Nakon šesnaest godina australski avant/impro jazz trio The Necks vratio se u Zagreb i pred punim Vintage Industrialom izveo dvije jednosatne kompozicije koje su nam pokazale nezamislive daljine u koje su nas svojom glazbom sposobni katapultirati.
Bio je to jedan od koncerata koje sam najviše iščekivao ove godine, ali i jedan o kojima sam najviše zazirao pisati. Kako uopće pokušati riječima dočarati glazbu koju proizvodi australski avangardni improvizacijski jazz trio The Necks? “Oni već četrdeset godina sviraju istu pjesmu koja je svaki put potpuno drugačija,” do ove najbliže definicije došao sam uz pomoć njihovog osvjedočenog fana Alena Sinkauza, jednog od nekoliko desetaka vrhunskih glazbenika domaće scene koji su prisustvovali sinoćnjem koncertu u Vintage Industrial Baru.
Osim glazbenika, kužera i raznih aktera scene, The Necks su privukli i dovoljno ljubitelja glazbe i znatiželjnika da se dupkom napuni klub u Savskoj. “Tko je mogao znati koliko će ljudi doći? Nisu nastupali u Zagrebu šesnaest godina. Sad na koncerte dolazi jedna sasvim nova generacija,” kaže Mate Škugor, pokretač N.O. Jazz Festivala u čijem su, ako se ne varam, prvom izdanju 2000. Australci premijerno nastupili u Hrvatskoj. Sudeći po interesu, ili je ta nova publika stasala na njihovim sjajnim recentnim studijskim izdanjima kao što su “Three” ili ovogodišnji “Travel”, jedan od najboljih albuma godine, ili nas je Mate dobro odgojio. Toliko dobro da je trio mogao nastupiti i u nekom većem prostoru, kao što su u Ljubljani napunili Kino Šiška.
Ali isto tako, ustvrdili smo da su The Necks sastav koji se s kameleonskom lakoćom prilagođava bilo kojem prostoru u kojem nastupa. Klupska atmosfera natrpanog Vintage Industriala nije omela hipnotičku kvalitetu ove trojke, već je njihovoj “istoj pjesmi” dala sasvim drugačiji ton i ovaj njihov koncert pretvorivši u jedinstveno iskustvo. Jedino razočaranje možemo tražiti u činjenici da je bend gotovo cjelokupan merchandise rasprodao dan ranije, pa smo ostali bez mogućnosti da ponesemo kakav suvenir za dugo sjećanje na spomenuto iskustvo.
U ugovoreno vrijeme bend je izišao na pozornicu i započeo svoju pjesmu kako to obično rade. Glavnu riječ poveo je Chris Abrahams na klaviru – jeste li ikad prije vidjeli koncertni klavir u Vintageu? – a njegovu bi frazu popratio Lloyd Swanton na kontrabasu, dok bi Tony Buck svojim bubnjem vrlo polako dodavao šumove, dron kicka ili neko šuštanje ili zveckanje. Ova fraza se ponavlja u nedogled, naizgled uvijek ista, ali svaki put tek mrvu različita, dovoljno da vas u uvodnim minutama baci u hipnotički trans, a opet zadrži pozornost svojim sitnim nadogradnjama koje će kroz više od pola sata, četrdeset minuta – ovo je bend kojemu se nikamo ne žuri – eksplodirati u prekrasnoj ekstatičnoj buci gotovo nezamislivoj na početku ove dobro uhodane igre.
U publici neki su se njihali zatvorenih očiju kao da su netom uzeli LSD, drugi su se probijali da budu što bliže izvoru ove meditacije, kao da su na pozornici neke megazvijezde popa, a ne tri naoko skromna ostarjela gospodina. Ali starost nema veze s time, dapače, nadam se da se još jedan od istaknutih sinoćnjih posjetitelja s glazbene scene, Toni Starešinić, neće ljutiti ako ga citiram kad kaže da stara garda pokazala kao “i dalje progresivnija, originalnija i zapravo mentalno mlađa od generacija odraslih uz mobitele.”
I premda su sva trojica majstori – jedan bolji od drugog, reklo bi se – a sviraju kao zajednički organizam, moja pozornost uvijek je bježala prema Bucku. Ove godine imali smo u sklopu 14. Zagreb Jazz Festivala gledati nekoliko briljantnih bubnjarskih velikana – Omar Hakim, Marcus Baylor, Magnus Öström – ali Tony Buck (koji je već ranije ove godine nastupio u Močvari na koncertu s Giannijem Gebbijom koji nam je neoprostivo prošao ispod radara) se pokazuje kao posebna zvjerka. Njegovo je sviranje poput dobre poezije: nadahnjujuće, nedokučivo i u konačnici neopisivo.
Prva skladba trajala je gotovo sat vremena, nakon čega je bend najavio kratku pauzu u kojoj je očekivano uslijedila najezda na šank, prilika da se popije pivo, zapali cigareta i prokomentira doživljeno. Manji dio publike je ostao tamo i za vrijeme nastavka, što je omogućilo malo više prostora i ugodnije uvjete za praćenje druge kompozicije koja je ponovno počela ponavljanjem jedne fraze. Ovaj put ta fraza je bila nalik na onaj rif koji je spiritualni div John Coltrane iz svemirskih dubina vječnosti iskopao u uvodnom dijelu svoje mitske suite “A Love Supreme”, a njezina nadogradnja dosegla je na koncu upravo one prostore za koje ne postoje riječi opisa, one gdje nekome tko piše o glazbi preostaje samo nalivpero za potpis kapitulacije, gdje mora priznati da je istinita ona stara fraza o “plesanju o arhitekturi”.
Čini mi se da nisam jedini koji je to tako doživio. Ranije spomenuti glazbenici prolazili su nakon koncerta prema izlazu, glave su im odmahivale, ramena slijegala sugerirajući da se o ovome nema što mudro za reći. Pomalo smušeni, širokih zjenica otišli smo kući u tišini i nevjerici da i nakon toliko godina i bezbrojnih koncerata glazba i dalje iznova nalazi načine da nas šokira svojim fenomenalnim prostranstvom i neizmjernim bojama. Otprilike kao kad Bowman u “Odiseji” Arthura C. Clarkea zakorači kroz zvjezdana vrata i izusti: “The thing’s hollow — it goes on forever — and — oh my God! — it’s full of stars!”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
