U novu godinu pod punim gasom ušao je kantautor Ryan Adams koji je na prvi dan 2024. izbacio ne jedan, ne dva, već pet albuma.
Ako današnje društvo sa svojim kratkim rasponom pozornosti može dobaciti pet godina unazad u eru prije nego je pandemija pokorila svijet, dozvat će u sjećanje razdoblje u kojem se velikom brzinom raspojasala jedna druga epidemija, ona masovnih optužbi na račun brojnih zvijezda i moćnika za uglavnom seksualna zlostavljanja koje su često s valjanim razlogom dovodile do konačnih uništavanja reputacija nekih od raskrinkanih počinitelja. No, fenomen koji je poznat pod engleskim nazivom cancel culture ubrzo je doveo do pitanja svojih granica u smislu može li se nekoga “otkazati” samo zato što mu je ponašanje problematično, zato što je u krajnju ruku emocionalni nasilnik i manipulator, odnosno jednom riječju – kreten.
Jedan od takvih bio je i kantautor Ryan Adams, čovjek na čiji se račun požalio cijeli niz žena koje su bile s njim u vezi i čija je daljnja karijera stavljena pod upitnik. Sve to je prilično potreslo glazbenika koji se suočen sa svojim u najmanju ruku problematičnim postupcima pomalo povukao sa scene u neku svoju verziju kreativne samoće i počeo proizvoditi veliku količinu uglavnom vrlo dobre glazbe, a njegova hiperproduktivnost u egzilu dovela je do činjenice da njegova karijera kraća od četvrt stoljeća već broji više od trideset albuma.
Godinu 2024. Adams je tako započeo na način koji služi kao sjajna ilustracija njegovog kreativnog ludila. Bendovi kao što su King Gizzard & the Lizard Wizard već su nas naučili da je danas relativno normalna pojava da u godinu dana dobijemo po pet albuma od jednog izvođača, ali Ryan je otišao korak dalje i objavio pet ploča u samo jednom, novogdodišnjem danu. Riječ je o četiri nova studijska izdanja od kojih svako dolazi iz vlastitog zvučnog rukavca od kojih su pojedini sasvim stilski oprečni, te jednim koncertnim izdanjem na kojem donosi live verzije pjesama sa svojeg među fanovima vrlo popularnog albuma “Prisoner” iz 2017. godine.
“Star Sign” (8/10)
U “godinama u izgonu” ponekad je bilo teško pratiti kompletan Adamsov output prvenstveno zbog njegove količine, li i zbog prilično slobodnog pristupa materijalu koji objavljuje. Kao što je prije pada u nemilost bio snimio vlastitu verziju albuma Taylor Swift “1989”, tako je i početkom prošle godine objavio i svoj pogled na klasike kantautorskog folka i rocka, ploče “Blood on the Tracks” Boba Dylana i “Nebraska” Brucea Springsteena. Čini se da se na “Star Sign” , najnježnijem poglavlju novogodišnjeg petoknjižja, Ryan najviše oslanja na akustičnu i čeznutljivu atmosferu tih slavnih albuma, pogotovo na “Tomorrow Never Comes” i još više “Speeding Car”, dok na naslovnoj pjesmi pak naoko svjesno i hrabro ulazi na teren koji je Neil Young još sredinom sedamdesetih okupirao svojim legendarnim “On the Beach”.
Od ukupnih 77 pjesama objavljenih na Novu godinu, na “Star Sign” otpada najmanji broj, njih samo deset, ali upravo je ova nježna ploča koja ozračjem najviše podsjeća na odlični “Wednesdays” s kraja 2020., zapravo najkompaktniji od pet albuma i možda je šteta što će pozornost koja bi mu trebala biti u potpunosti posvećena biti podijeljena i na sve ostale kolekcije pjesama s kojima dijeli datum izlaska. Bilo u tamnijim pjesmama poput “Darkness” ili onima u kojima optimizam probija kroz tamu (“Shining Through the Dark”), Ryan ovdje pokazuje najviše od svog kantautorskog potencijala. Melodični refreni poput onog u “Be Wrong” i ljepota nježene klavirske melodije u “I Lost My Place” dodatno potvrđuju taj dojam.
“1985” (6/10)
Album “1985” potpuna je opreka onome što čujemo na “Star Sign”. U pitanju je čista pankerska eksplozija enregije, s malo melodije ali mnogo bijesa i žestine. Od čak 29 pjesama na ovoj ploči mnoge ne traju ni punu minutu, a tek posljednje dvije premašuju dvije minute. Cijeli album tako traje samo nešto više od pola sata dok Adams više ili manje uspješno egzorcira svoje demone i frustracije u minijaturama koje nose prikladna imena poput “Dark Places”, “Waste of Time” ili pak “Lose Control” i “Forget Me Either Way”.
