a onda i šire. Ljudi iz cijele Hrvatske su mi odjednom slali svoje pokvarene pedale na servis. U to vrijeme, internet u Hrvatskoj je bio u začecima, a news-grupe su bile mjesto gdje su se znale voditi rasprave o pedalama i glazbenoj opremi, tako su me ljudi tada pronašli i ja sam pronalazio ljude. Desetak godina nakon toga plasirao sam DryBell na svjetsko tržište.
Je li izrada pojačala bila vaša ‘prva ljubav’?
Zvonko Suhodolčan: Ha, ha, ne bih rekao da je izrada baš konkretno pojačala bila moja ‘prva ljubav’. Ali tehnika je svakako bila velika ljubav. Uz oca, koji je bio automehaničar i autolimar (otac je imao obrt u periodu života), odmalena sam učio razne stvari o tehnici i elektrotehnici. Npr. cijelu srednju školu i studij radio sam s ocem u njegovoj radionici. Ili smo radili limariju, brusili i lakirali aute ili autobuse ili smo pak rastavljali motore i ugrađivali nove klipove. Ili smo pak odlazili na teren popravljati autobuse koji su ostali u kvaru. No ipak kroz moju karijeru prevladala je elektronika. Prvi, ali baš prvi elektronički sklop koji mi je proradio bio je „žmigavac“, elektroničko treptalo s LED diodama, par otpornika, kondenzatora i dva tranzistora, sklop kojeg sam sastavio u 6. razredu osnovne škole. Mogao bih reći da me kao dječaka to strašno fasciniralo, napravio sam nešto vlastito, elektroniku koja funkcionira, nakon toga se nisam prestao baviti elektronikom kroz cijeli život.
Kad se rodila ideja o DryBellu? Tada ste još radili u Končaru?
Zvonko Suhodolčan: U Končaru sam radio nešto malo manje od 6 godina, tamo sam većinom konstruirao tiskane ploče (PCB) za raznu industrijsku opremu i uređaje koji se koriste npr. u elektranama, željeznici, sustavima zaštite električne mreže ili pak današnjim ‘plavim’ Končar tramvajima što voze po Zagrebu. No ideja o DryBellu zapravo je postojala nešto prije tog perioda u Končaru. Čak sam tamo negdje oko 2002. napravio prvu DryBell web stranicu i prezentirao svoje radove vezano za samogradnju i servis pedala. No nisam tada to pokretao do bilo kakve svjetske razine, to je bio entuzijastički site namijenjen lokalnom hrvatskom tržištu, a ideja mi je zapravo bila da reklamiram servis glazbeno-elektroničke opreme, najviše za gitariste. Ljudi su sve više počeli naručivati pedale od mene, željeli su da im napravim pedale koje nisu mogli kupiti jer su vintage, rijetke, skupe ili nedobavljive. Radio sam fuzzove, drive pedale i modulacijske efekte, auto-wahove, a servisa sam imao jako puno.
Prije zaposlenja u Končaru, upoznao sam Krunu Domaćinovića, gitaristu Majki, te nakon par godina, odnosno nekolicine servisa ili pak rehousinga pedala koje je Kruno naručio kod mene, poželio je da mu napravim Uni-Vibe tip pedale koja će zvučati točno onako kako on želi, on je imao taj svoj traženi sound u glavi. Kruno nije bio sasvim zadovoljan s niti jednom pedalom tog tipa koju je do tada uspio nabaviti ili isprobati, i u meni je vidio čovjeka koji mu može pomoći da dođe do vrhunske vibe pedale. Sve to nam je bilo i zabavno. Naravno da sam mu odlučio to napraviti, projekt mi je bio posebno izazovan, a oduvijek sam obožavao takve izazove. Posebno zato jer su Kruno i ekipa oko njega tvrdili da je takav zvuk jako teško postići (i to je istina) odnosno da su dobre vibe pedale vrlo rijetke na tržištu.
