Nove stvari, stare stvari – manje je važno, jer sinoć se baš svaka pjesma urlala kao da je posljednja na svijetu.
Ponekad imamo sreću poslušati koncerte iza kojih je izazovno uopće pokušati prenijeti atmosferu kakva se primjerice odigravala sinoć u Tvornici kulture. Iako momcima iz Mašinka ovo nije prvi susret s velikim i krcatim dvoranama, pri čemu valja istaknuti legendarno otvaranje za Hladno pivo u Areni Zagreb, sinoć se ponovno dogodila jedna velika pobjeda male alternativne scene i to upravo na istom mjestu gdje su nam baš takve slične trenutke prije nekoliko tjedana priuštili M.O.R.T ali i Klinika Denisa Kataneca koji mjesec ranije.
Nakon više od desetljeća duge karijere bilo bi zaista blesavo Mašinku prišiti isključivo etiketu „benda-predgrupe“, iako su ih upravo takvi nastupi i djelomično lansirali u vrhunac zagrebačke punk-rock scene. Međutim, sinoćnji je koncert u Tvornici ujedno bio i njihov najveći samostalni nastup pa je stoga i propisno obilježen mnoštvom šarolikih gostovanja.
Večer su tako otvorili beograđani „Nabod!“ s kojima se do sad nisam susrela niti u prolazu na svojim streaming servisima, no riječ je o momcima koji su svirali s Mašinkom u Srbiji, stoga je, čini se upravo taj susret završio zapečaćen uzajamnom ljubavlju a potom i pozivom na zagrebačko gostovanje. Za razliku od ostalih sinoćnjih aktera, Nabod! udara jako i odmah u glavu po onom brzom old-school hardcore punku kojeg prije svega obilježava jedna velika gomila intenzivnog urlanja iz petnih žila, što uopće nije loše, dapače, no to vjerojatno zvuči mnogo bolje uz proporcionalnu količinu promila u organizmu a kojih nam je u trenutku njihovog ranog i relativno kratkog nastupa ipak nedostajalo.
Predgrupe nerijetko imaju i tu pomalo nezahvalnu ulogu kad se publika slijepo drži zadane satnice poštujući pritom samo glavne zvijezde večeri.
Srećom, Antun Aleksa aka IDEM posljednjih se mjeseci višestruko dokazao i kao zvijezda i kao dobri duh čitave scene sa rasprodanim solo nastupima i s jednim od najboljih albuma prošle godine, stoga dupkom puna Tvornica u ranim satima petka navečer zaista nije djelovala iznenađujuće. Na ovom smo portalu već ispisali mnogo redaka o fenomenu Antuna Alekse, no njegovu je formulu uspjeha možda ponajbolje sažeo jedan gospodin u najboljim godinama, opisavši tako Antuna kao „tipa koji piše nostalgične pjesme o prošlosti namijenjene ljudima u ranim tridesetima.“ To je otprilike to – sinoć je IDEM još jednom uspješno opjevao tu krhku dušu nas milenijalaca a koju pritom vrlo dobro shvaćaju i oni malo stariji što su Antuna sinoć čuli prvi put. Činjenica da je taj blesavo veseli tip u nepunih godinu dana objavio svoj prvijenac „Poyy“ a kojeg je potom na matricu izveo u krcatoj Tvornici uz opću euforiju mlađeg dijela publike već predstavlja malu pobjedu. No, ako to nije bilo dovoljno, na završnom refrenu „Par Put Godišnje“ a potom i u posljednjoj „Nikad Ne Ne Idem Van“ Antunu su se umjesto iste te matrice na pozornici pridružili momci iz Mašinka čime njegove pjesme dobivaju novu, totalno bogatiju dimenziju pa mi stoga ne preostaje ništa drugo nego nadati se i navijati da će se ta suradnja ponoviti i u skoroj budućnosti, bilo studijski ili uživo.
Mašinko je nakon takve opake uvertire odmah zaplovio „Punim plućima“ u gotovo dvosatni koncert koji se najjednostavnije može parafrazirati pjesmom pa opisati erupcijom potpune sreće. Zanimljivo, iako sam odrasla na toj glazbi, riječ je o jednom od rijetkih domaćih punk-rock bendova koji me u mlađim danima i nije naročito okrznuo iako smo čak i generacijski bliski, vjerojatno jer sam upravo u vrijeme njihovih početaka svoj fokus počela usmjeravati prema nekim drugim glazbenim pravcima. Usprkos tome, dečki su sinoćnjim koncertom oko tisuću „sitnih duša“ uspjeli vratiti u neke bezbrižnije dane zahvaljujući prilično jednostavnoj formuli – impresivnom broju zajebantskih i melodičnih hitova koji ne samo da se s godinama nisu izlizali ili dosadili, već kontinuirano opstaju i kao male generacijske himne nekih novih klinaca.
Promatrajući tu situaciju, postaje totalno zabavno sudjelovati u međusobnoj energiji benda i publike koja niti u jednom trenutku ne posustaje već samo nastavlja snažno gaziti sve pred sobom. Nove stvari, stare stvari – manje je važno, jer sinoć se baš svaka pjesma urlala kao da je posljednja na svijetu, a nakon takvog koncerta još je smješnije prisjetiti se nedavne anegdote kad sam nekome predložila odlazak na Mašinka pa je simpatičan odgovor na tu moju ideju glasio „Ne da mi se slušati infantilne stihove o rakiji“, aludirajući pritom na vjerojatno najveći all-time hit sa sinoćnjeg bisa. Međutim, ovakvom luđačkom energijom ali i sjajnim novim albumom „Pozovite rapsode“, Mašinko itekako dokazuje da u sebi ima puno više od pokojeg infantilnog stiha. A i rakija je dakako uvijek dobrodošla.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