“1985” je duhovni nasljednik Adamsovog EP-ja iz 2014. koji je nosio jednaku razinu žestine pod nazivom “1984” i uz ranije spomenuti “1989” čini svojevrnu trilogiju “osamdesetih”. Brutalnom izravnošću jednih Hüsker Dü ili možda čak i Obliviansa, Ryan poseže za inspiracijom iz mračnijih mjesta od onih s kojih dolaze ostali mu ovogodišnji albumi i premda se ne može reći da je “1985” loš izdanak kratkog i žestokog izričaja, u usporedbi s ostalim albumima postaje jasno da je ovaj kantautor najbolji kad uspori tempo.
“Heatwave” (7/10)
“Heatwave” je također po zvuku srodniji rocku i punku nego onome što možemo čuti na “Star Sign”, pa je tako i njegova jednominutna uvodna “Lies” jednako tako mogla naći mjesto na “1985”. Ostalih trinaest pjesama s ove ploče zadovoljavaju se trajanjima između dvije i tri minute, a sirova izvedba i zamućeni vokali sugeriraju određenu demo prirodu ovog materijala. “Heatwave” će privući one obožavatelje koji su inače skloniji Adamsovom žešćem izričaju, a kojima bi “1985” mogao predstavljati možda mrvicu prebrutalan kolačić.
Ovaj album donosi i možda najširii spektar glazbenih utjecaja od svih najzvučnijih imena rock glazbe između sedamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, od The Rolling Stonesa, Ramonesa i The Smiths, preko Pearl Jama i Nirvane pa sve možda do Muse, no sve je omotano u zajednički pokrivač lo-fi produkcije i u konačnici ostavlja zadovoljavajući osjet u ušima, pogotovo nakon nekoliko slušanja.
“Sword & Stone” (7/10)
“Sword & Stone” je možda album koji je napravljen prema mjeri najvećeg broja Adamsovih fanova, kolekcija pjesama uglavnom srednjeg tempa sastavljenih od mješavine koja u jednakoj mjeri koristi rokerski zvuk i slatku sjete njegovih nježnijih stvari. Na ovoj ploči kantautor će u nekoliko navrata podsjetiti na dane svog nekadašnjeg benda The Cardinals, a na skali žestine (ali i melodičnosti) ova kolekcija čvrsto zauzima poziciju između “Heatwave” i “Star Sign”.
Ako se potonji naslanjao na zvuk srodan Springsteenovoj “Nebraski”, “Sword & Stone” na nekoliko mjesta isto čini s albumom koji je The Boss objavio sljedeći, a to je kultni “Born in the U.S.A.” Dok je “Heatwave” kao perjanicu nosio zvuk prljavog CBGB New Yorka, ovdje doživljavamo njegovo manje grubo naličje u pjesmama poput “Friday Night NYC” i vjerojatno najzaraznijoj (i najboljoj) pjesmi albuma “Manhattan in the Rain” s pjesničkim slikama i melodijom kojih se ne bi posramio ni Conor Oberst.
“Prisoners (Live)” (8/10)
Za kraj ostavljamo live ploču “Prisoners” budući da je materijal zastupljen na njoj uglavnom već dobro poznat otprije, budući da je u pitanju, kako smo već napomenuli, album “Prisoner” odsviran uživo, istim redoslijedom kojim su pjesme bile zastupljene na izvornoj ploči. Ipak, slušanjem novih verzija ovih pjesama dobivamo dojam kako je u pitanju nešto više od same šetnje poznatim terenom.
Uglavnom ogoljene, akustične verzije refleksija o Adamsovom propalom braku s kantautoricom Mandy Moore sedam godina kasnije zvuče manje ogorčeno, a u novom ruhu iz njih povremeno izbijaju i neki slojevi ljepote koje su prethodno možda ostali nezamijećeni. Najbolji primjer navedenog možemo naći već u naslovnoj pjesmi, a pogotovo u njezinom finalu koje donosi dva divna uzastopna sola, prvi na usnoj harmonici, a zatim i jedan na saksofonu koji cijeli doživljaj diže na novu razinu. Upravo takvi trenuci čine “Prisoners” neizostavnom točkom novih pet izdanja.
U današnje vrijeme konstantnog bombardiranja novim sadržajem očekivati od slušatelja da jednom izvođaču pokloni takav golemi komad svog dragocjenog vremena i prepusti se ozbiljnijem preslušavanju pet albuma, gotovo osamdeset pjesama u ukupnom trajanju od tri sata čini se prilično nemilosrdnim zahtjevom. A ipak, gotovo je nevjerojatno koju vam količinu ljepote u život može unijeti dovoljna razina upoznavanja s novim ludim pothvatom homo problematicusa.
(PAX-AM, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