Ovo je prva službena video prezentacija DryBell V-1 pedale koju su dečki složili, a puštena je na YouTube 2011. godine:
Znao sam odmah da mi je ta pedala sada prilika da se na neki način natjeram i konačno krenem s ostvarivanjem svojih snova o tome da jednog dana, umjesto da servisiram pokvarene pedale, zaista proizvodim DryBell pedale i prodajem ih u cijelom svijetu. Imao sam strašnu motivaciju. Tako sam odlučio da će ta pedala, tadašnji Vibe Machine V-1, biti zapravo prvi DryBell proizvod. Tako je krenuo novi dio mojeg životnog puta. Pedala je dobila ime tijekom razvoja od skoro dvije godine. Ubrzo sam shvatio da sklop nije nimalo jednostavan, pa je morala biti riječ „machine“ u imenu, i sada neki to znaju povezivati s pjesmom „Machine Gun“ od Hendrixa, a Hendrix je bio jedan od gitarista koji je najviše popularizirao Uni-Vibe. No meni je ipak otac bio automehaničar, a pedala komplicirana, ha, ha. Kruno mi je tada, osim naravno testiranja uni-vibe zvuka kojem je on sam težio, također entuzijastički pomogao oko prezentacije Vibe Machina V-1 snimivši prvi DryBell V-1 official demo, na kojem je tada također svirao i Brada iz Psihomodo Popa. Sve uz snimateljsku asitenciju Silka (Silvio Lončarić, Silkfatblues), frenda s Kruninog privatnog foruma Vault66 te Silkove produkcijske ekipe.
Obzirom da sam pedalu želio plasirati na svjetsko tržište, znao sam da ta pedala mora biti što je moguće više kvalitetno izvedena i usavršena, da ja osobno, Kruno, i dečki s foruma Vault66 koji su uživali pratiti taj proces i kreaciju, budemo svi zadovoljni, odnosno impresionirani. Bio sam pun totalne vjere u sebe, u taj budući proizvod, osjećao sam da ako će i Kruno i dečki biti impresionirani, da će i svjetsko tržište to svakako prihvatiti. Tako je i bilo. Stvarno detaljno i entuzijastički sam krenuo u projekt, a to se sve događalo u vrijeme dok sam radio u Končaru. Toliko sam studiozno krenuo, da sam čak prije Vibe Machina namjerno išao napraviti Pedal Trafic, jednu jednostavniju switcher pedalu za drugog frenda Gordana Lončara (Kain, Anesthesia, Metaljeros). Htio sam testirati konstrukciju i proizvodni proces na jednostavnijem proizvodu, da odmah izbjegnem što više stvari koje mogu poći pogrešno u postupku prve buduće proizvodnje Vibe Machinea. Naravno, koristilo mi je svo prethodno iskustvo i rad u firmama koje se direktno bave dizajnom i proizvodnjom elektronike. Nije isto napraviti konstrukciju za jednu pedalu-unikat kao što sam uobičajeno radio do tada, ili za elektronički proizvod kojeg planiraš proizvoditi u serijama.
Kada sam 2011. trebao konačno izaći na tržište, odjednom sam shvatio da trebam i ponešto marketinga naučiti. – Zvonko Suhodolčan
Imao sam tada i veliku sreću što je taman Gogo također trebao tu, ne toliko kompliciranu custom pedalu. Sve porođajne izazove, sate, dane, tjedne, mjesece, pa evo mogu reći i godine istraživanja provedene u mojoj ‘radionici’, u sobi vlastite kuće, popratio sam gotovo svakodnevnom pričom i detaljnim fotografijama razvoja na Vault66 Kruninom forumu, gdje su me dečki širokih ruku prihvatili, a ja sam bio sretan što eto mogu nekome prezentirati to što radim. Imao sam nula kuna u džepu, morao sam posuditi novac za materijal za prvih šest pedala. Na kraju su momci s tog foruma, kao i sam Kruno, kupili prve primjerke Vibe Machina V-1. Nažalost danas više ne stignem biti aktivan na forumima, ali zahvaljujem im na svemu i ovim putem, poduprli su me u ostvarenju moje vizije o firmi. Kada sam 2011. trebao konačno izaći na tržište, odjednom sam shvatio da trebam i ponešto marketinga naučiti. Paralelno s finalizacijom razvoja proučavao sam i analizirao razne opcije i trendove tadašnjeg marketinga, istraživao hrpu drugih ondašnjih brandova pedala i gledao što i kako oni rade, kako se prezentiraju, kolike su cijene, itd. To je također bio jedan za mene vrlo interesantan proces učenja, pošto marketing nije bio moja ekspertiza. Nije ni danas al’ sam ponešto naučio. Na kraju krajeva, proizvodu je trebalo postaviti cijenu, adekvatno ga oglasiti u kontekstu tadašnjih trendova oglašavanja i početi prodavati u svijet. Sve je to jedan proces koji je doslovce postao moj život.
