Debitantski album britanske kantautorice snen je, atmosferičan i maglovit. I poprilično slušljiv.
Zovu je karikom koja nedostaje između Sade i Adele. Smatraju da je prva britanska pjevačica nakon Amy Winehouse koja je vrijedna spomena. Od njezinog glasa, kažu, prolaze vas trnci i dlačice na vratu vam se nakostriješe.
Svašta su engleski mediji u stanju napisati kad odluče iz mase izvuči jedno ime i podignuti ga u zvijezde. U svojim ekstremnim nastojanjima da scenu koja nastaje u londonskim studijima i klubovima prikažu kao najbolju u svemiru, imali su više promašaja nego pogodaka. Ipak, u slučaju 28-godišnje Jessie Ware nisu previše pretjerivali.
Jessie Ware, novinarka i povremena prateća pjevačica, snimila je album slučajno, na nagovor ljudi iz struke. Tako kaže legenda. Ono što je provjereno, jest da „Devotion“ zbilja predstavlja prijemčiv spoj prošlosti i sadašnjosti, gdje god je moguće izbjegnuta su ljigava R&B uvlačenja publici i lijenim glazbenim urednicima, ne ide se ‘na prvu’, a pretenzije albuma znalački su svedene na mjeru dobrog ukusa.
Jessie Ware sama piše pjesme. Nije to baš poezija za školske udžbenike, niti će Jessie ući u povijest kao nadarena poetska duša, no svoje stihove nam ne nabija agresivno u uši. Njezin se vokal, naime, nalazi u potpuno jednakom položaju kao i ono odsvirano na albumu. Štoviše, ponekad kao da je se producentskim zahvatima htjelo ‘sakriti’ ispod kakve gitare, kompjuterskog efekta ili instrumentalne atmosfere općenito.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=kvlFWmvgeVI[/youtube]„Running“ je trenutak albuma koji najviše priziva osamdesete. On se prilijepio za vrhove top-ljestvica i njega se najviše sluša. „Running“ vjerojatno i jest najbolji dio albuma, ali nije miljama daleko od ostatka. Nije pjevačici, doduše, strano ni skrenuti s puta, kao u dosadnoj i konfekcijskoj „Taking in Water“, no CD „Devotion“ se sasvim dobro – u svojih 11 pop-soul pjesama – nosi s održavanjem budnosti slušatelja. Unatoč tome što se u velikoj mjeri radi o snenom uratku.
Jessie Ware, dakle, ne vrišti, ne plače, ne tuguje, niti glumata da je rođeni talent. Njezina izvedba je ugodna, aranžmanski posao nije nimalo ziheraški odrađen, a krajnji rezultat je poprilično slušljiv. A sad, hoćete li baš doživjeti trnce…
Ocjena: 8/10
(PRM / Island Records, 2012.)