‘Prokletije II’ je album koji je sposoban dopasti se darkerima iz Jabuke, metalcima i ljubiteljima buke, kao i štovateljima alternativnih pristupa glazbi koja se temelji na tradicionalnim obrascima. Sinoćnji nastup u zagrebačkoj Močvari dokazao je da su svi oni publika Nemečeka, okupilo se i staro i mlado i u klubu na nasipu nije ostalo mjesta ni za jednog dodatnog čovjeka.
Prije dvije godine i dva tjedna na pozornicu Močvare istupio je Vedran Živković, za prijatelje Žika, s novim Nemečekom. Pridružili su mu se bubnjar Borna Maksan i (u ovom slučaju) klavijaturist Leo Beslać kako bi predstavili prvo poglavlje projekta “Prokletije”, zamišljeni početak trilogije albuma koji je Žika snimio uglavnom sam uz pomoć Dimitrija Petrovića. Kao trio, Nemeček je već na promociji otvorio vrata novom zvuku, svirali su puno po regiji i Europi, zaživjeli kao novi mračni i bučni organizam koji je nedavno porodio i sljedeći album “Prokletija” na kojem je Vedranovo prangijanje na tamburi i bolne pokliče odveo putem hladnog krautrocka, ali i dalje.
Prije dvije godine i dva tjedna publika je fino popunila Močvaru. Nakon korona suše koja je paralizirala scenu, mnogi njezini akteri došli su podržati Nemeček na njihovom novom putovanju. Dvije godine kasnije situacija je drugačija. Posjećenost alternativnih koncerata je u porastu, a Nemeček je pogodio kombinaciju zvuka koja je privukla i mnoge koji ih dotad nisu slušali uživo. “Prokletije II” je album koji je sposoban dopasti se darkerima iz Jabuke, metalcima i ljubiteljima buke, kao i štovateljima alternativnih pristupa glazbi koja se temelji na tradicionalnim obrascima. Sinoćnji nastup dokazao je da su svi oni publika Nemečeka, okupilo se i staro i mlado i u klubu na nasipu nije ostalo mjesta ni za jednog dodatnog čovjeka.
Bend je nastup otvorio s novim materijalom izvedenim po redu kako je i objavljen na albumu, a nastupi po koncertima izvan države očito su ih naučili da koncert započinju u minuti u kojoj je i najavljen. “Os svijeta” i “Na kraju svega” zvučale su kao horror party u nekom zabačenom berlinskom klubu, da bi “Olovni”, koji su predstavljeni već na lanjskoj promociji, smirili situaciju svojom začudnom rundekovskom poetikom. No, posebno su dobro zvučali komadi s prvoga albuma kao jurjevska “DajBog” ili pak “Pored rijeke Drine” koja nas j utopila valovima te hladne rijeke koja dijeli narode i narodnosti ovih prostora umjesto da ih spaja.
“Prokletije” su plod mraka i boli koja zvuči još oštrije provedena kroz distorziranu tamburu i Žikine nasilne urlike. Dodamo li tome neumoran stomp Borninoga bubnja ispod reprodukcije “Crne zastave” Ljube Babića i zaluđeni trans u koji profesor Beslać upada mašući svojom dugom kosom i morževskim brkom iza setova klavijatura i jedini predah koji publika može dobiti pronalazi se u kraćim instrumentalnim međubrojevima koji spajaju mračno tkanje Nemečekove mučne epopeje u nastavcima. A publika je spremna to sve propustiti kroz svoja tijela i umove i uzvratiti im velikom ljubavlju i danas je sasvim jasno da kad dođe vrijeme za predstavljanje planiranog finala trilogije, Močvara neće biti dovoljno velik prostor za sve stare i nove fanove. Renesansa alternativne scene je u punom jeku i možemo samo reći “DajBog” da tako i ostalo i raslo. Nitko to ne zaslužuje više od naših muzičara.