Koliko je zahtjevno bilo napraviti brand?
Zvonko Suhodolčan: Kada imaš volju, entuzijazam, određeno iskustvo ili znanje, strast, ali i upornost, vjerojatno ti se u životu poklope određene stvari u pravo vrijeme, i tako ništa ne postaje neizvedivo, iako je ponekad izrazito zahtjevno. Ovisi najviše kako u momentima života gledaš na to. Mislim da je kod mene bilo presudno to što nisam na početku imao gotovo nikakva specijalno velika očekivanja u pogledu prodaje. Vjerovao sam da mogu s vremenom napraviti svoj brand na širem tržištu. Osim toga imao sam stalan posao, pa sam imao slobodu pustiti da stvari idu spontano. Želio sam svakako da pedala bude prihvaćena, a nitko nije znao što će se dogoditi. U početku je najviše pomoglo to što nije bilo toliko intenzivnog pojavljivanja novih pedala koje danas izlaze praktički svakodnevno. Prije 12 godina sigurno je bilo puno lakše prodrijeti na tržište gitarskih pedala s nekim novim proizvodom nego što je to danas. Svakako je bilo odlično što u vrijeme kad sam krenuo s DryBellom, na tržištu nije bilo baš puno Uni-Vibe klonova. Ali je trend pojavljivanja novih, osobito drive pedala, svakako bio u porastu. Stoga mislim da je bila sreća što sam krenuo s pedalom koja je bila rijetka na tržištu, pa zato i tražena.
Dogodila se ta okolnost da je Kruno želio da mu napravim baš Uni-Vibe pedalu i sve se poklopilo. Ako se vratimo u 2011. i pogledamo forume poput The Gear Page foruma, činjenica je da su se ljudi interesirali kakvu god novu pedalu je neki pedal builder napravio, odnosno kako ona zvuči. No činilo se da je postojao jedan viši, specijalni interes za Uni-Vibe pedale, pa tako i Vibe Machine. Kada je Brett Kingmann pustio prvi YT demo Vibe Machina, pojavio se na TGP forumu thread „HOLY SH*T (Vibe content)“ koji je kasnije trajao godinama, a velika većina ljudi je pohvalila i dizajn i zvuk DryBell V-1 pedale. Ideja mi je bila da napravim najmanju Uni-Vibe pedalu na svijetu, što mi je na kraju pošlo za rukom, htio sam da Vibe Machine ima tu posebnu prednost nad konkurencijom zato što je mala. I onda sam to tako izreklamirao. Od stranih poznatijih gitarista, među prvima je pedalu kupio Steve Stevens (Billy Idol), to je također bio izvrstan zamah DryBell brandu. Kroz godine jednostavno su nas kontaktirali i poznatiji i manje poznati gitaristi, ali i dućani koji prodaju pedale. Godinama, recimo, nismo aktivno tražili dealere nego su oni kontaktirali nas. Tako je cijela priča pomalo rasla. Trebalo je organizirati puno YouTube videa, recenzija u časopisima itd., i to se onda tako širi. Direktne kupce uvijek smo molili da nam napišu vlastita mišljenja o pedalama kako bi iste dijelili s drugima. Mi smo svakako danas određenim udjelom poznati u svijetu gitarista, ali opet nismo još uvijek toliko poznati kao neke druge firme koje su dugo ili dulje na tržištu. No ne možemo ni biti „odmah“ poznati, proces sve veće prepoznatljivosti branda ide tim nekim svojim tokom i napredujemo i dalje, nastavljamo priču.
Kako ste okupili današnji tim stručnih ljudi oko vas?
