Kantautor je ove godine proslavio sedamdeseti rođendan, a fešta traje još od prošlotjednog tribute koncerta u Šiški, preko sinoć započete tradicionalne trodnevnice u Gallusovoj dvorani.
Bez obzira na to slavite li nadolazeće blagdane prema smjernicama predominantne religijske kulture ili sekularno-konzumeristički, prosinac je nužno ispunjen atmosferom idile i porukama dobre volje. A kao što jaglaci i visibabe najavljuju novi život prirode u proljeće, postoje i vjesnici tog adventskog pozitivnog raspoloženja. Nekima će to biti paljenje prve svijeće u vijencu, drugima pak miris fritula i kobasica u Gajevoj, trećima kad prvi put na radiju te godine Mariah Carey zapjeva svoj notorni božićni hit ili televizija po prvi put reprizira “Sam u kući”. Moj je novi omiljeni vjesnik blagdana put u Ljubljanu na koncert Vlade Kreslina u Cankarjevom domu, tradicionalnu trodnevnu feštu koja razgaljuje i krijepi dušu.
Ove godine razlog više za posjetiti tzv. Kreslinovanje bila je i činjenica da je ponajbolji slovenski kantautor u tjednu prije napunio jubilarnih sedamdeset godina, pa je fešta u Ljubljani započeta još ranije vrlo uspješnim tribute koncertom “Izštekanih 10 – Poklon Vladu Kreslinu” u Kinu Šiška na kojem su Vladine pjesme izvodili brojni izvođači slovenske scene, mnogi od njih gosti na pjesmama s njegovog novog albuma “Kje si bla doslej” koji je objavljen ovim povodom (Leopold I, Masayah, Marina Mårtensson, Batista Cadillac), a pridružio im se i veliki Chris Eckman sa svojim prepjevom Kreslinove “Tiste črne kitare”.
Teren je tako bio sasvim pristojno nauljen za prvu od tri noći u Gallusovoj dvorani Cankarjevoga doma, a kao prvi dokaz važnosti ove tradicionalne manifestacije doživjeli smo u obližnjoj garaži u kojoj se cijelo vrijeme sa zvučnika čula isključivo Kreslinova muzika. Poslanstvo redakcije našeg portala uspjelo je pogrešno prijaviti svoju konačnu brojnost, pa smo za kaznu umjesto regularnog pogleda iz gledališta imali priliku koncert gledati iz počasnih mjesta s ruba pozornice i prisustvovati odličnoj atmosferi zapozornih makinacija mnogoljudne karavane od gotovo dvadeset glazbenika koja je cijelu večer uhodano defilirala pozornicom.
Za razliku od lanjskog koncerta čiji je prvi di obio posvećen tada aktualnom albumu koji je Vlado snimio u pratnji gypsy swing grupe Momento Cigano, a drugi svojevrsnom showcaseu najvećih hitova, ove godine koncept je bio potpuno drugačiji. Nazvan je “Generacija 1953.” i otvoren istoimenom skladbom izvedenom nakon što je Vlado u bijelom sakou istrčao na pozornicu i, činilo se na iznenađenje sviju, sjeo za bubanj i zasvirao “Honky Tonk Women” The Rolling Stonesa. Ostatak setliste posložen je kronološki od dana Horizonta i davne 1977./1978. iz kojih su izvučene “To igre bo konec” i “500 Wattov” do današnjice obilježene na bisu.
Dok je pjevač (uvijek se iznova iznenadim koliko dobar pjevač) praćen svojim Malim bogovima prolazio poglavlje po poglavlje kroz svoju bogatu karijeru sve od doba prije Martina Krpana do najnovijih uspješnica, na platnu iza benda svaka je godina popraćena prikazivanjem određenih što privatnih, što društveno-političkih zbivanja koje su je obilježili, a čiji spektar je uključivao primjerice smrti utjecajnih osoba, sportske pobjede i pokretanje YouTubea.
Kronološki koncept koncerta svakako ima smisla, ali je ujedno i doveo do neobične dinamike pri kojoj su neke od pjesama koje se obično čuvaju za emotivno finale, poput spomenute “Tiste črne kitare” (1985, godine pišem onako kako su označene na koncertu, a možda ne odgovaraju nužno realnom nadnevku objave) ili (“alternativne slovenske himne”) “Od višine se zvrti” (1988) izvedene u prvom dijelu nastupa koji je zaokružen s “Namesto koga roža cveti” (1989) na kojoj je gostovala bosonoga Nina Gvardjančič. Moram priznati da mi je ova izvedba djelovala kao da je u komunikaciji s naslovnom pjesmom albuma “Naposletku” Đorđa Balaševića, u smislu da se novosadski kantautor deset godina kasnije naslonio na Kreslinovu melodiju, da bio ovaj zauzvrat od njega uzeo ciganski aranžman.
Kao i lani koncert je prepolovila kratka pauza okončana defiliranjem marching banda kroz publiku i preko pozornice, a taj će se element ukomponirati i u sastav benda kad nakon uvodnih “Venci” i čuvene sevdalinke “Žute dunje” sastav izvede “Joužek”, posvetu pokojnom naslovnom basistu Vladinog “ljudskog” sastava Beltinška banda. Pri tome je smanji pleh sastav više zvučao poput pogrebne povorke dajući dodatnu dozu patosa baladi.
Sjećanja na izvornu postavu Beltinške bande nastavila su se i u recitaciji koju je Vlado pročitao prije nego s “Tem v meglicah” upustio u poglavlje posvećeno svom, usuđujem se reći, opus magnumu, albumu “Ptič” s prelaska stoljeća. Naslovna pjesma s tog albuma bila je očekivano još jedan od vrhunaca koncerta, dok je pomalo iznenađujuće kao treća stavka s albuma odabrana “To pri nas ni možno” umjesto, primjerice, osvjedočenog koncertnog favorita “Dekle moje” il ipak još jedne prilike za singalong u “Preko Mure, preko Drave”.
Kako smo se približavali finalu koncerta hitovi su padali jedan za drugim poput karata i vojnika u “Tistoj zakartanoj vuri” (2013). “Cestu” (2007) je slijedila izvedba “Z Goričkega v Piran” (2007) na kojem se vokalno pridružila vrlo simpatična Masayah, da bi službeni dio završili sa slobodnim prepjevom Boba Dylana i njegove “Boots of Spanish Leather” u “Kaj naj ti prinesem” (2014) te “Rekom” čije je moćno finale ostavilo i neke od Kreslinovih kolega iza pozornice razjapljenih usta.
Bis je, dakle, donio pjesme s aktualnog CD-a, pa ga je otvorila pjesma koja ujedno otvarai album, blaga “Mila moja” (2021), nakon koje je je uslijedio rock and roll “Marko skače” (2022) koji se naslanja na Chucka Berryja i njegov “Johnny B. Goode”. Na “Hej muzikanti” krenulo je i masovno okupljanje na pozornici, a vokalno su se priključile Masayah, Marina Mårtensson i Ajdina Kreslin, da bi na “Poj mi pesem” još jednom eksplodirao cijeli megasastav koji je zvučao kao da su se u nekoj razvratnoj pijanki u Slovence pretvorili The Pogues, The Seeger Sessions Band Brucea Springsteena i naši Cinkuši. Sve je okončano tradicionalnim a capella pozdravom, skandiranjem i općim oduševljenjem.
A sljedeće godine kad opet zahladi, po centru se prostre miris fritula, a na radiju po prvi put zapjeva Mariah Carey, morat ćemo opet do Cankarjevoga doma po najbolju dozu dobre volje u razdoblju blagdana.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
