Koncertno predstavljanje kompilacije ‘Zvučni zid’ se nakon Melina sinoć preselila u Vintage Industrial Bar.
Prva značajna kompilacija domaće glazbene scene „Zvučni zid“, pod producentskom palicom Vedrana Peternela, koja je na dvostrukom vinilnom izdanju okupila glazbenike i sastave širokog stilskog spektra i bila predstavljena i objavljena jesenas, dobila je i svoj koncertni krak u zagrebačkom klupskom prostoru.
Šibenski hip-hop sastav Hram nastupio je u Melinu prije dva tjedna, potom Denis Katanec, dok je splitski RØLØ je večeras u Močvari, a sinoć su prostor Vintage Industrial Bara zauzeli Sara Renar i Seine pred oko 200 posjetitelja, sudeći po slobodnoj procjeni, što je pomalo i šteta s obzirom na izvrsnu koncertnu uigranost spomenutih.
Teško je uopće ovdje donijeti sud tko je imao bolji nastup obzirom na to da su u Renar i Seine istesali istovremeno energične performanse protkane društvenom angažiranošću i emotivnim nabojem. I kod i jednog i drugog sastava stvari su dovedene do rutinerskog savršenstva, iako riječ „rutina“ ovdje nema predznak i prizvuk eventualne nezainteresiranosti izvođača, dapače svatko je na svoj način razvaljivao na pozornici, no dojam je da zrelost izvedbe i odlična profiltriranost dosadašnjih pjesama na setlistama ukazuju kako je vrijeme za nova ostvarenja. I Sarin album „Šuti i pjevaj“ (2021.) i Seineov „Naizust“ (2022.) pripadaju, sad se već može reći, pandemijskoj epohi, dakle godinama hermetičnosti koje oboje izvođača kao da su sinoć htjeli na neki način poderati i izaći iz tih okvira.
Sara Renar je već par godina na tom putu kad je riječ o koncertima. Njen suprug Dimitrije Simović, multiinstrumentalistički i aranžerski genijalac, unio je avangardne rezove po pitanju pratnje, bez obzira kojeg instrumenta se uhvatio, kao što se i Marko Lucijan Hraščanec udomaćio u puhačkom spektru kao „stalni gostujući član“. Taj sraz onoga od prije i onoga što je sad na snazi u zvučnoj slici možda najbolje dočarava pjesma „U velikom stilu“ kojom Sara Renar običava započeti koncerte, stoga je nemoguće pobjeći od razmišljanja kako će zvučati nova dugosvirajuća kreacija, ako je u ona u pripremi dok se čeka koncertni album snimljen prošle godine u KSET-u kojim je Renar obilježila prvu desetogodišnjicu rada.
Simović je prošle godine odradio lavovski pothvat iznjedrivši dva odlična albuma; prvi sa svojom niškom grupom Igralom, a drugi sa svojim solo projektom Dimitrije Dimitrijević, stoga bi se moglo spekulirati da sad postoji prostor za novo poglavlje Sare Renar koja je sinoć priredila odličnu vožnju s vrhuncima kao što su „Marija“, „Hana“, „Šuti i pjevaj“, „Trag“, „Čuvaj svoje pjesme“, te amalgamskim zgodicima „Kapital“ i „Medeja“.
Sa Seine je bila slična situacija. I Ivan Ščapec, Dimitrij Petrović i Vatroslav Živković su već s objavom albuma „Naizust“ formirali set listu s kojom u prvom dijelu koncerta isijavaju kroz hermetičnost trećeg albuma da bi potom krenule pulsirajuće detonacije kroz pjesme s prvijenca „Sno sna“ i njegovog nasljednika „22“, s kojeg je i ovog puta bila izabrana pjesma „Nebo“ kao krešendo koji je u grmljavini zatvorio službeni dio koncerta i izazvao oduševljenje u redovima publike i skandiranje: „hoćemo još“ nakon kojeg je su Ščapec i Petrović hladili atmosferu s a cappella izvedbom pjesme „Janko“.
I ovog puta Seine je demonstrirao savršenu minucioznost i preciznost s jedne strane (teško je opisati magnetičnost Petrovićeve briljantne izvedbe na bubnjevima, čovjek bi mogao samo njega gledati koliko je saživljen sa svakim taktom), te eksplozivni naboj s druge strane koji je bio poput vjetra koji trga grane, te je odbacivao svaku pomisao da današnje vrijeme ne može iznjedriti dobar rock (iako će Seine za svoju glazbu reći da je sve drugo, osim rock, ali valjda mogu ovu slobodu interpretacije oprostiti starom bumeru koji ovo piše). Sve to je dakako podgrijavalo misao da je Seine nadomak četvrtog studijskog izdanja koliko god se članovima samog benda činilo da možda nije tako.
Minutaže nastupa bile se „drugarski“ podijeljene kako bi se izbjegla premisa da je tu netko nekome predgrupa, odnosno zvijezda večeri – dva jednosatna giga bila su sasvim dovoljna potvrda zašto su ovi izvođači pronašli svoje mjesto na „Zvučnom zidu“ – i Sara Renar i Seine ga bez problema mogu nazidati na pozornici pred vašim očima i ušima iako se isprva doima da tako maloljudni sastavi nemaju potencijala za tako nešto.