Zvonko Suhodolčan: U periodu razvoja, te na početku prodaje Vibe Machina imao sam veliku podršku vlastite obitelji, supruge Ivane i svog oca, te pokojnog Ivaninog oca. Kad sam krenuo s prodajom, veći dio sklapanja i testiranja pedala obavljao sam sam, dio oko pakiranja pedala i fakturiranja uz pomoć obitelji, a u Zagreb sam istovremeno outsourcao montažu SMD i THT elektronike u firmu s kojom i dan danas vrhunski surađujemo. Uredi i radionica su nam danas u Krapini, gdje se obavlja kompletna završna proizvodnja i testiranje pedala. Kako su narudžbe u periodu od 2012. do 2014. postajale sve veće, počeo sam širiti tim, prvo na Martinu, sestru svoje supruge. Trenutno nas je pet zaposlenih, ali također koristimo usluge vanjskih suradnika, većinom sve hrvatskih firmi. Martina je počela parcijalno raditi odmah u 2012., a 2017. dala je otkaz u banci i od tada radi puno radno vrijeme u DryBellu. Ona je danas i suvlasnica firme. Prvih godina Martina je odmah automatizirala proces izrade računa, a danas, osim što brine o komunikaciji s kupcima i dućanima, zapravo sa mnom vodi kompletnu firmu. Marka, čovjeka čija je današnja domena organizacija kompletne proizvodnje, ali i otpreme paketa, zaposlio sam još 2014. i odmah je te godine znatno pomogao u samoj proizvodnji, lemljenju potenciometara, sklapanju i testiranju pedala, ali i implementaciji softwarea za vođenje materijalnog knjigovodstva. I on svira gitaru, a znamo se još iz bendovskih dana. Sve pedale proizvedene u 2014. i gotovo sve iz 2015. smo napravili Marko i ja. Luka nam je stigao 2015., ubrzo nakon Marka.
Luka je svakako danas neizostavan član našeg tima u Krapini, u svim dinamičkim procesima proizvodnje pedala, te naravno, svira gitaru. Uz vrlo istančan sluh, Luka je evoluirao u čovjeka koji danas svaku proizvedenu pedalu odgovorno presluša i odobri za pakiranje na policu, spremnu za prodaju. Kruno radi iz Zagreba. Obzirom da se Kruno iznadprosječno kuži u zvuk, čovjek živi taj život, intuitivno sam ga želio svakodnevno u našem timu. Stoga sam mu 2014. predložio da bi se on jednog dana mogao zaposliti kod nas ako želi, a tako se zapravo i dogodilo. Dvije godine kasnije, 2016., odnosno pet godina nakon izlaska V-1, Kruno me nazvao sa željom da bi, eto, volio raditi za nas. I od tada radi kod nas, sad već sedam godina. Sudjeluje u kreiranju marketinga, popratnih materijala, radi grafičke i video prezentacije, te proučava trenutno tržište i iznosi prijedloge za sljedeće pedale što je također važan dio posla. Onda tu ideju brusimo do verzije s kojom se svi na kraju stopimo, odnosno vjerujemo da ju možemo prodati. U protivnom mijenjamo inicijalnu ideju dok nismo zadovoljni. U međuvremenu nam se pridružio i novi inženjer Kristijan Golub – Kiki, inače također gitarist, koji po potrebi povremeno radi kao vanjski suradnik na poslovima razvoja elektronike. U Londonu pak imamo dragog prijatelja Toma koji je s nama praktički od 2012. i pomaže nam oko npr. finalnog engleskog ili prezentacija na sajmovima, pojavljuje se u demoima s Krunom itd. To je naš najuži tim, iako, ovdje postoji još barem 40-tak dragih i svestranih ljudi koji su imali manjih ili većih utjecaja na sve DryBell izazove tijekom svih ovih 14 godina. Osobno smatram da je svaki čovjek u našem najužem DryBell timu podjednako važan kotač u cjelokupnom mehanizmu funkcioniranja firme. Za razliku od velikih sustava, mala tvrtka poput naše može opstati samo ako okuplja predane i sposobne ljude koji u svojoj domeni odgovornosti, i sad već unaprijeđenih specifičnih znanja i vještina potrebnih u našoj branši, besprijekorno obavljaju zadatke koji su im povjereni.
Koja su vaša osnovna načela?
Zvonko Suhodolčan: Cijenim iskrenost, odgovornost i proaktivnost, bitno mi je poštivanje jednih prema drugima, inovativnost u poslu, te svakako težnja za stalnim osobnim i profesionalnim razvojem. Svi mi ponekad učimo i iz vlastitih grešaka, stoga volim vidjeti na ljudima kada se mijenjaju na bolje, pa tako i samog sebe ne prestajem mijenjati. U poslu nastojimo biti promptni na sve upite i narudžbe kupaca, a raznih upita na dnevnoj bazi zna biti dosta. Kupci zapamte da si mu odmah odgovorio na e-mail i takvi češće zadovoljno preporučuju brand drugima, smatram da je to važno.
Koje su pak vama omiljene pedale?
Zvonko Suhodolčan: Povremeno sviram i akustičnu gitaru pa često koristim kombinaciju kompresora i EQ ako sam spojen na pojačalo. Tako da mi je jedna od omiljenih pedala Unit67 koja je upravo kombinacija oba efekta. Jednako volim clean zvuk električne gitare potpomognut Unit67-om. Dok sam nekad svirao u bendu, koristio sam uglavnom različite drive pedale, npr. Bluesbreaker i RAT, wah, tremolo, reverb, tu i tamo chorus.
Koje su najtraženije DryBell pedale?
Zvonko Suhodolčan: Vibe Machine je svakako naša najtraženija pedala svih ovih godina i danas, s njom sam započeo DryBell pa je i najpoznatija, najdulje je na tržištu, a osim toga izdane su i 3 verzije što produžuje životni vijek proizvoda. Sljedeća po prodaji je Unit67, izrazito korisna pedala svakom gitaristi, basisti ili akustičnom gitaristi. Kad upališ Unit67, ovisno o tome što želiš postići, možeš se npr. frekvencijski istaknuti iznad miksa benda dok recimo sviraš solo ili pak možeš clean sound poboljšati da bude još inspirativniji za sviranje, s duljim sustainom. Jednostavno je osjećaj kod sviranja ljepši, ne želiš tu pedalu ugasiti. Unit67 je u principu booster s 1176 tipom kompresora koji ima zasebnu bass i treble EQ sekciju te specifičan midrange EQ koji je sličan starom Rangemasteru. Rangermaster su koristili npr. Brian May ili Eric Clapton. Zbog te gotovo jedinstvene kombinacije kompresora i svestranosti ugrađenog ekvilajzera, Unit67 prilagodljiv je gotovo svakoj pedali na boardu ili pojačalu. Preporučam svima probati tu pedalu. Također i Module 4! – naš najnoviji kompresor koji emulira stari Orange Squeezer kompresor, ali uključuje i standardan kompresor, pa Module 4 zadovoljava sve kompresorske potrebe čak i iznadprosječnog gitarista. The Engine, pedala koja je puno više nego „british amp“ in a box, svatko tko proba kaže da nije probao bolju emulaciju. Svakako za probati!
No još ću malo o Vibe Machineu… V-2 model je model kojeg smo trenutno prodali u najvećim količinama pa je nekako logično da po Internetu ima najviše zapisa baš o V-2 modelu. V-2 je izdan 2016. godine, i prodavali smo ga pet godina, sve do 2021. Tada smo za 10. obljetnicu DryBella izdali verziju V-3 koja ima nešto drugačiji sound. Ja najviše volim V-3, a čini se i današnji kupci. Prodaja V-2 je zapravo odmah stala po izlasku V-3, tako da sada prodajemo isključivo V-3 verziju. Kada se pažljivo sluša kompletan krug V-3 modulacije, odnosno osjećaj promjene EQ-a koji gitarist čuje kada nagazi pedalu, V-3 je kod specifičnog intenistyja transparentniji, odnosno bliži izvornom EQ gitare i muzikalniji je, dok V-2 ima izraženije high middle tonove. V-2 je i dalje izvrsna pedala i zapravo je sličniji V-1, samo što su dodane softwerske mogućnosti upravljanja pedalom preko dodatno priključenog footswitcha kao npr. tap tempo, razne Leslie funkcije, specifični originalni „Cancel“ bypass i sl. Ako se vratim u 2009., glavni cilj u razvoju Vibe Machine bio mi je postići odličan ton Uni-Vibea, ali u malom kućištu Hammond 1590B. I nije bio baš lagan zadatak.
Razvio sam nekoliko generacija mjernih uređaja i pomagala koji nam omogućuju da uopće radimo serijsku proizvodnju takvih pedala. Stalno sam poboljšavao proizvodne procese kako je rasla potražnja i nisam baš puno spavao noćima. – Zvonko Suhodolčan
Zanimljivo je zapravo da su sve Uni-Vibe tipa pedale na svijetu različite. To je činjenica koju mnogi gitaristi ne kuže još. Tijekom razvoja V-1 istraživao sam različite modulacije i gledao što sve u sklopu utječe na modulaciju, dok je Kruno testirao to što sam napravio, i težio dinamici i EQ zvuka bliskim originalnim snimkama. Niti jedna vibe pedala (niti original) ne zvuči isto, pa čak i isti model istog proizvođača zvuči barem malo različito, neke i poprilično različito. To je zato jer te pedale koriste specifične komponente, fotootpornike i malu lampicu sa žarnom niti. Te komponente, kada kupujete veće količine, su po prirodi jako različitih statističkih karakteristika od proizvodnje do prozvodnje, ne možeš kupiti dva puta i dobiti isto, pa ih određenu količinu uvijek odbacuješ. Također se jako razlikuju međusobno jedna od druge pa ih moraš birati koje ćeš ugraditi. I to sve izrazito utječe na zvuk, ali i konzistentnost zvuka svake pedale, svakog primjerka. I onda trebaš odabrati koja 4 fotootpornika i na koji način ugraditi u pedalu da pedala zvuči kako treba. Puno sam truda kroz sve ove godine uložio u to da pedale budu konzistentne od primjerka do primjerka. S vremenom sam tu dosljednost modulacije usavršavao i danas je na visokom nivou. Razvio sam nekoliko generacija mjernih uređaja i pomagala koji nam omogućuju da uopće radimo serijsku proizvodnju takvih pedala. Stalno sam poboljšavao proizvodne procese kako je rasla potražnja i nisam baš puno spavao noćima. Na kraju, najveći kompliment koji možemo primiti, a primamo ih od naših kupaca često, je da je njihova potraga za njima savršenim vibe-om završila s našim Vibe Machinom. To je nešto što me pokreće i veseli kroz ovaj posao.
Pored Stevea Stevensa tko su najzvučnija imena svjetske i domaće scene koji koriste vaše pedale?
Zvonko Suhodolčan: Pa evo, iznimno smo ponosni što DryBell pedale koriste veliki umjenici i gitaristi. To su Michael Landau, Steve Stevens (Billy Idol), Doyle Bramhall II (Eric Clapton, Roger Waters), Jon Carin (David Gilmour, Roger Waters), John Mayer, Eric Gales, Joe Perry i Brad Whitford (Aerosmith), Richard Fortus (Guns N’ Roses), Joe Satriani, Pete Thorn (Chris Cornell), Charlie Starr (Blackberry Smoke), Rex Brown (Pantera), na primjer. Od domaće i okolne scene i zvučnijih imena, osim Krune i Davora Rodika (Majke) pedale koriste Vlatko Ćavar – Brada (Psihomodo Pop), Bruno Kovačić, Miro Lesić, Vedran Božić, Nebojša Antonijević – Anton (Partibrejkers), Krešimir Šokec – Šoki (Hladno pivo, Savršeni Marginalci)…
Gdje se vaše pedale mogu kupiti u Hrvatskoj, osim naravno preko vaše internetske stranice?
Zvonko Suhodolčan: DryBell pedale su se do nedavno prodavale kod Jure u TMS shopu u Zagrebu, ali kako je Jura praktički otišao u penziju, baš smo u procesu uspostavljanja suradnje s Music Centrom, tako da će se kroz koji tjedan pedale pojaviti u njihovim poslovnicama u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Čakovcu i Osijeku. Veselimo se jako tome što će pedale biti konačno dostupnije za isprobati u dućanima širom Hrvatske, mislim da će pedale u poslovnicama biti dostupne odmah složene na pedalboard, tako da će svatko zainteresiran moći instant isprobati sve naše pedale odjednom. Hvala Vam za ovaj intervju!
Saznajte više:
Robert Bašić (RBasic) – cijenjeni graditelj gitara iz samoborskog kraja
Aleksandar Vrhovec (Wizz Pickups) – koprivnički čarobnjak gitarskog zvuka za svjetsku A-ligu
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.